Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2936/06 (V. Z.-H.)

Odluka donesena 06. 03. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2936/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-2936/06, rješavajući apelaciju Višnje Zalihić-Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Višnje Zalihić-Hodžić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-919/05 od 1. augusta 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-154/04 od 14. aprila 2005.

godine, i presude Suda za Centralnu zonu Grada Mostara, broj P-5/03 od 7. januara 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Višnje Zalihić-Hodžić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-919/05 od 1. augusta 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-154/04 od 14. aprila 2005.

godine, i presude Suda za Centralnu zonu Grada Mostara, broj P-5/03 od 7. januara 2004. godine, u odnosu član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Višnja Zalihić-Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, podnijela je, 28. oktobra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-919/05 od 1. augusta 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-154/04 od 14. aprila 2005. godine, i presude Suda za Centralnu zonu Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Sud za Centralnu zonu), broj P-5/03 od 7. januara 2004. godine. Apelantica je naknadno, 5. februara 2007. godine, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud «zabranio da tuženi, bez pristanka apelantice kao tužiteljice, prodaju kuću koja je predmet spora, sve do donošenja odluke povodom podnesene apelacije.»

2. Apelantičina majka Hatidža Zalihić je tužbom, podnesenom 19. jula 1991. godine, tražila da se poništi Ugovor o poklonu, Ov.br. I:324/89 od 7. jula 1989. godine, kojim je svojim sinovima Mirsadu i Mithadu Zalihiću (u daljnjem tekstu: tuženi) poklonila na jednake dijelove porodično-stambenu kuću koja se nalazi u Mostaru u Ulici X hercegovačke brigade, označenu kao k.č. br. 1258/13 u površini od 256 m2, upisanu u zk.ul.br.5134 K.O. Mostar, te da se izvrši brisanje upisa tuženih sa po ½ dijela na navedenoj nekretnini, uz vraćanje Z.K. upisa, prije izvršenog darovanja, na apelanticu sa dijelom 1/1, uz naknadu troškova postupka, kao i supsidijarni zahtjev, kojim je traženo da sud, ukoliko ne usvoji prethodni tužbeni zahtjev, udovolji konkretnom zahtjevu kojim se opoziva navedeni ugovor o poklonu. Tužiteljica je umrla u toku rata u Bosni i Hercegovini, a rješenjem Općinskog suda I Mostar, broj P.416/98 od 12. septembra 2000. godine, dozvoljena je rekonstrukcija spisa P-1616/91 i nastavljen je postupak sa apelanticom kao tužiteljicom i zakonskim i testamentarnim nasljednikom prethodne tužiteljice.

3. Presudom Suda za Centralnu zonu, broj P-5/03 od 7. januara 2004.godine, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica, kao tužiteljica, tražila da se poništi ugovor o poklonu, broj I. 324/89 od 7. aprila 1989. godine, zaključen između tužiteljice Hatidže Zalihić (apelantičine majke) i tuženih Mirsada Zalihića i Mithada Zalihića, kojim je kao poklonodavac, poklonila nekretninu označenu kao k.č. 1258/13, kuća i dvorište u površini od 256m2, upisana u zk. ul. broj 5134 K.O. Mostar, pa.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-154/04 od 14. aprila 2005. godine, apelantičina žalba i žalba umješača protiv presude Suda za Centralnu zonu, broj P-5/03 od 7. januara 2004. godine, su djelimično uvažene, pobijana presuda je preinačena u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, tako da se umjesto iznosa od 5.009,00 KM dosuđuje iznos od 950,45 KM. U ostalom dijelu, žalbe su odbijene kao neosnovane i pobijana prvostepena presuda je potvrđena.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog naveo, da je ugovorom o poklonu, koji je predmet spora i koji je zaključen 7. aprila 1989. godine, apelantičina majka, tuženim kao svojim sinovima, poklonila kuću sa dvorištem. Članom II Ugovora objašnjen je razlog poklona: «navedeni poklon darovateljica čini iz razloga što se daroprimci o njoj brinu, u svemu joj pomažu pri rješavanju svih problema koji joj se javljaju u životu, s obzirom da ista živi sama». Kantonalni sud je ocijenio da iz sadržaja ovog razloga proizilazi, da tuženici izvršavaju svoju obavezu izdržavanja i brige, pa se pretpostavlja i očekuje da će tako postupiti i ubuduće. Radi se o moralnoj obavezi u smislu pažnje, čuvanja i njegovanja roditelja, a ne o obavezi koja bi bila ekvivalentna poklonu, u kojem slučaju bi se moglo raditi o ugovoru o poklonu sa nalogom. Kod ovakvog ugovora, neispunjenje očekivane obaveze od strane tuženih prema majci, u smislu staranja o njoj, čuvanja i njege, kao stare i bolesne osobe, moglo bi da bude razlog za poništenje ugovora samo zbog grube neblagodarnosti tuženih prema majci, ukoliko se utvrdi njeno postojanje. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da tuženici svojim ponašanjem prema majci nisu pokazali grubu neblagodarnost, što bi bio osnov za poništenje, odnosno opoziv ugovora o poklonu, a niti je dokazana zabluda o motivu, odnosno pobudi, jer ukoliko se i može prihvatiti da je motiv na strani poklonodavca bio očekivano izdržavanje, odnosno staranje i pomoć od strane tuženih, u postupku nije utvrđeno da su se tuženi teško ogriješili prema majci svjesnom povredom njene ličnosti, što bi predstavljalo grubu neblagodarnost. Apelantica kao tužiteljica nije dokazala ni činjenicu osiromašenja na strani njene majke, što bi također predstavljalo razlog za opoziv poklona u smislu pravnih pravila građanskog prava.

6. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-919/05 od 1. augusta 2006. godine, apelantičina revizija protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-154/04 od 14. aprila 2005. godine, odbijena je kao neosnovana. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da se iz teksta osporenog ugovora ne može zaključiti da je ugovor o poklonu zaključen s namjerom protučinidbe od poklonoprimaca poklonodavcu, već je iz samog ugovora vidljivo da je zaključen iz blagodarnosti poklonodavca poklonoprimcima koji su do tada (do zaključenja ugovora o poklonu) pokazali svoju blagodarnost prema poklonoprimcu. Prema tome, pravilan je zaključak da nema zablude o motivu za zaključenje osporavanog ugovora, a time ni osnova za njegovo poništenje (član 61. i 62. Zakona o obligacionim odnosima).

7. Apelantica u apelaciji navodi da je pobijanim presudama Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Suda za Centralnu zonu povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k). Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i poklanjanju vjere svjedocima čiji su iskazi kontradiktorni, nelogični i neistiniti. Apelantica posebno ističe da je njena majka predmetnu nekretninu ugovorom o poklonu poklonila sinovima-tuženim, pod uslovom da se isti o njoj staraju za života, jer je bila stara i teško bolesna.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelantica se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

11. Apelantica osporava činjenično stanje smatrajući da su ga sudovi pogrešno utvrdili «poklanjajući vjeru svjedocima čiji su iskazi kontradiktorni, neistiniti i nelogični» i pogrešno primijenili materijalno pravo, te je odbili sa tužbenim zahtjevom. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovitih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

12. U konkretnom slučaju, sudovi su nakon provedenog dokaznog postupka, donijeli odluku kojom su odbili tužbeni zahtjev apelantice koji se odnosi na poništenje ugovora o poklonu koji je zaključen između apelantičine majke i tuženih. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud kao i Sud za Centralnu zonu dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu prigovora apelantice. Redovni sudovi su dovoljno jasno i precizno obrazložili zašto su odbili apelantičin tužbeni zahtjev, zaključivši da je ugovor o poklonu zaključen iz blagodarnosti poklonodavca poklonoprimcima koji su do tada odnosno do zaključenja ugovora o poklonu pokazali svoju blagodarnost prema poklonoprimcu, te da nema zablude o motivu za zaključenje pobijanog ugovora, a time ni osnova za njegovo poništenje.

13. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema «opravdan zahtjev», tj. ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

14. Nadalje, apelantica se žali na osporene presude, smatrajući da je njima povrijeđeno njeno pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član

1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A- 31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnim sudovima je poništenje ugovora o poklonu koji je zaključen između apelantičine majke kao poklonodavca i tuženih kao poklonoprimaca, dakle buduća imovina. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu zaštićenom Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom te da se ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, te ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2936/06 (V. Z.-H.) | Sudska praksa | Aktio