Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1526/05 (A. i Š. Ć.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1526/05

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1526/05, rješavajući apelaciju Ahmeta Ćufurovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 10. i 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ahmeta Ćufurovića i Šefika Ćufurovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku i u odnosu na pravo na pristup sudu.

Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši hitno donošenje odluke u predmetima br. P-140/86, R-419/86 (RT-251/97), P-628/86 (P-530/91) i P-274/03, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Ćufurovića protiv Rješenja Općinskog suda Velika Kladuša broj P-274/03 od 29.

jula 2003. godine, jer je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Ćufurovića i Šefika Ćufurovića podnesena protiv Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine i Rješenja Službe prostornog uređenja, resursa i zaštite okoline Općine Velika Kladuša broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine, jer je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Ćufurovića podnesena protiv Rješenja Županijskog suda u Karlovcu u Republici Hrvatskoj broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ahmet Ćufurović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše je podnio 22. novembra 2000. godine podnesak Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koji je zaveden kao predmet SU broj 44/00. Ustavni sud je dopisima od 12. februara 2001. godine i 3. jula 2002. godine, u skladu s članom 11. stav 3. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, obavijestio apelanta da se iz njegovog podneska ne može jasno zaključiti za koja prava smatra da su mu povrijeđena. Apelantu je istovremeno ukazano na sadržaj čl. II/2. i VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te su mu dostavljeni odgovarajući obrasci radi eventualnog podnošenja apelacije. Apelant i njegov brat Šefik Ćufurović (u daljnjem tekstu apelanti) su 22. jula 2005. godine podnijeli apelaciju žaleći se na dužinu postupaka u predmetima koji se vode kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) za ostvarivanje njihovih prava na naknadu za ekspropriranu imovinu i prava na naknadu štete zbog toga što korisnik eksproprijacije ne ispunjava sporazum o pravičnoj nagodbi za eksproprirane nepokretnosti. Apelanti su također podnijeli apelaciju i protiv Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine i Rješenja Službe prostornog uređenja, resursa i zaštite okoline Općine Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Služba prostornog uređenja) broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine. Apelant Ahmet Ćufurović je apelaciju podnio i protiv Rješenja o privremenoj mjeri Općinskog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, Rješenja Županijskog suda u Karlovcu Republika Hrvatska broj Gž- 1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda zatraženo je 6. novembra 2006. godine obavještenje je li u upravnom sporu, kojeg su apelanti pokrenuli protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2- 1003/03 od 9. februara 2004. godine, donesena odluka ili je postupak u toku. Istog dana od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je zatraženo da dostavi spise predmeta broj P-628/86 i broj P-530/91, ukoliko su na rješavanju po žalbi apelanata. Također, istog dana od Službe za prostorno uređenje je zatraženo obavještenje o stanju upravnog spisa broj 05- 31/2-14/02 u kojem su apelanti kao stranke u postupku pokrenuli upravni spor protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine, te je li donesena i dostavljena odluka Vrhovnog suda.

3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda od Općinskog suda je zatraženo 6. novembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid spise predmeta br. P-140/86, R- 418/86, R-419/86, P-628/86, P-315/90, P-530/91, P-102/97 i P-274/03 (na koje su apelanti ukazali, kao i sve sudske spise koji se odnose na imovinske zahtjeve apelanata).

4. Vrhovni sud je obavještenje dostavio 10. novembra 2006. godine, a Kantonalni sud 8. novembra 2006. godine.

5. Odgovor na apelaciju i tražene sudske spise Općinski sud je dostavio 1. decembra 2006. godine, a Služba za prostorno uređenje je dostavila obavještenje 14. novembra 2006. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, obavještenja Vrhovnog i Kantonalnog suda, te odgovori Općinskog suda i Službe prostornog uređenja, su dostavljeni apelantima 12. decembra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Rješenjima općinske Komisije za prostorno uređenje, stambeno-komunalne, katastarsko-geodetske i imovinsko-pravne poslove SO Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: općinska Komisija za imovinsko-pravne poslove) broj 04/2-473-19-10/86 od 9. aprila 1986. godine, broj 04/2-475-19- 8/86 od 5. juna 1986. godine i broj 04/2-473-19-11/86 od 9. juna 1986. godine, usvojen je prijedlog SOUR-a «Agrokomerc» RO Inženjering iz Velike Kladuše (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) da se u svrhu proširenja kamenoloma za eksploataciju kamena na lokaciji «Hajrat» eksproprišu nekretnine u vlasništvu apelanata. U navedenim rješenjima je, između ostalog, navedeno da je Rješenjem SO Velika Kladuša broj 010-012-252/85 od 26. decembra 1985. godine utvrđeno da je od općeg interesa izgradnja kamenoloma «Hajrat» Donja Slapnica na predmetnim nekretninama. Istim rješenjima je određeno da će se naknada za eksproprirane nepokretnosti utvrditi u posebnom postupku nagodbom, a ukoliko ne dođe do sporazuma o pravičnoj nagodbi, predmeti će se uputiti sudu radi utvrđivanja pravične naknade.

9. Apelant Ahmet Ćufurović je postigao sporazum o naknadi za eksproprirane nepokretnosti pred općinskom Komisijom za imovinsko-pravne poslove 24. juna 1986. godine. Korisnik eksproprijacije se na Zapisnik o sporazumnom određivanju naknade za eksproprirane nepokretnosti broj 04/2-473-19-8/86 od 24. juna 1986. godine obavezao pred općinskom Komisijom za imovinsko-pravne poslove da će na ime naknade za eksproprirane nepokretnosti, čiji je vlasnik apelant Ahmet Ćufurović, dati u zamjenu nekretnine koje je kupio od Đure Rebića iz Kuka 138 Cetingrad. (Korisnik eksproprijacije je 20. juna 1986. godine kao kupac zaključio Ugovor o kupovini nekretnina broj 3713/86 s Draganom Rebićem i isplatio mu iznos od 6.300.000,00 dinara). U istom sporazumu su navedene konkretne nekretnine, sve upisane u zk. ul. br. 257 KO Cetinjski Varoš, te je određena obaveza korisnika eksproprijacije da obavi preseljenje apelanta i njegove porodice i preveze apelantu građevinski materijal koji bude upotrebljiv poslije rušenja ekspropriranog objekta. Apelant se saglasio da mu se na ime naknade preda u posjed i vlasništvo nepokretnost označena kao kč. br. 101/1, 99/1 i kč. br. 105, s objektima izgrađenim na navedenim nekretninama, sve upisano u zk. ul. br. 257 KO Cetinjski Varoš. Tačkom četiri tog sporazuma je određeno da ovaj zapisnik u smislu člana 65. Zakona o eksproprijaciji ima snagu izvršnog rješenja.

10. Apelant Šefik Ćufurović pred istim organom uprave na ročištu održanom 20. novembra 1986. godine nije postigao sporazum o pravičnoj naknadi, kao ni otac apelanata Ibro Ćufurović.

11. Općinska Komisija za imovinsko-pravne poslove je, u skladu s članom 67. Zakona o eksproprijaciji («Službeni list SRBiH» br. 19/77 i 18/86), svojim podneskom broj 04/2-473-19- 11/86 od 26. novembra 1986. godine, koji je zaprimljen u Osnovnom sudu Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), istog dana dostavila upravni predmet apelanta Šefika Ćufurovića, radi određivanja pravične naknade, navodeći da raniji vlasnik - Šefik Ćufurović, 20. novembra 1986. godine nije prihvatio ponudu korisnika eksproprijacije. Predmet je registriran pod brojem R- 419/86. Osnovni sud je Rješenjem broj R-419/86 od 3. septembra 1990. godine, u predmetu određivanja pravične naknade za eksproprirane nepokretnosti apelanta Šefika Ćufurovića, naveo da «stranke izjavljuju da će sporazumno pokušati riješiti spor vezan za pravičnu naknadu, ukoliko to bude moguće s obzirom na istaknute zahtjeve. U protivnom obavijestit će sud o eventualnom nastavku postupka ili odustajanju». Nakon toga, u toku 2001. godine pa dalje, apelant se obraćao općinskom načelniku, Kantonalnom tužilaštvu, korisniku eksproprijacije, Skupštini općine Velika Kladuša i Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine o «upornoj šutnji Općinskog suda i nerješavanju njegovog predmeta vezanog za eksproprijaciju nekretnina po rješenju općinske Komisije za imovinsko-pravne poslove». Također, apelant je dopisom koji je zaprimljen 19. marta 2002. godine ponovo urgirao na rješavanju predmeta. Iz dostavljene dokumentacije se ne vidi da je u konkretnom predmetu bilo daljnjeg postupanja suda. Prema podacima na omotu konkretnog spisa precrtan je broj R-419/86, a evidentiran je novi broj RT-251/97

12. Apelant Ahmet Ćufurović je Osnovnom sudu 2. septembra 1986. godine podnio tužbu protiv korisnika eksproprijacije za naknadu štete, koju je proširio 4. septembra 1986. godine. Predmet je evidentiran pod brojem P-628/86. Iz dokumentacije koja se nalazi u spisima proizlazi da se tužba odnosila na to da korisnik eksproprijacije nije ispunio postignuti sporazuma o naknadi ekspropriranih nepokretnosti apelantu, jer su zamjenske nekretnine u suštini kupljene od lica koje je bilo suvlasnik, a ne vlasnik svih zamjenskih nekretnina. Također, tužbama za naknadu štete protiv korisnika eksproprijacije evidentirani su predmeti br. P-140/86 i P-315/90.

13. Osnovni sud je Rješenjem broj P-628/86 od 16. februara 1990. godine odbacio tužbene zahtjeve apelanta Ahmeta Ćufurovića. Sud ih je ocijenio nepovezanim i potpuno nerazumljivim. Rješenjem Višeg suda u Bihaću broj Gž-353/90 od 22. augusta 1991. godine apelantova žalba protiv Rješenja broj P-628/86 od 16. februara 1990. godine je uvažena, navedeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, uz navođenje da je pobijana odluka donesena uz bitnu povredu odredaba člana 354. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Na omotu spisa konkretnog predmeta pored broja P-628/86 unesen je i broj P-530/91. Apelant je podneskom koji je Općinski sud zaprimio 12. septembra 1990. godine i 27. januara 1992. godine, a koji je apelant označio kao urgenciju, zatražio dalje postupanje po predmetu. Posebnim podneskom od 17. februara 1992. godine apelant je predložio Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine da u predmetima br. P-140/86, P-315/90 i P-530/91 protiv korisnika eksproprijacije umjesto Osnovnog suda postupa drugi stvarno nadležan sud na području Bosne i Hercegovine. Rješenjem Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj R-74/92 od 24. jula 1992. godine (koje je Viši sud u Bihaću dostavio prvostepenom sudu tek 26. decembra 1996. godine) apelantov prijedlog je odbijen kao neosnovan. Apelant je i dalje tražio postupanje suda 15. aprila 2002. godine, 28. oktobra 2003. godine, a posljednji podnesak datira od 11. aprila 2006. godine. U predmetu se ne nalaze naknadne odluke suda, a prema Dnevnoj naredbi P-628/86 od 22. marta 1990. godine spis je arhiviran sa oznakom «rješenje pravosnažno 18. marta 1990. godine, spis u a/a».

14. Rješenjem Osnovnog suda broj 140/86 od 8. februara 1990. godine, povodom tužbe apelanta Ahmeta Ćufurovića protiv korisnika eksproprijacije radi naknade štete (v.s. 397.000,00 tadašnjih dinara) određeno je mirovanje postupka s tim da će se, ako ni jedna stranka postupak ne pokrene u roku od šest mjeseci, smatrati da je tužba povučena. Apelant je podnescima od 29. juna i 3. jula 1990. godine, te 6. novembra 1991. godine, 11. januara 1992. godine, 15. aprila 2002. godine i 11. aprila 2006. godine, zatražio dalje vođenje postupka i spajanje ovog predmeta s predmetom broj P- 628/86. U predmetu se ne nalaze naknadne odluke suda.

15. Rješenjem Osnovnog suda broj P-315/90 od 30. oktobra 1991. godine tužba apelanta Ahmeta Ćufurovića protiv korisnika eksproprijacije je odbačena zbog neurednosti, kao nerazumljiva. Viši sud je Rješenjem broj Gž-63/92 od 22. marta 1993. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

16. U obavještenju predsjednika Općinskog suda broj SU-2/03 od 13. januara 2003. godine, koje je dostavljeno Ministarstvu za ljudska prava Bosne i Hercegovine povodom žalbi apelanata na rad suda, konstatirano je da je «parnični predmet broj P-315/90 završen i da se nalazi u arhivi suda. Pregledom spisa broj P-315/90 je utvrđeno da je tužba tužitelja Ahmeta Ćufurovića odbačena zbog neurednosti, jer sam nije mogao jasno postaviti određen tužbeni zahtjev čime su za njega nastupile štetne posljedice pošto je zbog nestručnosti i nedovoljnog pravnog znanja izgubio parnicu, pa bi ga trebalo poučiti da uzme punomoćnika za zastupanje do okončanja svojih postupaka. Parnični predmet broj P-140/86 naknadno je zaveden pod novi broj P-530/91, te je po žalbi dostavljen 26. decembra 1996. godine Kantonalnom sudu i do danas, 13. januara 2003. godine, nije vraćen ovom sudu. U isti spis je spojen i nalazi se po žalbi predmet broj P-628/86. Iz navedenih razloga sasvim je očito da Općinski sud ne odugovlači sa suđenjem u predmetu žalitelja Ahmeta Ćufurovića. Nismo u mogućnosti urgirati kod Višeg suda donošenje odluke po žalbi, iako je sasvim očito da se predmet po žalbi Ahmeta Ćufurovića nalazi više godina kod Kantonalnog suda u Bihaću».

17. Općinski sud je Rješenjem broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, po tužbi «Agrokomerca» d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanata radi smetanja posjeda, odredio privremenu mjeru kojom je tuženim apelantima naložio da skinu lanac i lokot s ulazne kapije Kompleksa «Hajrat», te im zabranio ulazak u posjed nekretnina označenih u tom rješenju, s tim da privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka po tužbi tužitelja. Općinski sud je Rješenjem broj P-274/03 od 31. jula 2003. godine odbacio kao nedopuštene žalbe apelanata na Rješenje o privremenoj mjeri tog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine.

18. Apelanti su naknadno, 4. septembra 2003. godine, u istom predmetu podnijeli protutužbu protiv tužitelja radi predaje u posjed nekretnina ili novčane isplate, navodeći «da je od ranije u toku postupak između istih stranaka i povodom istih nekretnina» i tražeći spajanje svih ranijih predmeta koji se odnose na njihove imovinske zahtjeve. Na ročištu održanom 1. oktobra 2003. godine tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev za smetanje posjeda, ali se nije izjasnio o protutužbi apelanata, navodeći da je tek upoznat s tužbenim zahtjevom apelanata i njihovim podnescima. Međutim, tužitelj je podneskom broj 3575/03 od 6. oktobra 2003. godine, koji je zaprimljen u Općinskom sudu 7. oktobra 2003. godine, osporio u cijelosti osnovu i visinu postavljene protutužbe. Tužitelj je predložio da sud odbije protutužbu apelanata. Na ročištu od 6. novembra 2003. godine (kojem nije prisustvovao tužitelj, apelanti su bili prisutni), doneseno je rješenje koje glasi: «Opoziva se rješenje ovog suda da će se na današnjem ročištu održati rasprava, zbog izmjene ZPP-u, a primjenom člana 454. stav 3. ZPP.» Apelant Ahmet Ćufurović je nakon toga zatražio «izuzeće sudije koji sudi u konkretnom predmetu, kao i svih sudija u Velikoj Kladuši, iz razloga što na presuđenje čeka već dvadeset godina». Sud je donio rješenje o prekidu rada na predmetu, a predsjednik Općinskog suda je Rješenjem broj SU-338/03 od 21. novembra 2003. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za izuzeće sudije. Apelantima je navedeno rješenje uručeno 21. novembra 2003. godine, kada je Općinski sud na prijedlog apelanata donio rješenje da se održi ročište u odsustvu uredno obaviještenog tužitelja i da se vodi postupak i po protutužbi apelanata kao jedan postupak, te da će na istom ročištu biti raspravljeno o dopuštenosti protutužbe apelanata i o eventualnim procesnim smetnjama za dalje vođenje postupka. Općinski sud je, nakon što je saslušao apelante, donio rješenje kojim je pripremno ročite odložio za 17. decembar 2003. godine, s tim da sud od pisarnice tog suda zatraži podatak pod kojim brojem se vodi spor Šefika Ćufurovića protiv tuženog «Agrokomerca» d.d. Velika Kladuša (je li to predmet P-419/86 ili se radi o nekom drugom broju). Općinski sud je na ročištu 17. decembra 2003. godine (na koji se tužitelj ponovo nije odazvao, apelanti prisutni) konstatirao da je 11. decembra 2003. godine, na traženje Nezavisne pravosudne komisije, Ured Banja Luka, kompletan spis broj P-274/03 predat zaposleniku navedene komisije. Sud je odložio ročište do povrata spisa. U predmetu nema dokaza kada je Nezavisna pravosudna komisija vratila spis Općinskom sudu. Sud je također 5. aprila 2005. godine, na traženje Kantonalnog tužilaštva predmetni spis dostavio na uvid, a Kantonalno tužilaštvo ga je vratilo 21. septembra 2005. godine, od kada pa sve do dostave spisa Ustavnom sudu u konkretnom predmetu nije postupano. Općinski sud nije naveo razloge daljnjeg nepostupanja u predmetu.

19. Rješenjem Službe prostornog uređenja broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine, odbijen je zahtjev apelanata kojim su tražili deeksproprijaciju nekretnina koje su bile predmet eksproprijacije. Apelanti su protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine pokrenuli upravni spor kod Vrhovnog suda koji ga je, po upravnoj tužbi apelanata a u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima, 28. marta 2005. godine proslijedio na nadležnost Kantonalnom sudu pred kojim je postupak u toku.

20. Rješenjem Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine je odbijen prijedlog apelanta Ahmeta Ćufurovića da mu se vrati pravo na roditeljsko staranje koje mu je oduzeto Rješenjem tog suda broj R-39/89-9 od 22. decembra 1989. godine, a koje je potvrđeno Rješenjem broj Gž-130/90-2 Okružnog suda u Karlovcu od 15. marta 1990. godine.

21. Rješenjem Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1409/06-2 od 28. juna 2006. godine, u vanparničnom predmetu apelanta Ahmeta Ćufurovića kao predlagateja i protustranke Centra za socijalno staranje Slunj radi vraćanja prava na roditeljsko staranje, odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđeno je Rješenje Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine.

IV. Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

«Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 62. stav 1.

Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.

Član 69.

Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.

Član 70. stav 1.

Po prijemu tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu.

Član 73.

Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun, sud će radi otklanjanja tih nedostataka postupiti u skladu sa odredbom člana 336. ovog zakona.

Član 74. stav 1.

Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protutužbu, ako je zahtjev protutužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protutužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu.

Član 75. stav 4.

Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu.

Član 83.

Ako pred istim sudom teče više parnica između istih osoba ili u kojim je ista osoba protivnik raznih tužitelja ili raznih tuženih, sud može, uz suglasnost stranaka, rješenjem spojiti sve te parnice radi zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice sud će donijeti zajedničku presudu.

Sud može, uz suglasnost stranaka, odrediti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima iz iste tužbe, te će nakon završetka odvojenog raspravljanja donijeti posebne odluke o tim zahtjevima.

Rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana mogu se, u pravilu, donijeti najkasnije na pripremnom ročištu ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.

Član 94. stav 2.

Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.

Član 184. stav 1.

Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Iz apelacije proizlazi da se apelanti žale da im nakon eksproprijacije nepokretnosti koja je provedena 1986. godine nije dodijeljena nadoknada, i to apelantu Šefiku Ćufuroviću, a da korisnik eksproprijacije prema apelantu Ahmetu Ćufuroviću nije u suštini ispoštovao sporazum o pravičnoj naknadi za ekspropriranu imovinu. Apelant Ahmet Ćufurović posebno navodi da nekretnine koje je korisnik eksproprijacije kupio od Đure Rebića u selu Kuk Cetinjgrad nisu mogle biti zamjenske, jer se naknadno utvrdilo da se radi o suvlasničkoj imovini, odnosno da kako ističe apelant, prodavac navodno nije bio vlasnik predmetnih nekretnina, tako da se sporazum o naknadi nije mogao u suštini ni realizirati, iako je on već sa porodicom, po zahtjevu korisnika eksproprijacije, bio iseljen iz svoje kuće sa svog imanja sa mnogočlanom porodicom i maloljetnom djecom, tvrdeći da je od tada postao beskućnik, te da mu je nakon toga oduzeto roditeljsko staranje. Apelanti ističu da nadležan sud još ni do danas nije riješio predmete koji se odnose na navedena pitanja, a također ni predmet broj P-274/03 u kojem su podnijeli protutužbu protiv korisnika eksproprijacije tražeći da se svi njihovi raniji zahtjevi spoje i riješi pitanje određivanja pravične naknade za apelanta Šefika Ćufurovića i naknade štete za apelanta Ahmeta Ćufurovića. Iz apelacije proizlazi da se apelanti žale na dužinu trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluka u razumnom roku pred Općinskim sudom u predmetima br. R-419/86 (RT-251/97), P-140/86, P-315/86, P-628/86, P-530/91 i P- 274/03, odnosno povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u neprimjerenoj dužini postupka, jer još nisu donesene ni prvostepene odluke. Apelanti traže da Ustavni sud obaveže Općinski sud da odluči o njihovim imovinskim zahtjevima, poništi Rješenje Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine i Rješenje Službe za prostorno uređenje broj 05-31/2- 14/02 od 22. septembra 2003. godine, kojim je odbijen zahtjev za deeksproprijaciju predmetnih nekretnina i ukine Rješenje Općinskog suda broj P-274/03, kojim je određena privremena mjera. Ahmet Ćufurović posebno traži da Ustavni sud poništi Rješenje Županijskog suda u Karlovcu, Republika Hrvatska, broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješenje Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine, kojim mu je oduzeto roditeljsko staranje. Apelanti smatraju da im je navedenim pobijanim rješenjima povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je nepravilno primijenjeno materijalno pravo.

b) Odgovori na apelaciju

24. Vrhovni sud u obavještenju povodom upravnog spora kojeg su pokrenuli apelanti protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine navodi da je, u skladu s članom 75. stav 3. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05), tužba proslijeđena na nadležno rješavanje Kantonalnom sudu u Bihaću 28. marta 2005. godine.

25. Kantonalni sud u svom obavještenju ističe da predmeti Općinskog suda br. P-530/91 i P- 628/86 nisu dostavljeni Kantonalnom sudu radi odlučivanja o žalbi, a da se navedeni predmeti, prema informaciji koju su dobili provjerom kroz evidenciju Općinskog suda, nalaze u predmetu tog suda broj P-274/03.

26. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da dostavlja predmete koji se odnose na imovinske zahtjeve apelanata vezane za naknadu eksproprirane imovine uz napomenu da je predmet broj P-530/91 (ranije 628/86) završen i da je odložen u a/a. U predmetu broj P-274/03, po tužbi «Agrokomerca» d.d. Velika Kladuša protiv apelanata radi smetanja posjeda, apelanti su, kao tuženi, istakli protutužbeni zahtjev za naknadu eksproprirane imovine, naveli da postoji u Općinskom sudu još predmeta između istih stranaka zbog istog osnova, te su u spis broj P-274/03 uloženi i predmeti ovog suda br. P-419/86 (koji se ne odnosi na stranke), P-315/90 (spis završen i odložen u a/a), R- 102/97 (ne odnosi se na stranke), R-418/86 (spis završen i odložen u a/a). Predmet broj P-140/86 nije zaveden u 1997. godini, od kada su u ovom sudu zavedeni prijeratni predmeti u radu), a također ni predmet broj RT- 251/97. Dalje se ističe da je predmet broj P-274/03 u 2004. godini nosila na uvid Nezavisna pravosudna komisija, a u 2005. godini Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona. Također, navedeno je da je zaduženi sudija u ovom predmetu dužio samo taj predmet, a nakon što je Kantonalno tužilaštvo vratilo konkretan predmet u njemu nisu dalje poduzimane nikakve radnje.

27. Služba prostornog uređenja u obavještenju navodi da su uvidom u predmet broj 05-31/2- 14/02 ustanovili da, povodom upravnog spora koji su pokrenuli apelanti protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine, nije još dostavljena odluka nadležnog suda.

VI. Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

30. Također, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

31. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

32. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava u pogledu iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski, a prilikom ispitivanja je li to pravo bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike apelanata

33. Apelanti se pozivaju na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na «suđenje u razumnom roku» zato što postupci traju neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog dužine trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).

34. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Odluku Ustavnog suda broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine).

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) i člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

36. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije protiv Rješenja Općinskog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine i Rješenja Službe prostornog uređenja broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine, te Rješenja Županijskog suda u Karlovcu Republika Hrvatska broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9, 10. i 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 10. i 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(10) apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;

(14) apelacija je preuranjena».

37. Prema navedenim odredbama apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen.

38. U konkretnom slučaju postupak po tužbi apelanata protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine je u toku pred Kantonalnim sudom, te Ustavni sud zaključuje da je apelacija preuranjena u odnosu na pobijano rješenje Federalne uprave i Rješenje Službe prostornog uređenja broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine.

39. U odnosu na pobijano Rješenje o privremenoj mjeri Općinskog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, kojim je tuženim apelantima radi smetanja posjeda naloženo da skinu lanac i lokot sa ulazne kapije tužitelja, s tim da privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka po tužbi tužitelja, Ustavni sud primjećuje da se ova odluka tiče građanskih prava i obaveza apelanata. Ustavni sud zaključuje da je, u okolnostima kada se eventualna povreda može ispraviti u kasnijoj fazi postupka, s obzirom na činjenicu da se ova odluka može pobijati žalbom protiv prvostepene odluke o tužbenom zahtjevu, apelacija u ovom dijelu preuranjena.

40. U vezi sa dopustivosti apelacije protiv Rješenja Županijskog suda u Karlovcu broj Gž- 1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine, Ustavni sud ističe da je nadležnost Ustavnog suda određena ustavnom odredbom u članu VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, iz koje nedvojbeno proizlazi da Ustavni sud ima jurisdikciju samo na području države Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju, oduzimanje apelantovog roditeljskog prava dogodilo se na teritoriji druge države, tj. na području Slunja u Republici Hrvatskoj, na čijoj teritoriji Ustavni sud Bosne i Hercegovine nema bilo kakvu nadležnost, niti njegove odluke mogu biti obavezujuće na teritoriji Republike Hrvatske. Stoga, Ustavni sud nema nadležnost ratione personae da odlučuje u konkretnom slučaju u odnosu na pobijane odluke Županijskog suda u Karlovcu, Republika Hrvatska, broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine.

41. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 10. i 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, ili ratine personae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija nedopuštena protiv Rješenja Općinskog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine, Rješenja Službe za prostorno uređenje broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine i odluka Županijskog suda Karlovac broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Općinskog suda Slunj broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine u Republici Hrvatskoj.

VII. Meritum

42. Apelanti se žale da njihovi predmeti koji se vode pred Općinskim sudom nisu završeni u «razumnom roku», te da im je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak u razumnom roku

43. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]" Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

45. U konkretnom slučaju je potrebno odgovoriti na pitanje imaju li predmetni postupci karakter «spora» u kojem su utvrđivana, kao prvo, «građanska prava i obaveze» apelanata. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze», čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja; karakter «zakonodavstva koje određuje kako će se problemi riješiti» i «ovlaštenja» koja pripadaju predmetnom organu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).

46. U konkretnom slučaju postupci se odnose na pitanje određivanja pravične naknade za ekspropriranu imovinu i pitanje naknade štete zbog neispunjavanja sporazuma o pravičnoj nagodbi, propuštanje nadležnog suda da procesuira protutužbu apelanata, odnosno odlučivanja nadležnog suda o pravima apelanata građanske prirode. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

Period koji se uzima u obzir

47. Ustavni sud zapaža da su postupci za naknadu štete po zahtjevu apelanta Ahmeta Ćufurovića, te određivanje pravične naknade za ekspropriranu imovinu apelantu Šefiku Ćufuroviću po zahtjevu općinske Komisije za imovinsko-pravne poslove pokrenuti 2. i 4. septembra i 26. novembra 1986. godine i još nisu okončani. Međutim, vremenski period koji je relevantan u ovom slučaju započinje 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, a Evropska konvencija, prema članu II/2. Ustava, postala obavezni dio prava Bosne i Hercegovine. Ipak, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred nadležnim sudom do 14. decembra 1995. godine trajao više od osam godina.

48. Nakon 14. decembra 1995. godine predmeti su u suštini i dalje u postupku i nisu donesene nikakve meritorne odluke. O ovakvom kašnjenju Općinski sud nije dao nikakvo objašnjenje, tj. u odnosu na predmete br. P-140/86 i RT-251/97 u odgovoru je navedeno da oni nisu evidentirani u 1997. godini kada su se evidentirali prijeratni predmeti u radu, a da se predmet broj P-530/91, ranije evidentiran kao broj P-628/86, vodi kao završen i da je odložen u a/a. O predmetu broj R-419/86 Općinski sud se nije ni izjasnio. U odnosu na predmet broj P-315/86 sud je naveo da je završen i da je odložen u a/a, dok je za predmet broj P-274/03 istakao da nije završen i da u njemu nije postupano od 21. septembra 2005. godine, nakon što je Kantonalno tužilaštvo vratilo predmetni spis, bez navođenja razloga takvog daljeg nepostupanja.

49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnim postupcima (izuzev predmeta broj P-315/86, jer je predmet završen) došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelante dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Ustavni sud će posebno u odnosu na predmet broj P-274/03 ispitati je li došlo do kršenja prava na pristup sudu.

a) Složenost predmeta

50. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.

51. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku određivanja pravične naknade za ekspropriranu imovinu i postupku utvrđivanja naknade štete radi nemogućnosti realizacije sporazuma o naknadi za ekspropriranu nekretninu, kao i postupku zbog smetanja posjeda i spajanju svih imovinskih zahtjeva apelanata koji se odnose na navedena pitanja. Također, iako su u predmetnim postupcima uključene samo dvije strane, s obzirom na sve ove postupke, te činjenična i pravna pitanja koja je trebalo u tim postupcima raspraviti, Ustavni sud smatra da se radi o složenom predmetu.

b) Ponašanje apelanata

52. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70).

53. Apelanti su svojim pisanim podnescima od 12. septembra i 29. juna 1990. godine, 6. novembra 1991. godine, 11. januara 1992. godine (kojim su održali kontinuitet potrebnih aktivnosti) i dalje podnescima nakon 14. decembra 1995. godine tražili postupanje nadležnog suda u njihovim predmetima. To ukazuje da su apelanti imali aktivan odnos u pogledu konkretnih postupaka. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka, u relevantnom vremenskom periodu, ne može pripisati apelantima, jer nisu koristili bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka.

c)Ponašanje javnih vlasti

54. Apelant Ahmet Ćufurović je 2. i 4. septembra 1986. godine podnio tužbe za naknadu štete. Osnovni sud je Rješenjem broj P-628/86 od 16. februara 1990. godine odbacio apelantove tužbene zahtjeve. Kako je ranije navedeno, predmet broj P-628/86 je evidentiran i kao broj P-530/91, a Rješenjem Višeg suda u Bihaću broj Gž-359/90 od 22. augusta 1991. godine je usvojena apelantova žalba protiv prvostepenog Rješenja Osnovnog suda broj P-628/86 od 16. februara 1990. godine, te je predmet vraćen na ponovni postupak. Ponovni postupak nije proveden, iako je apelant pored urgencija prije 14. decembra 1995. godine i dalje, svojim podnescima nakon 14. decembra 1995. godine, tražio postupanje. Odluka nije donesena ni do donošenja ove odluke suda. Također iz podnesaka Općinskog suda, koje je sud dostavljao na traženje općinskog načelnika, vidi se da je i apelant Šefik Ćufurović ostao aktivan u traženju rješavanja predmeta broj R-419/86 (RT -251/94) nakon 14. decembra 1995. godine. Odluka nije donesena ni do donošenja ove odluke. U predmetu P-140/86, koji se odnosi na tužbu apelanta Ahmeta Ćufurovića, iz dostavljene dokumentacije se nije moglo utvrditi da je u tom predmetu donesena odluka, odnosno da je po žalbi Kantonalni sud donio odluku o kojoj je, u obavještenju predsjednika Općinskog suda od 13. januara 2003. godine dostavljenom Ministarstvu, između ostalog navedeno, «spis broj P-140/86 naknadno zaveden pod novi broj P-530/91, po žalbi dostavljen 26. decembra 1996. godine Kantonalnom sudu i nije vraćen do 13. januara 2003. godine». S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupaka najviše doprinio Općinski sud, ali i Kantonalni sud. U predmetu broj P-274/03 u kojem su apelanti 4. septembra 2003. godine podnijeli protutužbu tražeći, između ostalog, spajanje svih ranijih predmeta koji se odnose na njihove imovinske zahtjeve, Ustavni sud uočava da Općinski sud u suštini nije održao pripremno ročište ni nakon što je 21. septembra 2005. godine predmetni spis vratilo Kantonalno tužilaštvo, niti je naveo razloge nepostupanja u predmetu.

55. S obzirom na postojanje navedenih činjenica Ustavni sud zaključuje da, bez obzira koliko predmetni postupci i bili složeni, postoji povreda prava apelanata na suđenje u razumnom roku, odnosno prava na pristup sudu i time povreda na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: «Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku...». S obzirom da postupak u navedenim predmetima još uvijek nije završen, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, za šta se odgovornim smatra Općinski, ali i Kantonalni sud.

57. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem.

58. Razmatrajući konkretan predmet broj P-274/03 u svjetlu prakse Evropskog suda za ljudska prava, koju usvaja i Ustavni sud Bosne i Hercegovine i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su utvrđeni rokovi u kojima sudovi u parničnom postupku poduzimaju određene radnje, Ustavni sud konstatira da je propust Općinskog suda da u vremenu više od godinu dana, nakon povratka spisa sa uvida koji je vršilo Kantonalno tužilaštvo, ne poduzme dalje radnje s ciljem procesuiranja protutužbe apelanata, rezultirao povredom njihovih prava na pristup sudu, te nemogućnošću apelantima da se pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o njihovom građanskom pravu. Ustavni sud podsjeća da mogućnost da se podnese zahtjev i da, zatim, o tom zahtjevu ne bude odlučeno ne ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi npr. Dom za ljudska prava, predmet br. CH/98/1309 i ostali, Kajtaz i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu, tačka 146).

VIII. Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak donošenja odluke nije okončan jedanaest godina od dana podnošenja tužbe, a takvo neopravdano trajanje cjelokupnog postupka može se, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih sudova. Također imajući u vidu da u periodu više od godinu dana Općinski sud, nakon povrata spisa sa uvida, nije poduzeo ni jednu radnju s ciljem daljeg procesuiranja protutužbe, apelantima je povrijeđeno pravo na pristup sudu, što predstavlja povredu prava na pravično suđenje u odnosu na efektivan pristup sudu zaštićen članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

60. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. .Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1526/05 (A. i Š. Ć.) | Sudska praksa | Aktio