Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-398/06 (H. S.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-398/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-398/06, rješavajući apelaciju Hasana Sadikovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Sadikovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Široki Brijeg, broj Gž- 438/05 od 21. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda Ljubuški broj P-216/05 od 30 augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Sadiković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, kojeg zastupa Zlatan Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 23. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-438/05 od 21. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda Ljubuški (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-216/05 od 30 augusta 2005. godine.
2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv M. M. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava vlasništva, predaje u posjed nekretnina i nalaganja obaveze tuženom da prestane sa uznemiravanjem apelanta usmenim svojatanjem, prelaženjem preko parcele i pomjeranjem apelantovih stvari na parceli označenoj kao k.č.357 «uz takalu» površine 512m2.
3. Općinski sud je presudom, broj P-370/03 od 12. januara 2005. godine, usvojio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na smetanje posjeda i to tako da je obavezao tuženog da prestane sa uznemiravanjem apelanta usmenim svojatanjem, prelaženjem preko parcele i pomjeranjem apelantovih stvari na parceli označenoj kao k.č.357 «uz takalu» površine 512m2. Apelant je odbijen u pogledu dijela tužbenog zahtjeva da mu tuženi preda u posjed dio navedene parcele koji bez osnova drži u posjedu. U obrazloženju navedene presude Općinski sud navodi da je A.T. (u daljnjem tekstu: prodavac) kao jedan od prednika tuženog i suvlasnik sa idealnim djelom prodao spornu nekretninu apelantu ugovorom o kupoprodaji iz 1985. godine. Na dijelu iste nekretnine tuženi, čija je majka takođe jedan od suvlasnika, je prije 1980. godine sagradio novu kuću pored stare roditeljske kuće. Tuženi isto tako drži u posjedu zemljište iznad te kuće duže od 20 godina, te je kao savjesni posjednik stekao i stvarno vlasništvo nad tim djelovima sporne parcele. U pogledu dijela sporne parcele, koja je između apelantove kuće i kuće tuženog, sud je zaključio da tuženi nije uspio osporiti da apelant u posjedu drži taj dio nekretnine, pa je u ovom djelu apelantov tužbeni zahtjev usvojen.
4. Protiv presude Općinskog suda broj P-370/03 od 12. januara 2005. godine, apelant i tuženi su izjavili žalbe Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj Gž-138/05 od 28. aprila 2005. godine uvažio žalbe apelanta i tuženog, ukinuo prvostepenu presudu i i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak i odluku.U obrazloženju odluke Kantonalni sud navodi da prvostepeni sud nije dao valjane razloge o odlučnim činjenicama i da na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nije moguče pravilno i zakonito donijeti odluku.
5. U ponovljenom postupku Općinski sud je presudom broj P-216/05 od 30 augusta 2005. godine odbio tužbene zahtjeve apelanta kao neosnovane.U obrazloženju odluke Općinski sud navodi da je nakon saslušanja brojnih svjedoka, nalaza vještaka geometra, uviđaja i uvidom u dokumentaciju priloženu u spisu utvrdio da je apelant vlasnik parcele k.č.538, a tuženi vlasnik parcele k.č. 539, na kojoj je sagrađena njegova stara kuća koju je dogradio novim djelom prije 1980. godine i to na djelu sporne parcele k.č. 537. koja se nalazi između kuća apelanta i tuženog. Navedenu parcelu je prodavac kao suvlasnik prodao apelantu tako da se i apelant u zemljišnim knjigama vodi kao suvlasnik iste parcele sa djelom 1056/413304. Takođe je kao suvlasnik na istoj parceli upisana sa djelom 7045/314928 i majka tuženog. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da tuženi i porodica tuženog drže u posjedu i dio parcele k.č. 357 iznad svoje kuće gdje su oko 1980. godine izgradili vinograd. Upravo za taj dio parcele apelant tvrdi da mu je tuženi preoteo izgradnjom vinograda. Općinski sud smatra da prodavac nije bio i posjednik sporne parcele, pa stoga i nije mogao prenijeti pravo posjeda na apelanta, niti mu je predao istu parcelu u posjed. Kako apelant nije dokazao da drži u posjedu spornu parcelu Općinski sud smatra da nije ni pretpostavljeni vlasnik, pa je iz tog razloga i odbio njegov tužbeni zahtjev.
6. Protiv presude Općinskog suda broj P-216/05 od 30 augusta 2005. godine apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u kojoj ističe da je da je stekao pravo vlasništva pravnim poslom i upisom u zemljišne knjige, da je prodavac nekretnine bio isključivi posjednik i vlasnik, te da je ta prava prenio na apelanta..
7. Odlučujući o izjavljenoj žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda broj P-216/05 od 30. augusta 2005. godine, Kantonalni sud je presudom broj Gž-438/05 od 21.decembra 2005. godine odbio žalbu apelanta i potvrdio u cijelosti presudu Općinskog suda. Kantonalni sud smatra da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno zaključio da je apelant kupoprodajnim ugovorom od prodavca kupio suvlasnički dio na spornoj nekretnini i kao suvlasnik se upisao u zemljišne knjige sa djelom 1056/413304. Takođe, Kantonalni sud smatra da je pravilan i zaključak Općinskog suda da apelant nije dokazao da je prodavac u trenutku prodaje bio posjednik spornih nekretnina i da mu je nekretninu predao u posjed, niti je dokazao da je isključivi vlasnik nekretnine, pa je stoga apelantov tužbeni zahtjev sa razlogom odbijen. Nadalje, Kantonalni sud smatra da upis apelanta u katastarskom operatu sa djelom 1/1 u kojem se vodi evidencija posjeda nije od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, jer ta činjenica nema uticaj na vrstu pravne zaštite koju je apelant zahtijevao tužbom. Naime, samo zemljišno-knjižni vlasnik sa djelom 1/1 ili pretpostavljeni vlasnik sa istim djelom, što u ovom predmetu nije slučaj, može od osobe koja u posjedu drži spornu nekretninu, zahtjevati zaštitu predajom te nekretnine ili zahtijevati prestanak uznemiravanja, a kako apelant nema to svojstvo, nije mogao ni ishoditi zahtijevanu zaštitu.
8. Nezadovoljan presudom Kantonalnog suda broj Gž-438/05 od 21.decembra 2005. godine i presudom Općinskog suda broj P-216/05 od 30 augusta 2005. godine apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji osporava činjenično stanje koje su sudovi utvrdili i primjenu materijalnih propisa ponavljajući navode koje je koristio u toku prvostepenog i žalbenog postupka. Ističe da su mu osporenim odlukama povrijeđeni: pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i ličnu sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku kovenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
12. U konkretnom slučaju nezadovoljan presudama redovnih sudova, apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Shodno utvđenim činjenicama sudovi su zaključili da apelantov tužbeni zahtjev kojim zahtijeva predaju u posjed nekretninu i prestanak uznemirenja od strane tuženog na istoj nekretnini predstavlja vlasničku tužbu za koju u konkretnom slučaju nema osnova. Naime, iz detaljnog i iscrpnog obrazloženja sudova nedvosmisleno je da je vrsta tužbe koju je podnio apelant vlasnička tužba, koja u smislu odredbi Zakona o svojinsko pravnim odnosima pretpostavlja da vlasnik od tuženog može zahtijevati predaju nekretnine u posjed i slobodno raspolaganje (rei vindicatio), odnosno da na nekretnini čiji je vlasnik, tuženi prestane sa ometanjem (actio negatoria) u konkretnom slučaju je neosnovana, jer apelant nije dokazao da je vlasnik sporne nekretnine. Po ocjeni Ustavnog suda, očigledno je da je od te utvrđene okolnosti zavisio i ishod cijelog sudskog postupka. Ustavni sud takođe smatra da su sudovi dali iscrpne, valjane i uvjerljive razloge koji predstavljaju logičnu cjelinu svih dokaza na osnovu kojih su utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalne propise.
13. Nasuprot izloženog, apelant ponavlja navode iz prvostepenog i drugostepenog postupka i ne nudi dokaze i činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da su osporenim presudama povrede prava na koja se poziva vjerovatna i moguća. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Paušalnim navodima koji su zasnovani na nezadovoljstvu donesenim presudama, apelant po ocjeni Ustavnog suda, ni na koji način nije učinio vjerovatnim da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.
14. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je apelacija u pogledu kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno neosnovana, jer nedostaju prima facie dokazi da su navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća.
15. Apelant također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o prozvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelacije nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U pogledu ostalih navoda apelacije na koje se apelant poziva u apelaciji, Ustavni sud konstatuje da apelant, osim što paušalno navodi da te povrede prava postoje, ne samo da nije ponudio nijednu činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se eventualno moglo utvrđivati njihovo postojanje, nego nije ni obrazložio zbog čega smatra da su mu navedena prava povrijeđena. Obzirom da apelant uz apelaciju nije uopšte dostavio dokaze ili ukazao na činjenice na osnovu kojih bi navedene povrede prava na koje se poziva učinio vjerovatnim ili mogućim, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju tih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović