Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1224/06 (S. A.)
Odluka donesena 15. 02. 2007.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1224/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-1224/06, rješavajući apelaciju Safeta Aljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Aljevića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-848/04 od 17. januara 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-220/04 od 26. avgusta 2004. godine i presude Općinskog suda u Zenici, broj Mal-1643/03 od 26. decembra 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Aljević (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Adin Buljubašić, advokat iz Zenice, podnio je, 20. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-848/04 od 17. januara 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-220/04 od 26. avgusta 2004. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-1643/03 od 26. decembra 2003. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj Mal-1643/03 od 26. decembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-220/04 od 26. avgusta 2004. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi DD «Bosansko-njemačko osiguranje», Tuzla isplati iznos od 1.225,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima spora.
3. Protiv drugostepene presude apelant je 18. oktobra 2004. godine izjavio reviziju koju je Vrhovni sud rješenjem, broj Rev-848/04 od 17. januara 2006. godine, odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja sud je naveo da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM u smislu odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Sud je također naveo da nije dopustio reviziju ni primjenom odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, kako je apelant predložio, jer nije ocijenio da bi odlučivanje po navedenoj reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
4. Apelant se žali na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U-15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
7. Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda. Proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Kantonalnog suda, broj Gž-220/04 od 26. avgusta 2004. godine. S obzirom da je navedenu presudu Kantonalnog suda apelant primio prije 18. oktobra 2004. godine, kada je izjavio reviziju protiv drugostepene presude, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 20. aprila 2006. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović