Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1130/06 (M. V.)
Odluka donesena 15. 02. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokaz
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1130/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP- 1130/06, rješavajući apelaciju Milenka Vukoje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Vukoje, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev- 223/05 od 21. marta 2006. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-286/04 od 25. januara 2005. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-87/00 od 23. april 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Vukoje (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bileće, podnio je, 8. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-223/05 od 21. marta 2006. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž- 286/04 od 25. januara 2005. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-87/00 od 23. april 2004. godine.
2. Osnovni sud je presudom, broj P-87/00 od 23. aprila 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-286/04 od 25. januara 2005. godine, utvrdio da je apelant prirodni otac mldb. Prvotužiteljice. Apelant je obavezan i na plaćanje svog doprinosa za izdržavanje mldb. Prvotužiteljice.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je sud proveo dokazni postupak u toku kojeg je saslušao parnične stranke, svjedoke, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju. Sud je naveo da je u postupku radi utvrđivanja očinstva dopuštena upotreba svih dokaznih sredstava, te da se slično utvrđivanju bračnog očinstva polazi od pretpostavke. Stoga, analogno bračnom očinstvu, odredba člana 106. stav 1. Porodičnog zakona («Službeni list SR BiH», br. 21/79 i 44/89), koji zakon je primjenjen u konkretnom slučaju, pretpostavlja se da je otac vanbračnog djeteta lice za koje se u postupku utvrdi da je u kritičnom periodu začeća imao polne odnose sa majkom djeteta, a drugi dokazi ne potvrđuju suprotno. Sud je posebno cijenio odbijanje apelanta da se podvrgne medicinskom vještačenju jer je apelant bio voljan da na to vještačenje pristupi samo ako bi istom pristupili i drugi muškarci, čime je htio ukazati na činjenicu da je drugotužiteljica sa navedenim osobama održavala polne odnose. Međutim, sud je našao da apelant nije predložio ni jedan dokaz na te okolnosti odnosno da nije predložio ni jednog svjedoka koji bi mogao potvrditi da se apelant nije viđao sa drugotužiteljicom. Sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka zaključio da je apelant u kritičnom periodu začeća imao polne odnose sa drugotužiteljicom, te kako drugi dokazi nisu potvrđivali suprotno odnosno da je drugotužiteljica u kritičnom periodu imala polne odnose sa nekim drugim muškarcem sud je utvrdio da je apelant otac prvotužiteljice koju je rodila drugotužiteljica.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud u toku postupka donio odluku o provođenju medicinskog vještačenja, ali se apelant takvom vještačenju nije odazvao iako je drugotužiteljica bila voljna predujmiti troškove predmetnog vještačenja. Drugostepeni sud navodi da je apelant bio voljan pristupiti vještačenju sa još dvojicom muškaraca koji su prema njegovim navodima imali odnose sa drugotužiteljicom. Međutim, sud navodi da apelant takvo vještačenje nije mogao uslovljavati prisustvom i ostalih muškaraca jer neprisustvo tih muškaraca sasvim sigurno ne bi imalo nikakvog uticaja na pravilno utvrđenje da li je apelant prirodni otac prvotužiteljice. Drugostepeni sud je našao da je, uzimajući u obzir upornost apelanta u odbijanju odlaska na vještačenje, prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje na osnovu provedenih dokaza.
5. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom, broj Rev-223/05 od 21. marta 2006. godine odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da se apelant u reviziji pozvao na druga dokazna sredstva u utvrđivanju očinstva putem naučnih metoda, ali da je za njihovo neprovođenje pred prvostepenim sudom apelant jedini krivac jer je izbjegavao njihovo izvođenje. Sud navodi da je tokom čitavog postupka drugotužiteljica insistirala na provođenju dokaza medicinskim vještačenjem, te da je bila spremna platiti sve troškove vještačenja kao i troškove puta i boravka u Beogradu za sve parnične stranke. U prilog tome sud navodi da je apelantu na ročištu 12. decembra 2003. godine bilo uredno dostavljeno rješenje od 19. avgusta 2003. godine kojim je određeno vještačenje i drugotužiteljica obavezana na uplatu troškova vještačenja, te da stoga apelant ne može u reviziji osnovano tvrditi da nema para za vještačenje i da nije znao da je to bila voljna platiti drugotužiteljica.Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud tokom postupka angažovao u nastojanju da se izvede dokaz medicinskim vještačenjem, te da je ono bilo tri puta zakazivano kod Instituta za sudsku medicinu u Beogradu, ali da je apelant svaki put odbijao da pristupi na zakazano vještačenje.
6. Vrhovni sud u obrazloženju presude navodi da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odlučili i bez izvođenja dokaza medicinskim vještačenjem već samo na osnovu analize i ocjene ostalih utvrđenih činjenica pri čemu su apelantovo odbijanje da se provede navedeni dokaz kao najsigurniji pravilno cijenili u prilog zaključku da je on prirodni otac prvotužiteljice. Vrhovni sud navodi da se upravo drugačije ne može objasniti apelantovo odbijanje provođenja navedenog dokaza kojim se sa sigurnošću očinstvo može dokazati ili pak isključiti bez ugrožavanja apelantovog tjelesnog ili psihičkog integriteta. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se u skladu sa odredbama člana 242. Zakona o parničnom postupku u reviziji mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi samo ako se oni odnose na bitne povrede postupka zbog kojih se revizija može izjaviti, te da zbog toga spremnost apelanta, koja je samo nagovještena u reviziji, da bi sada pristao na provođenje dokaza medicinskim vještačenjem (koji se odnosi na stanje činjenica) nema nikakvog značaja u ovoj fazi postupka i ne može ishoditi drugačiju odluku suda.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe da je stav sudova u predmetnom postupku bio da dijete mora imati oca, a da li je on prirodni ili onaj koga majka pokaže nebitno je. Apelant navodi da su drugostepeni i revizijski sud u zabludi kada tvrde da je on imao mogućnosti da ode u Beograd na medicinske pretrage jer on za to nije imao materijalne mogućnosti. Smatra da je tužiteljica sud dovodila u zabludu tvrdeći da je ona spremna platiti troškove vještačenja. Ističe da je sud insistirao na provođenju medicinskog vještačenja u Beogradu iako se on protivio da se navedeni dokaz provede van Bosne i Hercegovine jer je sumnjao da drugotužiteljica ima načina da utiče na rezultate vještačenja. Navodi da je sud vjerovao dokazima koji su se koristili prije stotinjak godina, te da je uskraćeno sve što je išlo u njegovu korist. Predlaže da Ustavni sud ukine presude redovnih sudova i predmet vrati na ponovno suđenje uz obavezu da mu se omogući da bude ravnopravna stranka u postupku što do sada nije bio slučaj.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju, apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, navodeći da je u postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka pred sudom. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
11. Ustavni sud konstatuje da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak saslušanjem parničnih stranaka i predloženih svjedoka, kao i uvida u materijalnu dokumentaciju. Zbog odbijanja apelanta sud nije mogao provesti dokaz putem medicinskog vještačenja. U takvoj situaciji sud je analogno kao kod utvrđivanja bračnog očinstva, na osnovu odredbe člana 106. stav 1. Porodičnog zakona («Službeni list SR BiH», br. 21/79 i 44/89) pošao od pretpostavke da se ocem vanbračnog djeteta smatra lice za koje se u postupku utvrdi da je u kritičnom periodu imao polne odnose sa majkom djeteta, a da pri tome drugi dokazi ne potvrđuju suprotno. Stoga je sud na osnovu raspoloživih dokaza utvrdio da je apelant u kritičnom periodu začeća imao polne odnose sa drugotužiteljicom, a drugi dokazi nisu potvrđivali suprotno. Pri tome sud je apelantovo odbijanje medicinskog vještačenja uzeo kao prilog tome da je on prirodni otac prvotužiteljice.
12. Ustavni sud konstatuje da je u postupku utvrđeno da je drugotužiteljica u toku cijelog postupka insistirala na medicinskom vještačenju i bila spremna platiti troškove vještačenja, te da je upravo odlukom suda od 19. avgusta 2003. godine koja je bila uručena apelantu na ročištu od 12. decembra 2003. godine bilo određeno navedeno vještačenje i drugotužiteljica bila obavezana na uplatu troškova vještačenja. Navedeno vještačenje je bilo zakazivano tri puta kod Instituta za sudsku medicinu u Beogradu, ali je apelant svaki put odbio pristupiti navedenom vještačenju. U pogledu apelantovih tvrdnji da se on protivio vještačenju van Bosne i Hercegovine zbog uticaja dugotužiteljice na rezultate vještačenja Ustavni sud nalazi da apelant svoju tvrdnju ničim ne dokazuje, te da iz postupka isto ne proizilazi osim apelantovog prijedloga da će pristati na vještačenje uz prisustvo još dva muškarca za koje je pretpostavljao da su imali odnose sa drugotužiteljicom, a što sud nije prihvatio. Također, apelant ničim ne dokazuje da je u predmetnom postupku predlagao da se medicinsko vještačenje obavi unutar Bosne i Hercegovine.
13. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su odlukama sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Apelant je imao mogućnost da učestvuje u predmetnom postupku predlaže dokaze u istoj mjeri kao i druga strana. Stoga se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Ne može se zaklučiti da je neprovođenjem medicinskog vještačenja u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje jer je upravo apelant odbijao pristupiti navedenom vještačenju, te je stoga sud odluku donio na osnovu raspoloživih dokaza. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
14. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović