Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-320/06 (mldb. D. J. i dr.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-320/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, dotpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. ožujka 2007. godine, u predmetu broj AP 320/06, rješavajući apelaciju mldb. D. J. i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija mldb. D. J., mldb. M.
J., Sonje Jurić, Ilije Jurića i Janje Jurić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-238/04 od 13. listopada 2005. godine, jer je očevidno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mldb. D. J. i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa zakonski zastupnik Sonja Jurić i Branislav Kolovrat, odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 14. veljače 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-238/04 od 13. listopada 2005. godine.
2. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda I u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-816/00 od 20. rujna 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-559/03 od 24. prosinca 2003. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanata, pa su obvezani Slavko Mandarić (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Marko Brljević (u daljnjem tekstu: drugotuženi), Mato Soldo (u daljnjem tekstu: trećetuženi), J.P. «Elektroprivreda HZ HB» (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) i Općina Jug Mostar (u daljnjem tekstu: petotužena) da solidarno naknade apelantima štetu zbog smrti bliske osobe, u iznosu od po 5.000 KM, tj. ukupno iznos od 25.000 KM, kao i materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 5.200 KM, sa kamatama i troškovima postupka. Također, tuženi su obvezani solidarno isplaćivati mldb. Davoru i Mariju, na ime izgubljenog izdržavanja, iznos od po 250 KM mjesečno počevši od 1. listopada 1997. godine pa dok za to budu postojali zakonski razlozi tako što će zaostale obroke isplatiti odjednom, uz zakonsku kamatu od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, a ubuduće za svaki mjesec najkasnije do 15. u mjesecu, na ruke majke i zakonske zastupnice Sonje Jurić.
3. Pobijanom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-238/04 od 13. listopada 2005. godine uvažena je revizija četvrtotužene «Elektroprivrede HZ HB», pa je u odnosu na nju tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neutemeljen, dok su u preostalom dijelu nižestupanjske presude ostale neizmijenjene. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni je sud naveo da su nižestupanjski sudovi utvrdili da su apelanti zakonski nasljednici iza umrlog Ivice Jurića, koji je smrtno stradao kada je, pomažući dječaku koji je od udara struje bio onesviješten u bazenu, dohvatio metalnu konstrukciju bine koja se nalazila u vodi i od strujnog udara poginuo. Također, nižestupanjski su sudovi ustvrdili da su prvo i drugotuženi, po zahtjevu trećetuženog, izvršili priključak s gradske mreže na improviziranu pontonsku binu, koja se nalazila u bazenu SRC Bunica u sklopu otvorenog kafe bara «Tropic», koji je vlasništvo trećetuženog. Na temelju provedenih dokaza, nižestupanjski su sudovi također ustvrdili da je izravni uzrok smrti pokojnog Ivice Jurića bilo nepravilno spajanje kablova na stup na pontonskoj bini, a prema nalazu vještaka, do nesreće ne bi došlo da je uporabljen odgovarajući kabl, kao i da je izvršeno ispravno vezivanje kablova i priključka na razvodni ormarić. Također, nižestupanjski su sudovi ustvrdili da su prvo i drugotuženi, pravomoćnom kaznenom presudom, proglašeni krivim za kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine, da investitor, tj. trećetuženi, nije podnio zahtjev za dobivanje elektroenergetske suglasnosti, da prvotuženi nije imao ovlaštenje četvrtotužene za vršenje priključka na elektroenergetsku mrežu, kao i da je četvrtotužena izdavala račune trećetuženom za utrošenu električnu energiju.
4. Vrhovni je sud zaključio da su iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da postoji odgovornost četvrtotužene za nastalu štetu, tj. da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Naime, Vrhovni je sud obrazložio da je, prema Zakonu o električnoj energiji («Službene novine Federacije BiH» br. 41/02 i 24/05), trećetuženi kao investitor bio dužan, za sve radove koji se odnose na rekonstrukciju i adaptaciju elektroenergetske mreže u okviru svog ugostiteljskog objekta, podnijeti zahtjev elektroprivrednom društvu za izdavanje suglasnosti za obavljanje tih radova, kao i da je prema Općim uvjetima za isporuku električne energije («Službene novine FBiH» broj 35/99) bio obvezan tražiti suglasnost isporučitelja električne energije na projektni zadatak i projekt. Međutim, u postupku je utvrđeno da trećetuženi kao investitor nije tražio navedene suglasnosti od četvrtotužene. Na temelju toga, Vrhovni sud zaključuje da su neutemeljeno nižestupanjski sudovi zaključili da postoji odgovornost četvrtotužene samo zato što je četvrtotužena slala trećetuženom račune za potrošenu električnu energiju, jer to nije dokaz da je četvrtotužena znala za elektroenergetske radove na objektu trećetuženog, a od ranije je postojalo mjerilo utrošene električne energije na objektu trećetuženog, preko kojega je i izvršen priključak. Također, činjenica da je prvotuženi bio uposlen kod četvrtotužene, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne znači da je četvrtotužena ovlastila prvotuženog da izvodi radove na objektu trećetuženog, već je utvrđeno da su prvo i drugotuženi neovlašteno vršili priključak na elektroenergetsku mrežu, kojom prigodom su učinili brojne propuste, zbog čega je došlo do kratkog spoja koji je prouzročio smrtnu posljedicu prednika apelanata.
5. Vrhovni se sud pozvao i na članak 177. Zakona o obligacijskim odnosima, koji propisuje slučajeve u kojima se onaj tko se bavi opasnom djelatnošću oslobađa odgovornosti, a to su viša sila, radnja oštećenog i radnja treće osobe. U svezi s tim, Vrhovni je sud zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja neprijeporno proizlazi da je šteta nastala isključivo radnjama prvo, drugo i trežetuženog, kao trećih osoba u smislu navedene zakonske odredbe, a tu štetu četvrtotužena nije mogla predvidjeti, jer za izvedene radove nije znala budući nije tražena njezina suglasnost za obavljanje radova, nije dala ovlaštenje za obavljanje tih radova, niti je posljedice radnji trećih osoba mogla izbjeći ili ukloniti.
6. Apelanti smatraju da im je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U tom pravcu, apelanti navode da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da ne postoji odgovornost četvrtotužene za nastalu štetu, budući je šteta nastala u svezi s opasnom stvari i opasnom djelatnošću, te da činjenica da su prvo i drugotuženi neovlašetno vršili priključak na elektroenergetsku mrežu nema utjecaja na odgovornost četvrtotužene. Pri tomu, apelanti ne spore da je prvotuženi neovlašteno vršio priključenje i da je prekoračio prava, jer mu je dopušteno obavljanje samo određenih priključaka, ali ipak smatraju da on to nije radio u svoje ime, već u ime četvrtotuženog iz čega i slijedi odgovornost četvrtotužene za nastanak štete, koju je «prouzročila neovlaštena osoba pri nedozvoljenoj uporabi stvari». Apelanti smatraju da je dužnost četvrtotužene bila spriječiti neovlaštenu uporabu stvari, te da je bilo opravdano to očekivati. Apelanti, također, smatraju da je četvrtotužena saznala za neovlašten priključak čim je izdala račun za utrošenu električnu energiju, te da je odmah tada morala reagirati, a ne nastaviti izdavati račune, čime je, kako dalje navode, «prešutno priznala ovaj priključak na elektroenergetsku mrežu» i propustila izvršiti pravilan nadzor «jer razuman čovjek ne može dovesti električni napon na metalnu pontonsku binu na vodi». Apelanti smatraju da Vrhovni sud nije s jednakom pozornošću ocijenio sve izvedene dokaze, da za svoju odluku nije dao valjane razloge i detaljno obrazloženje, te da je pobijana presuda proizvoljna.
7. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
9. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. rujna 2005. godine i Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. Apelanti, u suštini, smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, nije zadaća ovih sudova preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža da je pobijanom presudom odbijen tužbeni zahtjev apelanata samo u odnosu na četvrtotuženu, dok su nižestupanjske presude u odnosu na ostale tužene u cijelosti potvrđene, čime nije dovedeno u pitanje priznato pravo apelanata da im šteta bude naknađena. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u pobijanoj presudi dao valjane i argumentirane razloge zbog kojih je zaključio da su nižestupanjski sudovi pogrešno obvezali četvrtotuženu da apelantima naknadi štetu solidarno s drugim tuženima, te zbog čega je tužbeni zahtjev u odnosu na četvrtotuženu neutemeljen. U svezi s tim, Ustavni sud osobito ukazuje na obrazloženje Vrhovnog suda o tomu da četvrtotužena nije znala za izvođenje radova, da joj se trećetuženi nije nikada obratio sa zahtjevom za izdavanjem suglasnosti, niti je ovlastila prvotuženog da te radove izvede, što znači da je prvotuženi postupao isključivo u svoje, a ne u ime četvrtotužene. Vrhovni je sud, također, obrazložio zbog čega samo činjenica da je četvrtotužena izdavala račune za utrošak električne energije ne može predstavljati dokaz da je ona suodgovorna za nastalu štetu, osobito imajući u vidu da je utvrđeno da je priključak izvršen preko postojećeg mjerila za utrošak električne energije.
13. Ustavni sud smatra da nezadovoljstvo apelanata pobijanom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očevidne (vidi Europski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u pobijanoj odluci razvidno i detaljno obrazložio svoje zaključke i stavove, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
14. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očevidno (prima facie) neutemeljeni.
15. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očevidno (prima facie) neutemeljena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović