Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-271/06 (S. B.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni odnos
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-271/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-271/06, rješavajući apelaciju Sabahudina Bešlagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahudina Bešlagića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-
302/04 od 18. oktobra 2005. godine, presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-616/03 od 14. juna 2004. godine, i presude Osnovnog suda u Derventi, broj Rs-3/03 od 13. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabahudin Bešlagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je, 4. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-302/04 od 18. oktobra 2005. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-
616/03 od 14. juna 2004. godine, i presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-3/03 od 13. juna 2003. godine.
2. Apelant je, 30. januara 2003. godine, protiv RO «Energoinvest» - Rafinerija nafte Bosanski Brod «Proizvodnja» kao pravnog slijednika A.D. «Rafinerija nafte» (u daljnjem tekstu: tuženi), podnio tužbu Osnovnom sudu, radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa.
3. Presudom Osnovnog suda, broj Rs-3/03 od 13. juna 2003. godine, utvrđeno je da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog u periodu od 29. aprila 1992. godine pa do 19. juna 1996. godine, za koji period su apelantu kod tuženog mirovala prava i obaveze iz radnog odnosa, te da je tuženi dužan to pravno priznati apelantu i o tome izdati valjanu ispravu, te da će u protivnom presuda zamijeniti istu. Apelant je odbijen u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže na naknadu plaća za svaki mjesec od po 200,00 KM, počev od 29. aprila 1992. godine pa nadalje, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana podnošenja tužbe, kao i naknaditi troškove parničnog postupka.
4. Presudom Okružnog suda, broj Gž-616/03 od 14. juna 2004. godine, koja je donesena po žalbi apelanta izjavljenoj na presudu Osnovnog suda, broj Rs-3/03 od 13. juna 2003. godine, po službenoj dužnosti presuda Osnovnog suda je preinačena, tako da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom u odnosu na utvrđenje da mu nije prestao radni odnos kod tuženog u periodu od 29. aprila 1992. godine pa do 19. juna 1996. godine, za koji period su apelantu kod tuženog mirovala prava i obaveze iz radnog odnosa. Presuda Osnovnog suda je potvrđena u dijelu u kojem je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu naknade plaća i troškova parničnog postupka.
5. Okružni sud je konstatovao da je Osnovni sud temeljem provedenih dokaza utvrdio da je apelant kod pravnog prednika tuženog bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme od 1983. godine, da zbog postojanja ratnih okolnosti objektivno nije bio u mogućnosti da se odazove na javni poziv za radnu obavezu kod tuženog, nakon čega je tuženi 29. maja 1992. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu sa 29. aprilom 1992. godine, koje je apelant primio nakon podnošenja tužbe. Dalje je navedeno da je apelant bio prijavljen na Biro za zapošljavanje Maglaj kao nezaposleno lice od 24. juna 1996. godine, te da se 18. januara 2000. godine obratio tuženom radi zaštite svojih prava, da mu je radna knjižica dostavljena 7. januara 2003. godine, te da je tužbu Osnovnom sudu podnio 30. januara 2003. godine. Okružni sud je dalje konstatovao da je u vrijeme nastanka spornog radno-pravnog odnosa u Republici Srpskoj bio na snazi Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO), kojim je, u odredbama iz člana 80. stav 2., bilo propisano da radnik u cilju zaštite svojih prava iz radnog odnosa, ima pravo da u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je radnik saznao za povredu tog prava, podnese prigovor nadležnom organu u preduzeću. Član 83. stav 1. ovog zakona je bilo propisivao da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.
6. Okružnog sud je ocijenio da, kako apelant nije tražio internu zaštitu kod tuženog vezano za svoj radno-pravni status, a tužbu sudu je podnio 30. januara 2003. godine, to mu ne pripada ni pravo na sudsku zaštitu shodno odredbi člana 83. stav 2. ZOPRO. Okružni sud je naglasio da apelant nije mogao tražiti internu zaštitu kod tuženog sve do 19. juna 1996. godine, tj. do donošenja odluke Narodne skupštine Republike Srpske, broj 02-737/96 («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 15/96), kada je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje, međutim, nakon ukidanja tog stanja više nije bilo smetnji da se apelant zainteresuje za svoj radno-pravni status i zatraži internu zaštitu odmah a najkasnije u roku od 15 dana prema članu 80. stav 2. ZOPRO. Okružni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a na koju pravilnu primjenu sud pazi po službenoj dužnosti iz kojih razloga je preinačio prvostepenu presudu u osuđujućem dijelu i odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom.
7. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-302/04 od 18. oktobra 2005. godine, odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv presude Okružnog suda, broj Gž-616/03 od 14. juna 2004. godine. Vrhovni sud je konstatovao da je presuda Okružnog suda pravilno donesena i na zakonu zasnovana, s obzirom da je apelant propuštanjem traženja interne zaštite propustio da ispuni procesnu pretpostavku za vođenje radnog spora, što tužbu čini nedopuštenom, pa je kao takvu trebalo odbaciti. Po ocjeni Vrhovnog suda, bez obzira na navedeno, presuda Okružnog suda je pravilna i zakonita i nije donesena na štetu apelanta jer su pravne posljedice presude kojom se tužbeni zahtjev odbija za apelanta jednake pravnim posljedicama odluke o odbacivanju tužbe kao nedopuštene, s obzirom da mirovanje radnog odnosa nije aktivirano od strane apelanta ni nakon prestanka razloga mirovanja. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je nesporna činjenica da apelant kod tuženog nije radio od 29. aprila 1992. godine, što je jasno ukazivalo na povredu njegovih prava iz radnog odnosa. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, internu zaštitu prava apelant je trebao zatražiti odmah, a najkasnije u roku od 15 dana (član 80. stav 2. ZOPRO) od dana ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, tj. od 19. juna 1996. godine, a zatim u roku iz člana 83. stav 1. ZOPRO i sudsku zaštitu, što bi njegovu tužbu za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa činilo dopuštenom za meritorno raspravljanje i odlučivanje u ovom predmetu, odnosno ispitivanje zakonitosti prestanka radnog odnosa. Vrhovni sud je naglasio da bi drugačiji stav bio protiv načela pravne sigurnosti i dozvoljavao bi neograničenu mogućnost pokretanja radnog spora, što bi bilo u suprotnosti sa strogo određenim prekluzivnim rokovima za zaštitu prava iz radnih odnosa.
8. Apelant se žali na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu zagarantovano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog činjenice da je kao rezultat pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava njegov tužbeni zahtjev odbijen. Osim toga, apelant navodi da je diskriminisan u ostvarivanju prava na rad, te da mu je, radi toga, povrijeđeno pravo nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na rad iz čl. 2, 4. i 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pored toga, apelanti smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju.. Suština navoda apelanta se odnosi na tvrdnju apelanta da je Vrhovni sud donoseći osporenu odluku zanemario činjenicu postojanja rata na ovim prostorima, kao i činjenicu da momentom ukidanja ratnog stanja na prostoru Republike Srpske još uvijek nisu bili stvoreni uvjeti za slobodno kretanje građana i za normalan pristup domaćem zakonodavstvu i sudovima, a što podrazumijeva i objektivnu mogućnost ostvarivanja zaštite prava apelanta u tom periodu. Prema mišljenju apelanta ti uvjeti su stvoreni mnogo kasnije, tek poslije 2000. godine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali pitanje blagovremenosti tužbe apelanta za zaštitu prava iz radnog odnosa, te da su ocijenili nespornim da je apelant kod pravnog prednika tuženog bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme od 1983. godine, da zbog postojanja ratnih okolnosti objektivno nije bio u mogućnosti da se javi na poziv na radnu obavezu kod tuženog, nakon čega je tuženi 29. maja 1992. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu sa 29. aprilom 1992. godine, koje je apelantu dostavljeno nakon podnošenja tužbe Osnovnom sudu. Apelant je bio prijavljen na Biro za zapošljavanje Maglaj kao nezaposleno lice 24. juna 1996. godine, a 18. januara 2000. godine se obratio pismeno tuženom radi zaštite svojih prava, radna knjižica mu je dostavljena 7. januara 2003. godine, a tužbu Osnovnom sudu je podnio 30. januara 2003. godine.
13. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u cijelosti prihvatio činjenično stanje Osnovnog suda, ali ne i pravni zaključak, jer je ocijenio da je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Nadalje, u vezi sa svojim zaključkom Vrhovni i Okružni sud su dali detaljna obrazloženja i jasne razloge, a primijenili su i propise važećeg ZOPRO (čl. 80. stav 2. i 83. stav 1.). Apelant u toku cijelog postupka pred nižestepenim sudovima, nije argumentirano opravdao propust blagovremenog podnošenja tužbe. Drugim riječima, apelant nije opravdao tvrdnju da je podnošenje tužbe do 30. januara 2003. godine bio prevelik teret za njega, zbog čega bi formalni dio odluke Vrhovnog i Okružnog suda predstavljale povredu ustavnih prava apelanata. Apelant je sve vrijeme tvrdio da je prestanak njegovog radnog odnosa bio protuzakonit. Međutim, kako je već naglašeno, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Odluku Ustavnog suda broj U 22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01).
14. Također, u vezi navoda apelanta da su sudovi pogrešno primijenili član 83. stav 2. ZOPRO, Ustavni sud ističe da nasuprot navodima apelanta, nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljni ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja postupka, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Naime, redovni sudovi su naglasili da apelant tužbeni zahtjev sudu nije podnio na način i u roku propisanom relevantnim odredbama ZOPRO-a, te da mu samim tim ne pripada pravo na sudsku zaštitu, naglašavajući da sud na materijalnu primjenu prava pazi po sudskoj dužnosti.
15. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelacija, također, pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom, da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
17. U odnosu na žalbene navode apelanta o povredi prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ostvrenjem prava iz čl. čl. 2, 4. i 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Ustavni sud konstatuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta i prava na nediskriminaciju. Ovo osobito imajući u vidu da apelant osim paušalnog pozivanja na povredu navedenih Ustavnom sudu nije dostavio nikakve dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovih prava moguća, odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te Ustavni sud konstatuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović