Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-539/07 (I. K.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-539/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj, 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP- 539/07, rješavajući apelaciju Ibrahima Kadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Kadića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać broj 001-0-Gž-06- 000690 od 6. decembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda Velika Kladuša broj P-377/05 od 17. aprila 2006. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Kadića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać, broj 001-0-Gž- 06-000690 od 6. decembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda Velika Kladuša broj P-377/05 od 17. aprila 2006. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Kadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, podnio je, 8. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06- 000690 od 6. decembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-377/05 od 17. aprila 2006. godine. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio zabranu svake transakcije novčanog iznosa od 329.850 KM sa računa po Ugovoru o oročenim KM na depozitu broj 373500013-9, kod Raiffeisen Banke d.d., Filijala Bihać do pravosnažnog okončanja spora u predmetu Općinskog suda broj P-377/05.
2. Općinski sud je presudom na osnovu priznanja broj P-377/05 od 17. aprila 2005. godine u cjelosti usvojio tužbeni zahtjev apelanta kojim je od Agrokomerca d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tuženi) zahtjevao isplatu duga za zastupanje u nekoliko sudskih postupaka u visini od 512.053,50 KM. Istovremeno apelant je podnio i prijedlog za određivanje mjere osiguranja kojom bi se zabranilo dužniku tuženog Općini Bihać da isplati tuženom potraživanja koja proistiću iz presude Kantonalnog suda broj Pž-77/03 od 14 decembra 2005. godine, i to glavnog duga, zakonske, zatezne kamate i troškova postupka. Povodom apelantovog prijedloga za određivanje mjere osiguranja, Općinski sud je donio rješenje broj P- 377/05 od 17. aprila 2006. godine, kojim je ovaj prijedlog apelanta odbio kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Općinski sud navodi da na osnovu ocjene svih dokaza, nije došao do uvjerenja da će tuženi-protivnik osiguranja otežati ili spriječiti ostvarenje tražbine apelanta. Naime, tuženi-protivnik osiguranja je priznao tužbeni zahtjev apelanta, pa bi donošenje mjere osiguranja kojom se obezbjeđuje postavljeni tužbeni zahtjev bilo nesvrsishodno i izlišno. Isto tako i okolnost da je protivnik osiguranja prezadužen i nelikvidan duže vremena, sama po sebi nije dovoljna za određivanje mjere osiguranja tim prije, jer ne postoje aktivnosti protivnika osiguranja usmjerene da spriječi ili oteža naplatu tražbine.
3. Protiv rješenja Općinskog suda broj P-377/05 od 17. aprila 2006. godine apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 001-0-Gž-06-000690 od 6. decembra 2006. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje Općinskog suda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice da je račun protivnika osiguranja blokiran, na njegovim nekretninama konstituisana hipoteka, da postoji zabrana prodaje njegovih pokretnih stvari-motornih i priključnih vozila radi obezbjeđenja poreskih obaveza i da je ta zabrana uspostavljena prije podnošenja apelantovog prijedloga, te da protivnik osiguranja ne spriječava ili otežava ostvarenje apelantove tražbine tim prije što izmirenje njegovih poreskih obaveza ima prioritet u odnosu na potraživanja apelanta. Nadalje, Kantonalni sud smatra da je na navedeno utvrđeno činjenično stanje Općinski sud pravilno primjenio materijalni propis.
4. Apelant u apelaciji osporava činjenično stanje i primjenu materijalnih propisa u rješenjima Kantonalnog suda i Općinskog suda. Takođe, navodi da je Kantonalni sud povodom žalbe koju je izjavio protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda odluku donio nakon proteka roka od sedam mjeseci, iako je članom 282 stav 3. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) bio obavezan da odluku o žalbi izjavljenu protiv rješenja o mjeri osiguranja donese u roku od 15 dana od dana kada je odgovor na žalbu dostavljen prvostepenom sudu. Nadalje, tvrdi da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu zakazali ročište za raspravu, pa smatra da su mu naj način povrijeđena prava na pravično saslušanje i donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi takođe da je u parničnom postupku u kojem je Općinski sud donio presudu na osnovu priznanja tuženog u korist apelanta broj P-377/05 od 17. aprila 2006. godine, tuženi izjavio žalbu i da je žalbeni postupak u toku pred Kantonalnim sudom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja donesena u akcesornom postupku u okviru parničnog postupka u kojem je sud ispitivao da li postoje zakonski uslovi za određivanje mjere osiguranja. Naime, prethodno je presudom na osnovu priznanja odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanta koji je zatim podnio i prijedlog za određivanje mjere osiguranja radi osiguranja novčanog potraživanja. Osporenim rješenjima odbijen je prijedlog apelanta za donošenje mjere osoiguranja, kao neosnovan iz razloga koje su sudovi obrazložili u pobijanim rješenjima.
7. Ustavni sud se, pri ocjeni da li je predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da je odgovor na ovo pitanje, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.) Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.
8. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka («procedure»), u kom je odlučivano o prijedlogu za određivanje mjere osiguranja bila odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.
9. Ustavni sud smatra da se u akcesornom postupku koji se u okviru parničnog postupka odnosi na donošenje odluke o određivanju mjere osiguranja utvrđuje osnovanost podnesenog prijedloga koji je procesne prirode. U skladu s navedenim, ishod takve procedure nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Navedeni stav, Ustavni sud temelji na činjenici da se u proceduri povodom prijedloga za određivanje mjere osiguranja rješavaju procesne pitanja koja su usljedila nakon što su građanska prava apelanta prethodno već utvrđena, te stoga, ishod takve procedure ni na koji način ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza.
10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje, da postupak po prijedlogu apelanta za određivanje mjere osiguranja nije obuhvaćen garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. U smislu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu u kojem se odnosi na kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu zagarantovanih prava i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka, broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja zaštićenih prava.
15. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nezadovoljstvo apelanta pobijanim rješenjima ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud je mišljenja da pobijanim rješenjima sudova nisu utvrđena nova, ni posebna prava apelanta u vezi sa imovinom, niti su se Kantonalni sud i Općinski sud, donošenjem pobijanih rješenja, miješali u apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.. Stoga su ovi navodi apelantia očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP- 1180/06 od 13. juna 2006. godine).
16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović