Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-42/06 (S. Č., I. D., S. M., S. T. i E. T.)
Odluka donesena 15. 02. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Diskreciono pravo suda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-42/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-42/06, rješavajući apelacije Smaje Čerkeza i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Smaje Čerkeza, Ismeta Džemile, Safeta Memića, Suade Talović i Enesa Tucakovića, podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, br. Gž- 1276/05 od 21. decembra 2005. godine, Gž-841/05 od 20. oktobra 2005. godine, Gž-948/05 od 1. decembra 2005. godine, Gž-1385/05 od 8. decembra 2005. godine i Gž-842/05 od 20. oktobra 2005.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Smajo Čerkez, Ismet Džemil, Safet Memić, Suada Talović i Enes Tucaković (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Mostara, koje zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnijeli su 6. januara 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, br. Gž-1276/05 od 21. decembra 2005. godine, Gž-841/05 od 20. oktobra 2005. godine, Gž-948/05 od 1. decembra 2005. godine, Gž-1385/05 od 8. decembra 2005. godine i Gž-842/05 od 20. oktobra 2005. godine. Apelacije su u Ustavnom sudu registrovane pod brojevima AP-42/06, AP-43/06, AP-44/06, AP-45/06 i AP-46/06. S obzirom da se sve apelacije odnose na isto pitanje Ustavni sud je, u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-42/06.
2. Apelanti su protiv Hercegovačno-neretvanskog kantona kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik) pokrenuli izvršene postupke radi naplate novčanih potraživanja iz radnih odnosa na osnovu pravosnažnih presuda Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) kao izvršnih isprava. Općinski sud je rješenjima br. I-484/05 od 1. jula 2005. godine, I-112/05 od 7. aprila 2005. godine, I-59/05 od 1. juna 2005. godine, I-518/05 od 11. jula 2005. godine i I-113/05 od 7. aprila 2005. godine, dozvolio predložena izvršenja. Izvršenik je prigovorima osporio rješenja o izvršenju.
3. Općinski sud je rješenjima, br. I-484/05 od 26. augusta 2005. godine, I-112/05 od 5. maja 2005. godine, I-59/05 od 17. juna 2005. godine, I-518/05 od 16. septembra 2005. godine i I- 113/05 od 5. maja 2005. godine, odbio izvršenikove prigovore kao neosnovane. Izvršenik je podnio žalbu na rješenja Općinskog suda, dok su apelanti, po punomoćniku, podnijeli odgovore na žalbu.
4. Kantonalni sud je rješenjima, br. Gž-1276/05 od 21. decembra 2005. godine, Gž- 841/05 od 20. oktobra 2005. godine, Gž-948/05 od 1. decembra 2005. godine, Gž-1385/05 od 8. decembra 2005. godine i Gž-842/05 od 20. oktobra 2005. godine, odbio žalbe izvršenika i potvrdio osporena rješenja Općinskog suda kojim su izvršenikovi prigovori odbijeni kao neosnovani, a apelanti su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu. U obrazloženju rješenja, između ostalog, je navedeno da apelantima nisu priznati troškovi odgovora na žalbu u smislu člana 397. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federaacije BiH“, br. 53/03) jer u skladu sa članom 214. Zakona o parničnom postupku odgovor na žalbu nije obavezan, i te radnje nisu bile neophodne radi zaštite prava apelanata.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Do navedenih povreda je, po mišljenju apelanata, došlo zbog odbijanja Kantonalnog suda da im dosudi troškove žalbenog postupka, odnosno proizvoljno je primjenjen član 397. stav 1. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da će kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučiti o troškovima nastalim u postupku povodom pravnog lijeka. Naime, kako su apelanti naveli, prema članu 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da je stranka koja izgubi parnicu dužna suprotnoj strani nadoknaditi sve troškove. U smislu prethodno navedenog člana Kantonalni sud je trebao obavezati izvršenika na nadoknadu troškova koje su apelanti imali korištenjem pravnih sredstava u žalbenom postupku. Svojim odlučenjem Kantonalni sud preferira drugu stranu u postupku, a u primjeni člana 397. stav 1. Zakona o parničnom postupku trebao se voditi objektivinih kriterijima odnosno trebao je priznati apelantima pravo na naknadu izdataka koje su imali radi vođenja postupka odnosno kvalitetne odbrane.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U ocjeni dopustivosti konkretnih predmeta Ustavni sud, također, treba riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretne postupke, odnosno treba odgovoriti na pitanje da li se apelacije, s obzirom da se odnose na naknade troškova postupka u izvršnim postupcima, tiču utvrđivanja „građanskih prava i obaveza“ apelanata. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju i na postupak koji se tiče određivanja iznosa troškova postupka, koji se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, mutatis mutandis, odluku Ustavnog suda, broj AP-85/04 od 18. marta 2005. godine i presudu Evropskog suda za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Nadalje, prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, inter alia, odluku Ustavnog suda, broj AP-2653/05 od 12. septembra 2006. godine i presudu Evropskog sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). S obzirom na iznesene principe, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretne slučajeve.
9. Nakon što je utvrđeno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretne slučajeve, Ustavni sud treba dati odgovor na navode apelanata o povredi njihovog prava na pravično suđenje do kojih je, po njihovom mišljenju, došlo zbog navodno proizvoljne primjene člana 397. stav 1. Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je Kantonalni sud u osporenim rješenjima dao obrazloženje za odbijanje zahtjeva apelanata za nakadu troškova za odgovore na žalbu u skladu sa usvojenom sudskom praksom i tumačenjem odredaba Zakona o parničnom postupku. Naime, prema sudskoj praksi i tumačenju Zakona o parničnom postupku, s obzirom da odgovor na žalbu nije obavezan u smislu člana 214. stav 1. Zakona o parničnom postupku, sud će dosuditi troškove postupka nastale povodom datog odgovora na žalbu samo ako ocijeni da je odgovor na žalbu bio potreban radi zaštite prava stranke koja ga je podnijela. U konkretnim slučajevima, Kantonalni sud je, koristeći svoju diskreciju, odlučio da ova procesna radnja nije bila potrebna radi zaštite prava apelanata. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali na to da je Kantonalni sud, koristeći svoju diskreciju, proizvoljno ili nepravično primijenjenio procesne propise na štetu apelanata. Ustavni sud stoga, zaključuje da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Apelanti također, smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o prozvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelacije nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović