Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-95/06 (M. A.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Kleveta
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-95/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-95/06, rješavajući apelaciju Mirnesa Ajanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirnesa Ajanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije, BiH broj Gž-
122/05 od 25. oktobra 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj P-17/03 od 24. juna 2005. godine, u odnosu na prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirnesa Ajanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Gž-
122/05 od 25. oktobra 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj P-17/03 od 24. juna 2005. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na slobodu izražavanja iz člana II.3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na nediskriminaciju iz člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirnes Ajanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je, 17. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Gž-122/05 od 25. oktobra 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj P-17/03 od 24. juna 2005. godine.
2. Kantonalni sud je, presudom broj P-17/03 od 24. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Gž-122/05 od 25. oktobra 2005. godine, odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da Revija «Slobodna Bosna» (u daljnjem tekstu: prvotuženi) objavi izvinjenje zbog iznesenih kleveta i uvreda na račun apelanta, a da mu Senad Avdić (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao autor spornog teksta, po istom osnovu isplati iznos od 4.000 KM sa kamatama i troškovima postupka, kao i da o svom trošku u istom listu objavi izvinjenje. Apelant je obavezan i da tuženima naknadi na ime troškova postupka iznos od 990 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je sporni tekst objavljen u listu «Slobodna Bosna od 23. maja 2002. godine pod nazivom «Šta da se radi sa Mirnesom», u kojem je navedeno da je apelant, «kada u skupštinskoj sali nema TV kamera uviđavan, lijen i neambiciozan, mrsko mu je izlaziti za govornicu, pa i slušati one koji pričaju», kao i da je, između ostalog, «nedoučen, svake vrste znanja i pameti oslobođen idiot, nedotupavni dripac, histerična demagoško-populistička, dakle fašistička neman nezajažljivih ambicija ukrštenih sa odsustvom bilo kakvih skrupula i obzira, ludak koji poziva na linč, politički mutant kojeg je stvorio višak podlosti i ambicija, nedoučena, ambiciozna, nezasita budala» i sl. Kantonalni sud je, prije svega, zaključio da je neosnovan prigovor zastare, budući da je apelant za sporni tekst saznao tek 20. maja 2003. godine, kada mu je u jednom drugom sudskom predmetu sporni tekst dostavljen kao odgovor na žalbu, te da se stoga ne može uvažiti prigovor tuženih koji su tvrdili da rok za podnošenje tužbe po Zakonu o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) teče od objavljivanja spornog teksta. Kantonalni sud je, zatim, naveo da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na prvotuženog, jer prema članu 6. stav 2. ZZK za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su «autor, odgovorni urednik, izdavač kao i lice koje je nadrugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja».
4. Obrazlažući stav da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, Kantonalni sud je istakao da je članom 4. ZZK definisano značenje klevete kao radnji nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu, što znači da klevetničke izjave čine neistinite činjenice. Kantonalni sud je također ukazao da se činjenične tvrdnje mogu odnositi «na određene ljudske radnje, konkretne događaje ili objektivna stanja, svojstva i osobine nekog lica». Međutim, ako se radi o okolnostima čije se postojanje odnosno nepostojanje ne može utvrditi ili se radi o vrjednosnom sudu, odnosno uopštenoj subjektivnoj ocjeni, zaključku ili mišljenju o drugom licu, tada se neistinitost takve izjave ne može dokazivati, pa to nisu činjenice ili činjenične tvrdnje. Kantonalni sud je, analizirajući sporni tekst, zaključio da se ne radi o kleveti u smislu člana 4. stav 1. tačka d) ZZK, jer ono što je u tekstu navedeno «predstavlja u suštini negativan lični stav, vrijednosti sud i mišljenje drugotuženog o [apelantu], a u kontekstu njegovog političkog djelovanja i angažmana kao predsjednika jedne političke stranke i zastupnika u Parlamentu FBiH», te da se neistinitost ovih tvrdnji ne može objektivno dokazivati. Dalje u obrazloženju, Kantonalni sud je ukazao da sporni tekst sadrži i tvrdnje koje imaju karakter uvredljivog izražavanja o apelantu kao osobi i političaru, ali da ZZK uređuje građansku odgovornost za klevetu, ali ne i za uvredu. Osim toga, sud je ukazao da član 2. stav 1. tačka b) ZZK propisuje da pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja i način na koji je iznesen, te se ne primjenjuje samo na izražavanja koja su pohvalna i neuvredljiva, već i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti.
5. Vrhovni sud je odbio žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud proizilazi da je sporni tekst objavljen 23. maja 2002. godine, a da je tužba podnesena 22. maja 2003. godine. U članu 2. stav 1. ZZK, kako dalje navodi Vrhovni sud, propisan je rok za podnošenje tužbe koji iznosi tri mjeseca od dana kada oštećeni sazna ili je trebao saznati za izražavanje neistinitih činjenica i za identitet štetnika, a taj se rok ni u kom slučaju ne može produžiti nakon isteka jedne godine od kada je to izražavanje izneseno trećoj osobi. Vrhovni sud je zaključio da se ova odredba može tumačiti samo tako da je predviđeni rok od tri mjeseca subjektivni rok u kojem lice može podnijeti tužbu i to od dana kada je saznao ili trebao saznati za izražavanje neistinite činjenice i za identitet štetnika. S druge strane, rok od jedne godine je objektivni rok koji se računa od dana kada je izražavanje izneseno trećim licima, nakon isteka kojeg se subjektivni rok više ne može produžavati. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je apelant propustio rok od tri mjeseca od dana kada je apelant trebao saznati za sporno izražavanje, jer je tužbu podnio samo jedan dan manje od godinu dana od objavljivanja spornog teksta. Vrhovni sud je naveo da su neprihvatljivi navodi apelanta da je za sporno izražavanje saznao tek kada mu je u drugom predmetu uručena kopija spornog teksta, zato što se danom objavljivanja takvih izjava oštećenom ostavlja mogućnost da sazna za izražavanje, odnosno oštećeni od tog dana treba saznati za takvo izražavanje u sredstvima javnog informisanja, osim ako ne dokaže suprotno, što apelant nije učinio. Na osnovu ovoga, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni su pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev «bez obzira koje je razloge pri tome dao».
6. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo «digniteta i jednakosti» iz Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, zatim prava iz člana I.1-6. Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, te prava iz čl. 17. i
57. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12. Apelant također smatra da su mu povrijeđena prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i prava i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Iz opširne apelacije proizilazi da, u suštini, apelant smatra da je pogrešno Vrhovni sud utvrdio da je nastupila zastara za podnošenje tužbe, zato što je ZZK koji je «objavljen u «Službenim novinama FBiH» broj 53/03, koji je stupio na snagu 14. maja 2005. godine, stavljen van snage ZZK Visokog predstavnika». U tom smislu, apelant smatra da je pozivanjem Vrhovnog suda na ZZK koji je nametnuo Visoki predstavnik, a koji je objavljen u «Službenim novinama FBiH» broj 59/02 neosnovano, jer u vrijeme podnošenja tužbe taj zakon «nije ni postojao», a apelant je prema ZZK koji je objavljen u «Službenim novinama 19/03» podnio tužbu u roku.
7. Osporavajući presudu Kantonalnog suda, apelant je naveo da je prvobitno tužbu podnio Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi uvrede. Međutim, navodi da je u toku sudske rasprave, sud tražio da se apelant izjasni da li smatra da da se radi o kleveti, što je apelant potvrdio, nakon čega se Općinski sud oglasio stvarno nenadležnim i predmet je uputio Kantonalnom sudu na postupanje. Apelant smatra da je na ovaj način izigran i navodi da tada nije imao advokata, pa je «kao pravno neuka stranka od strane suda u tom slučaju doveden u pravnu zabludu». Apelant u ovome vidi diskriminaciju i smatra da mu tokom cijelog postupka nije omogućeno da ostvari svoje pravo na jednakost pred zakonom. Osim toga, apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio da sporno izražavanje predstavlja vrijednosne sudove, te da se stoga ne radi o kleveti, «zanemarujući činjenicu da je pravni osnov tužbenog zahtjeva da je izrečena kleveta – da [apelant] ne izvršava svoje obaveze na sjednicama Parlamenta FBiH». Dalje, apelant je zahtijevao da se na okolnost da li apelant izvršava svoje obaveze ili ne sasluša svjedok, ali je Kantonalni sud taj prijedlog odbio.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «[...]2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.[...]
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
a) Dopustivost ratione materiae
11. Apelant navodi povredu prava iz Ustava Federacije BiH, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije BiH. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz navedenih dodatnih sporazuma, bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Navode o eventualnoj diskriminaciji Ustavni sud će posebno ispitati.
b) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
12. U vezi sa navodima apelanta koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
13. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje, prije svega, da li se apelant blagovremeno obratio sudu za naknadu štete, što je činjenično pitanje, te da li je u vezi s tim Vrhovni sud pravilno primijenio relevantne zakonske propise. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
15. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zbog čega smatra da je apelant propustio zakonom propisani rok za podnošenje tužbe, a navodi apelanta o tome da je zakon koji je Vrhovni sud primijenio bio, u vrijeme podnošenja tužbe, nevažeći nisu tačni. Naime, ZZK je nametnut odlukom Visokog predstavnika za BiH i objavljen je u «Službenim novinama FBiH» broj 59/02 od 28. novembra 2002. godine. Ovom odlukom Visokog predstavnika je navedeno da ZZK stupa na snagu u skladu sa članom 17. istog zakona (narednog dana nakon objave u «Službenim novinama FBiH»), «ali na privremenoj osnovi dok Parlament Federacije Bosne i Hercegovine ne usvoji isti zakon u odgovarajućem obliku, bez izmjena i dopuna i bez postavljanja bilo kakvih uslova ». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanta o tome da je Vrhovni sud primijenio nevažeći zakon.
16. Što se tiče ostalih navoda u vezi sa eventualnim kršenjem prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanta da je «izigran» kad je u pitanju pravni osnov tužbenog zahtjeva, jer je i sam pred sudom izjavio da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, zbog čega se Općinski sud, po službenoj dužnosti, oglasio stvarno nenadležnim i predmet uputio Kantonalnom sudu, koji je po ZZK nadležan suditi u predmetima koji se tiču klevete. S druge strane, u toku tog postupka, apelant je raspravljao upravo o kleveti, a na to se odnosi i njegova apelacija.
17. Što se tiče apelantovih navoda o tome da je prvostepeni sud neosnovano odbio saslušati svjedoka kojeg je apelant predložio, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno obrazložio kako je i na osnovu čega došao do zaključka da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te zašto nije bilo potrebno izvoditi dokaz saslušanjem svjedoka, a to obrazloženje ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da se u spornom tekstu radilo o vrijednosnim sudovima čija se istinitost ne može dokazivati, a apelantovi navodi se svode na njegovo tumačenje šta bi izrečeni vrijednosni sudovi mogli, po njegovom mišljenju, značiti onima koji su za njega glasali. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je prvostepeni sud prekršio princip ravnopravnosti stranaka na štetu apelanta, kao elementa prava na pravično suđenje.
18. Ustavni sud smatra da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i pažljivo obrazložili svoje zaključke, te bez obzira na činjenicu da su prvostepeni i drugostepeni sud dali različite razloge za neosnovanost tužbenog zahtjeva apelanta, u osporenim presudama nema ništa što bi Ustavni sud vodilo zaključku da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Apelant ne navodi nikakve proceduralne propuste koji bi ukazivali da mu je u postupku pred redovnim sudovima prekršeno pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
c) Dopustivost u odnosu na pravo iz člana 10. Evropske konvencije
20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3. h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 2. Evropske konvencije. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) slobodu izražavanja;»
Član 10. Evropske konvencije glasi: «(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. (2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.»
21. Iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizilazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari bio u ulozi tužitelja, koji je tražio zaštitu od navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelant nije bio «žrtva» kršenja člana 10. Evropske konvencije, zbog čega je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
d) Dopustivost u odnosu na pravo na nediskriminaciju
22. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.»
23. Član 14. Evropske konvencije glasi:
24.«Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.»
25. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, kao i prema jurisprudenciji Ustavnog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako se apelant nije eksplicitno pozvao na određeno pravo u odnosu na koje smatra da je diskriminiran, Ustavni sud smatra da iz njegovih navoda proizilazi da se navodi o diskriminaciji odnose na pravo na pravično suđenje.
26. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).
27. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna, kao je to već utvrđeno prilikom razmatranja prava iz člana 6. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
d) Ostali navodi
28. S obzirom na zaključke iz pretodnih tačaka, Ustavni sud smatra da nema potrebe razmatrati eventualne povrede ostalih ustavnih prava koja apelant nabraja u apelaciji.
29. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović