Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-325/06 (L. G.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-325/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-325/06, rješavajući apelaciju Ljube Grubača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljube Grubača, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
185/04 od 18. novembra 2005. godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-410/03 od 4. decembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubo Grubač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac advokat iz Trebinja, podnio je 15. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-185/04 od 18. novembra 2005. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-410/03 od 4. decembra 2003. godine,
2. Apelant se, kao otac poginulog borca vojske Republike Srpske, prijavio na oglas za podnošenje zahtjeva za učešće u raspodjeli dva dvosobna stana, koji je raspisalo Matično državno preduzeće Industrija alata Trebinje, ZDP Fabrika specijalnih alata-Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi). Obzirom da je sin apelanta prije pogibije živio zajedno sa ocem i radio kod tuženog apelant je smatrao da ima pravo da mu tuženi dodjeli stan. Prvostepena i drugostepena Stambena komisija tuženog su smatrale da apelant nema pravo učešća na oglasu. Protiv odluke tuženog o dodjeli stanova drugim licima apelant je 17. aprila 2001 podnio tužbu Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u kojoj je naveo da je bio član zajedničkog domaćinstva sa poginulim sinom, da su se međusobno izdržavali i da je odluka tuženog suprotna Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon).
3. Osnovni sud je presudom broj P-91/02 od 24. aprila 2002. godine, usvojio tužbeni zahtjev apelanta i ukinuo kao nezakonita rješenja o dodjeli stanova D.K. i S. Č, jer je utvrdio da je poginuli sin apelanta prije pogibije radio kod tuženog i živio u porodičnom domaćinstvu sa apelantom, majkom, dva brata, snahom i dvije bratičine, te da u skladu sa odredbama člana 16. Zakona i člana 19. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika (u daljnjem tekstu: Pravilnik) tuženog, apelantu pripada pravo na rješavanje stambenog pitanja.
4. Protiv navedene presude Osnovnog suda tuženi je izjavio žalbu u kojoj je naveo da je Osnovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primjenio materijalni propis. Posebno je žalbom ukazao na definiciju uže porodice poginulih boraca iz člana 16. kao i obaveze koje su sa tim u vezi određene članom 82. istog Zakona. Naime, u članu 16. stav 1. Zakona tačno je određeno da užu porodicu poginulog borca čine bračni drug, djeca rođena u braku, ili van braka i usvojena djeca, kako i pastorčad koje je borac izdržavao, dok član 82. stav 1. Zakona obezbjeđuje prioritet u rješavanju stanova za članove uže porodice poginulog borca. Stoga je tuženi smatrao da apelant nije imao uslova za učešće u postupku raspodjele stanova, pa je predložio da drugostepeni sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev apelanta ili da ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.
5. Okružni sud je presudom broj Gž-410/03 od 4. decembra 2003. godine uvažio žalbu tuženog, preinačio prvostepenu presudu i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je Zakonom o stambenim odnosima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano da davalac stana na korištenje dodjeljuje stan u skladu sa opštim aktom kojim se utvrđuju kriteriji i mjerila za dodjelu stanova na korištenje kao i druga pitanja koja se odnose na stambena pitanja radnika, te da se prilikom određivanja mjera i kriterija uzimaju u obzir stambena situacija radnika, radni staž, radni doprinos, broj članova porodičnog domaćinstva i druge okolnosti koje su od značaja za stambene potrebe radnika. Sa tim u vezi, Pravilnik tuženog je odredio kriterijume i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje red prvenstva za dodjelu stanova gdje je jedan od osnovnih kriterija pogibija borca. Član 8. Pravilnika reguliše da to pravo imaju i članovi uže porodice poginulog radnika kao borca vojske Republike Srpske. Članom 16. stav 1. Zakona, jasno je određeno da su članovi uže porodice poginulog borca : bračni drug, djeca rođena u braku, ili van braka i usvojena djeca, kao i pastorčad koje je izdržavao iz čega je jasno vidljivo da roditelji ne spadaju u krug lica koja se po Zakonu smatraju užom porodicom. Okružni sud smatra da je član 8. Pravilnika usklađen sa članom 16. Zakona i da se otac poginulog borca ne može smatrati članom uže porodice, te mu stoga ne pripada prioritet u rješavanju stambenog pitanja kako je to predviđeno članom 82. Zakona. Okružni sud ocjenjuje i da je pogrešno pravno shvatanje prvostepenog suda da apelantu pripada pravo rješavanja stambenog pitanja tumačenjem odredbe člana 19. Pravilnika tuženog. Naime, navedeni član se odnosi na radnike tuženog koji rješavaju svoje stambene potrebe, a članovi su porodičnog domaćinstva poginulog borca. U tom smislu određivanje članova porodičnog domaćinstva u koje spadaju i roditelji poginulog borca predstavlja samo osnov za dodjelu određenog broja bodova radniku tuženog koji je podnio prijavu za učešće u raspodjeli stanova. Stoga, Okružni sud smatra da je tužbu apelanta trebalo odbiti.
6. Nezadovoljan navedenom presudom Okružnog suda apelant je blagovremeno izjavio reviziju Vrhovnom sudu u kojoj osprava tumačenje propisa koje je dao Okružni sud. Apelant smatra da je kao otac poginulog borca član porodičnog domaćinstva i član uže porodice, te da mu kao takvom pripada pravo na dodjelu stana. Povodom izjavljene revizije apelanta Vrhovni sud je donio presudu broj Rev-
185/04 od 18. novembra 2005. godine, kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud navodi da je Okružni sud pravilno utvrdio da apelant u smislu relevantnih odredbi Zakona i Pravilnika tuženog ne ulazi u krug lica koja čine užu porodicu poginulog borca-radnika tuženog i pravilno primjenio materijalni propis kada je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. U pogledu apelantovog svojstva člana porodičnog domaćinstva u odnosu na odredbu člana 19. Pravilnika tuženog i člana 6. ZSO koji određuju člana porodičnog domaćinstva radnika koji konkuriše za dodjelu stana, Vrhovni sud smatra da ta okolnost ne može uticati na drugačiju odluku suda. Takvo svojstvo daje pravo korištenja stana i poslije smrti nosioca stanarskog prava ili pod određenim uslovima i poslije iseljenja nosioca stanarskog prava u smislu člana 21. ZSO, ili pod određenim uslovima prenos stanarskog prava na sebe u smislu člana 22. ZSO. Međutim, svojstvo člana porodičnog domaćinstva i broj tih članova, kod raspodjele stanova donosi radniku samo dodatni broj bodova kod utvrđivanja reda prvenstva za dodjelu stanova na korištenje u smislu člana 24. stav 3. ZSO i člana 19. Pravilnika tuženog i da samo po sebi ne daje pravo na dodjelu stana takvom licu, osim ako to davalac stana na korištenje nije izričito propisao.
7. Apelant je nakon prijema revizione odluke podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj osporava presudu Vrhovnog suda broj Rev-185/04 od 18. novembra 2005. godine i presudu Okružnog suda broj Gž-410/03 od 4. decembra 2003. godine i ponavlja navode iznesene u reviziji polemišući sa stavovima sudova o određivanju prava člana porodičnog domaćinstva i tumačenjem odredbi Pravilnika tuženog za koje smatra da su ih sudovi nepravilno protumačili. Ističe da su redovni sudovi na taj način povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
9. „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
12. U konkretnom slučaju, nezadovoljan presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Međutim, apelant ne nudi dokaze ili činjenice iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnih propisa, a posebno u odnosu na pravo apelanta za dodjelu stana na osnovu zajedničkog stanovanja sa sinom, inače radnikom tuženog i poginulim borcem vojske Republike Srpske, apelant je iznosio tokom postupka i sudovi su povodom tih navoda izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo. Ustavni sud smatra da ni na koji način nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje time što su sudovi donijeli odluke suprotne njegovim očekivanjima. U tom smislu potrebno je ukazati da su odredbe Zakona na osnovu kojih se utvrđuje status člana uže porodice i odredbe Pravilnika koje se odnose na člana uže porodice i člana porodičnog domaćinstva kao i prava koja proizlaze iz ta dva različita statusa, sudovi detaljno i razložno razjasnili, dajući i jasno obrazloženje zbog čega nisu prihvaćeni razlozi apelanta za usvajanje njegovog tužbenog zahtjeva. Obzirom da je apelantu bio obezbjeđen pristup sudu, da mu je tokom postupka bilo omogučeno da na uobičajen način koristi efektivne pravne ljekove i da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije utvrdio ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka.
13. Ustavni sud je zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o kršenju apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović