Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2743/06 («Avanti» d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 15. 02. 2007.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2743/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-2743/06, rješavajući apelaciju «Avanti» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Avanti» d.o.o. Sarajevo podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-195/05 od 21. marta 2006. godine, i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pž-2/04 od 31.
augusta 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. «Avanti» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je, 2. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-195/05 od 21. marta 2006. godine, i rješenja Vrhovnog suda, broj Pž-2/04 od 31. augusta 2004.godine. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 065-0-IP-06-00 1251 od 31. augusta 2006. godine, do donošenja odluke po apelaciji.
2. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je presudu zbog izostanka, broj PS-146/02 od 28. maja 2002.godine, po tužbi tužitelja «Sava-Tires» d. o. o. Kranj Republika Slovenija (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojom je obavezao apelanta, kao tuženog, da isplati tužitelju iznos od 63.750,77 KM sa zateznim kamatama po stopi utvrđenoj članom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, počev od 19. novembra 1999. godine pa do isplate, kao i naknadi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 3.611,20 KM, sve u roku od osam dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Kantonalni sud je rješenjem, broj Ps-146/02 od 23. jula 2002. godine, odbio apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje, te je presudu zbog izostanka, broj Ps-146/02 od 28. maja 2002. godine, u cijelosti održao na snazi. Apelantu je odredio obavezu plaćanja troškova u iznosu od 495,00 KM.
4. Apelant je ponovo 5. novembra 2002. godine protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Ps- 146/02 od 23. jula 2002. godine podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje. Kantonalni sud je rješenjem, broj Ps-146/02 od 10. jula 2003. godine, odbacio kao nedopušten navedeni apelantov prijedlog navodeći da se u smislu člana 108. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) «ne može zahtijevati povrat u pređašnje stanje, ako je propušten rok za stavljanje prijedloga da se dopusti povrat u pređašnje stanje ili ako je propušteno ročište određeno u povodu prijedloga za povrat u pređašnje stanje, kao u konkretnom slučaju. Budući da apelant tvrdi da nije primio poziv za ročište od 23. jula 2002. godine i koje je određeno u povodu njegovog prijedloga za povrat u pređašnje stanje, kada je sud odbi njegov prvi prijedlog za povrat u pređašnje stanje zaprimljen 12. juna 2002. godine, to se apelantov ponovni prijedlog za povrat u pređašnje stanje zaprimljen 5. novembra 2002. godine, smatra nedopuštenim».
5. Vrhovni sud je rješenjem, broj Pž-2/04 od 31. augusta 2004. godine, odbio apelantovu žalbu protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Ps-146/02 od 10. jula 2003. godine, i navedeno rješenje Kantonalnog suda potvrdio, navodeći da je prvostepeni sud našao da je apelant propustio ročište u povodu prijedloga za povrat u pređašnje stanje. Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor da nije primio poziv za ročište za 23. juli 2002. godine na kome je odbijen njegov prijedlog za povrat u pređašnje stanje, jer se u spisu nalazi povratnica o urednom prijemu poziva za ročište zakazano za dan 23. juli 2002. godine (apelant poziv primio 21. juna 2002. godine). U to vrijeme apelant nije imao punomoćnika - advokata, jer njegova punomoć data advokatu datira tek od 4. novembra 2002. godine tj. iz perioda nakon donošenja rješenja o odbijanju prijedloga za povrat u pređašnje stanje (23. juli 2002. godine), pa poziv i nije dostavljena advokatu nego direktno tuženom. Apelantov prigovor da nisu postojali uslovi za donošenje presude zbog izostanka Vrhovni sud je ocijenio bespredmetnim, «jer je apelant izjavio žalbu na rješenje kojim je odlučeno o njegovom prijedlogu za povrat u pređašnje stanje nakon donošenja ranijeg rješenja, kojim je njegov prvi prijedlog za povrat u pređašnje stanje odbijen, a ne na presudu zbog izostanka».
6. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-195/05 od 21. marta 2006. godine, odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju protiv rješenja Vrhovnog suda, broj Pž-2/04 od 31. augusta 2004. godine, uz obrazloženje da nije dopuštena revizija izjavljena protiv rješenja drugostepenog suda kojim je potvrđeno rješenje prvostepenog suda o odbijanju prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje jer se tim rješenjem postupak pravosnažno ne okončava. Ovo tim prije što je takvo rješenje procesne prirode i ne može se svrstati u rješenja iz člana 382. ZPP u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, a isto se predviđa i novim članom 254. tačka 2. važećeg Zakona o parničnom postupku..
7. Apelant smatra da je Vrhovni sud svojom odlukom, broj Rev-195/05 od 21. marta 2006. godine, «propustio da ukine rješenje Vrhovnog suda, broj Pž-2/04 od 31. augusta 2004. godine, i vrati na ponovni postupak tom sudu na pravilno i zakonito odlučivanje, pri čemu bi taj sud, prije svega, riješio apelantovu žalbu koja je izjavljena 12. juna 2002. godine, kao i dopunu žalbe koja je podnesena 5. novembra 2003. godine, uzimajući u obzir žalbene razloge na koje pazi po službenoj dužnosti. Apelant navodi da je Vrhovni sud površno postupao kada je odbacio reviziju iz razloga što je izjavljena na rješenje kojim se postupak pravomoćno ne okončava». Apelant smatra da je na navedeni način došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
9. U vezi navedenog Ustavni sud mora prvo da odluči da li se apelant može pozivati na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u slučaju kada je odbijen kao neosnovan njegov prijedlog za povrat u pređašnje stanje. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine („Službeni glasnik BiH“, broj 43/03 tačka 12) koja glasi: «[...]U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Općinski sud nije našao razloge za povrat u prijašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje apelanta ili ne, bez odluke po pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povrata u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom[...].“
10. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primjeniti njegov ranije zauzeti stav, s obzirom da se i ovdje radi o situaciji kada je odbijen kao neosnovan apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje, a u tom postupku je sud samo odlučivao o tome da li će dozvoliti povrat u prijašnje stanje, dok nije odlučivao o meritumu tužbenog zahtijeva, tj. osnovanosti potraživanja tužitelja prema apelantu. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju pozivanje apelanta na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud smatra i da je pozivanje apelanta na pravo na djelotvoran pravni lijek ratione materiae inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, s obzirom da član 13. Evropske konvencije, koja se prema Ustavu Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, propisuje da: [...]“Svako čija su prava i slobode priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima[...].“ S obzirom da je prethodno utvrđeno da je apelantovo pozivanje na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu ratione materiae inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, isti se zaključak mora izvesti i u pogledu apelantovog pozivanja na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, s obzirom da u konkretnom slučaju ne postoji „pravo zaštićeno konvencijom“, što je i uslov za primjenu navedenog člana.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović