Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-363/06 (M. Č.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-363/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici: Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-363/06, rješavajući apelaciju Mirsada Čindraka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 1. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Čindraka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-
2518/05 od 24. januara 2006. godine, zbog toga što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Čindraka podnesena protiv obavještenja Tužilaštva Bosne i Hercegovine, broj KT-P-318/05 od 17. marta 2006. godine, zbog nenadležnosti Ustavnogsuda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Čindrak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 21. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2518/05 od 24. januara 2006. godine. Apelant je, 22. maja 2006. godine, dostavio dopunu apelacije u kojoj se žali i na obavještenje Tužilaštva Bosne i Hercegovine, broj KT-P-318/05 od 17. marta 2006. godine, zbog odbijanja provođenja istrage radi utvrđenja odgovornosti ministra privrede Kantona Sarajevo, Abida Šarića, koji je navodno u radni odnos nezakonito primio državne službenike.
2. Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je, 22. marta 2004. godine, raspisalo konkurs za postavljanje državnih službenika u Ministarstvu, Sektoru za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo – odjeljenje za poljoprivredu i stručne poslove. Apelant se prijavio na konkurs za načelnika odjeljenja, odnosno stručnog saradnika za stočarstvo ili stručnog saradnika za voćarstvo i ratarstvo.
3. Rješenjem Ministarstva, broj 07-01-34-1252 od 23. juna 2004. godine, izabran je kandidat Fadila Bošnjak – Harčević na mjesto načelnice odjeljenja i Safet Hasković i Enes Međuseljac na mjesto stručnih saradnika.
4. Smatrajući da je donošenjem odluke o izboru kandidata Fadile Bošnjak – Harčević, Safeta Haskovića i Enesa Međuseljca oštećen i da su povrijeđena njegova prava, apelant se tužbom obratio Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Tužbom je tražio da se utvrdi da je rješenje o izboru navedenih kandidata, broj 07-01-34-12522 od 23. juna 2004. godine, nezakonito i predložio da se rješenje poništi i Ministarstvo obaveže da izvrši ponovni izbor kandidata u skladu sa uslovima konkursa.
5. Općinski sud je presudom, broj Pr-1353/04 od 13. juna 2005. godine, poništio rješenje na kojem se temelji obavijest, broj 07-01-34-12522 od 7. juna 2004. godine, i rješenje o izboru imenovanih kandidata, broj 07-01-34-12522 od 23. juna 2004. godine, i obavezao Ministarstvo da po predmetnom konkursu izvrši ponovni izbor kandidata u skladu sa uslovima konkursa, a sve u roku od 15 dana od dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-2518/05 od 24. januara 2006. godine, žalbu Ministarstva djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim su poništena osporena rješenje i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
7. Predmet dopune apelacije je apelantova žalba vezano za postupak nezakonitog prijema u radni odnos državnih službenika u Ministarstvu privrede Kantona Sarajevo – Odsjek za stočarstvo u Sektoru za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo zbog kojeg je Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, podnio krivičnu prijavu protiv Abida Šarića, ministra privrede Kantona Sarajevo, za krivično djelo povrede ravnopravnosti u zapošljavanju iz člana 279. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
8. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je apelantu dostavilo obavještenje, broj KT-P-318/05 od 17. marta 2006. godine, kojim je obavijestilo apelanta da neće provoditi istragu po krivičnoj prijavi apelanta podnesenoj protiv Abida Šarića – ministra privrede Kantona Sarajevo, zbog krivičnog djela povrede ravnopravnosti u zapošljavanju iz člana 279. KZ FBiH, jer je iz prijave i pratećih spisa utvrdilo da se u radnjama prijavljenog nisu stekla obilježja krivičnog djela, iz kojih razloga je odlučilo da ne provodi istragu protiv prijavljenog Abida Šarića.
9. Apelant smatra da je presudom Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant dalje navodi da je Vijeće Kantonalnog suda trebalo zakazati javnu raspravu u skladu sa članom 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», broj 53/03, 73/05 i 19/06) radi utvrđivanja činjenica bitnih za donošenje odluke. Apelant dalje navodi da nije primljen niti na jedno radno mjesto, iako je u potpunosti ispunjavao uvjete predviđene konkursom, a što je konstatovano u obrazloženju presude Kantonalnog i Općinskog suda. Apelant je predložio da se kao nezakonita poništi presuda Kantonalnog suda i potvrdi presuda Općinskog suda. U dopuni apelacije apelant se žali na odbijanje Tužilaštva Bosne i Hercegovine da pokrene istragu radi utvrđenja odgovornosti Ministra privrede Kantona Sarajevo, Abida Šarića, koji je u radni odnos nezakonito primio državne službenike.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 1. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tač. 1. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
11. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom slučaju radi o žalbi apelanta na navodne povrede ljudskih prava u vezi sa pravom apelanta da bude postavljen na mjesto državnog službenika u Ministarstvu. Međutim, garancije koje su u tom smislu sadržane u Zakonu o državnoj službi («Službene novine FBiH», broj 29/03) i posebno, Zakonu o radnim odnosima i platama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 23/99, 32/00 i 29/03) tiču se prava svakog lica da konkuriše na određeno radno mjesto, a s druge strane i obaveze organa uprave odnosno pravnih lica da taj postupak provedu zakonito i transparentno. Sama činjenica da neko lice ispunjava formalne uslove konkursa ne znači i da će to lice biti i izabrano. Jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava stoji na izričitom stanovištu da pravo da neko konkuriše na određeno radno mjesto odnosno obaveza Ministarstva da izabere takvog kandidata ne spada u domen «građanskih prava» zaštićenih Evropskom konvencijom. Tako u presudi Carl-Ludwig and Lorenz Habsburg-Lothringen protiv Austrije navedeno je da «Komisija smatra da onemogućavanje kandidovanja u Kancelariju Federalnog predsjednika ne smatra se građanskim pravom zaštićenim članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz toga slijedi da je ovaj dio aplikacije inkopatibilan rationae materiae sa odredbama Evropske konvencije u smislu člana 27. stav 2. Evropske konvencije». (vidi odluku Evropske komisije za ljudska prava, Carl-Ludwig and Lorenz Habsburg-Lothringen protiv Austrije od 14. decembra 1989, Odluke i Izvještaji broj 64, strana 210, stav 7). Komisija je dalje zaključila da nema indikacija koje bi ukazivale na to da aplikant uživa «građansko pravo» koje mu omogućuje postavljenje na mjesto državnog službenika, a u skladu sa domaćim zakonodavstvom.
12. U određenom broju slučajeva o kojim se izjašnjavao Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, a koje činjenično i pravno odgovaraju predmetu koji je apelant pokrenuo pred Ustavnim sudom, postavljanje državnih službenika Evropski sud za ljudska prava je odbacio zahtjeve javnih službenika koja su se ticala postavljanja, otpuštanja, uslova rada u službi i discipline u radu kao inkopatibilne rationae materiae, proglašavajući ih kao nedopustive (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Leander protiv Švedske.od 26. februara 1987. godine, Odluke i izvještaji broj 34, strana 78).
13. U tom je smislu karakteristična i odluka Evropskog suda za ljudska prava, izražena u slučaju Pellegrin protiv Francuske. U toj odluci se, u stavu 65, navodi: «Sud primjećuje da u svakoj zemlji funkcije u javnom sektoru sadržavaju odgovornosti koje su u opštem interesu ili podrazumijevaju vršenje vlasti koje se izvodi iz javnog prava. Nosiocima takvih funkcija se dakle dodjeljuje dio javno-pravnih ovlaštenja koja ima suverena državna vlast. Država, stoga, ima legitiman interes da zahtjeva da takvi službenici imaju posebno povjerenje i lojalnost. S druge strane, kod funkcija koje nemaju takav «javnopravni aspekt» država nema takav interes.» (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, od 8. decembra 1999, Izvještaji i Odluke, 1999-VIII, strana 209, stav 65). U konkretnom slučaju, nesporno je da se radi o radnom sporu za postavljanje državnih službenika, tj. sporu između organa javne ovlasti i budućih zaposlenika koji bi radili na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršenju vlasti proizašlih iz javnog prava, o čemu se radi u apelantovom slučaju, što ne povlači za sobom primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. U konkretnom slučaju, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite. Stoga Ustavni sud zaključuje da je apelacija u pogledu prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Iz apelacije dalje proizilazi da se apelanti žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6.stav 1. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
16. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi apelanta o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U vezi sa žalbenim navodima apelanta, koji se odnose na obavijest Tužilaštva Bosne i Hercegovine, broj KT-P-318/05 od 17. marta 2006. godine, Ustavni sud podsjeća na svoju nadležanost iz člana VI.3 (b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.». U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje po apelaciji koja je izjavljena protiv obavještenja Tužilaštva Bosne i Hercegovine, broj KT-P-318/05 od 17. marta 2006. godine, jer obavještenje nema svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ju je donio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana 16.stav 1. Pravila Ustavnog suda.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 1. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović