Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-940/06 (M. O.)
Odluka donesena 15. 02. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-940/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-940/06, rješavajući apelaciju Mulije Osmanbašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mulije Osmanbašić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U-504/05 od 27. januara 2006. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata, broj UP-II-04/1-41-
1799/05 od 6. aprila 2005. godine i rješenja Odjela za zdravstvo i ostale usluge građanima, Pododjel za socijalnu zaštitu, Služba za boračko invalidsku zaštitu, Vlade Brčko Distrikta, broj UP-05-4955/04 od 18. decembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član
14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mulije Osmanbašić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U-504/05 od 27. januara 2006. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata, broj UP-II-04/1-41-
1799/05 od 6. aprila 2005. godine i rješenja Odjela za zdravstvo i ostale usluge građanima, Pododjel za socijalnu zaštitu, Služba za boračko invalidsu zaštitu, Vlade Brčko Distrikta, broj UP-05-4955/04 od 18. decembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mulija Osmanbašić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Amer Ramić iz Brčkog, podnijela je, 23. marta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-
504/05 od 27. januara 2006. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), broj UP-II-04/1-41-
1799/05 od 6. aprila 2005. godine i rješenja Odjela za zdravstvo i ostale usluge građanima, Pododjel za socijalnu zaštitu, Služba za boračko invalidsu zaštitu, Vlade Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Odjel), broj UP-05-4955/04 od 18. decembra 2004. godine.
2. Rješenjem Odjela, broj UP-05-4955/04 od 18. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II-04/1-41-1799/05 od 6. aprila 2005. godine, apelantici je kao članu porodice Hikmeta Osmanbašića priznato i nadalje pravo na porodičnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 73,40 KM počev od 1. januara 2005. godine pa dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava i ostala prava propisana zakonom. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je o iznosu porodične invalidnine odlučeno jer je u postupku utvrđeno da je apelanticin sin bio oženjen, da je njegov otac umro, a da majka ima druge prihode prema propisima Zavoda PIO/MIO Mostar. Drugostepeni organ je naveo da je članom 22. stav 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da za jednog roditelja (ženjenog poginulog borca) koji ostvaruje druge mjesečne prihode porodična invalidnina iznosi 10% od osnovice (osnovica je 734 KM), a da je u konkretnom slučaju to iznos od 73,40 KM mjesečno. Dalje je navedeno da je prema članu 69. navedenog zakona prestala primjena Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca, te da je prestala isplata izuzetnog materijalnog obezbjeđenja sa 1. januarom 2005. godine.
3. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu koju je Kantonalni sud presudom, broj U-504/05 od 27. januara 2006. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude sud je naveo da se konkretnom slučaju ne bi mogla primjeniti odredba člana 22. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine FBiH», broj 33/04) jer se ne radi o porodičnoj invalidnini roditelja neoženjenog poginulog branioca već se radi o roditelju ženjenog poginulog branioca, koja ostvaruje druge mjesečne prihode jer je apelantica uživalac i porodične penzije koju ostvaruje kod Zavoda PIO/MIO Mostar. Sud je naveo da su neosnovani apelanticini prigovori u pogledu statusa supruge poginulog borca odnosno njenog sina u pogledu njenog stupanja u novi brak jer obim i visina porodične invalidnine koju apelantica ostvaruje nije uslovljena ostvarivanjem prava i drugih korisnika već isključivo zavisi od statusa poginulog borca odnosno da li je bio oženjen ili neoženjen kao što je decidno navedeno u članu 22. pomenutog zakona.
4. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegoivne i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali da su sud i organi uprave arbitrarno tumačili i primjenili odredbe člana 22. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Apelantica smatra da činjenica da je njen sin bio oženjen ne bi smjela imati uticaj na visinu invalidnine apelantice jer je ona jedina osoba koja prima porodičnu invalidninu po osnovu srodstva sa Hikmetom Osmanbašićem, a uzimajući u obzir da je njegova bivša supruga stupila u formalni brak sa drugom osobom, a zajedničke djece bivši supružnici nisu imali. Smatra da je tumačenje odredbe člana
22. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica od strane Kantonalnog suda diskriminatorno za lica čija su djeca (poginuli borci) pred smrt stupala u formalni brak. Iz navedenog proizilazi da se apelantica žali na povredu člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Iz apelacije proizilazi da se apelantica žali na arbitrarno tumačenje i primjenu materijalnog prava od strane upravnih organa i Kantonalnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U -29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
8. Razmatrajući apelanticine žalbene navode Ustavni sud nalazi da je članom 22. stav 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine FBiH», broj 33/04) propisano da za jednog roditelja ženjenog poginulog branioca koji ostvaruje druge mjesečne prihode, porodična invalidnina iznosi 10% od osnovice.
9. U predmetnom postupku pred upravnim organima je utvrđeno da je apelanticin sin bio oženjen prije pogibije, te da majka kao jedini roditelj ostvaruje druge mjesečne prihode. Stoga su upravni organi na tako utvrđeno činjenično stanje primjenili kao relevantnu odredbu člana 22. stav. 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, a što je prihvatio Kantonalni sud.
10. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su odlukama organa uprave i Kantonalnog suda povrijeđena ili zanemarena apelanticina ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
11. U odnosu na apelanticine navode o diskriminaciji Ustavni sud konstatuje da apelantica osim svojih paušalnih navoda Ustavnom sudu ne dostavlja niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelantica u predmetnom postupku bila diskriminisana. Navedeno u apelaciji, Ustavni sud ne može zaključiti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim upravnim i sudskim postupkom.
12. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je postoji kršenje navedenih ustavnih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U odnosu na navode apelantice o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud konstatuje da odredba člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu i vlasništvo, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marcx protiv Belgije, tom 31, stavak 50; Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-37/00, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 24/02). S obzirom da imovina koju je apelantica očekivala da će dobiti na ime porodične invalidnine u predmetnom postupku, a iznad iznosa na koji joj je priznato pravo ne predstavlja postojeću apelanticinu imovinu, Ustavni sud nalazi da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je, stoga, apelacija u pogledu prava na imovinu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović