Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-225/06 (M. K.)

Odluka donesena 06. 03. 2007.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Dom
  • Pojam doma
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-225/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-225/06, rješavajući apelaciju Milana Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Kneževića, podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, br. Rev-16/05 od 23. novembra 2005. godine i Gž-9/05 od 28. februara 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-21/04-I od 17. novembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Kneževića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, br. Rev-16/05 od 23. novembra 2005. godine i Gž-9/05 od 28. februara 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-21/04-I od 17. novembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Knežević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 3. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), br. Rev-16/05 od 23. novembra 2005. godine i Gž-9/05 od 28. februara 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-21/04-I od 17. novembra 2004. godine.

2. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) sa tužbenim tahtjevom da mu tuženi preda u posjed dvosoban stan na prvom spratu u dvorištu Osnovne škole u Krešpiću, površine 80 m2, sa šupom, oslobođen od lica i stvari, ili da mu u eventualnoj nemogućnosti da to izvrši zbog oštećenja zgrade u kojoj se nalazi, preda u posjed i obezbjedi drugi odgovarajući stan. Apelant je svoj tužbeni zahtjev temeljio na činjenicama da je bio predratni korisnik stana koji mu je dodjeljen kao sekretaru navedene škole, da je tokom ratnih dejstava iz razloga bezbjednosti sa porodicom izbjegao u Njemačku, gdje se nalazio od 1992. do 1999. godine, da mu je Odlukom CRPC-a broj R-482-1230-1/1 od 19. novembra 2002. godine dato pravo da se vrati u predmetni stan, te da je podstanar, obzirom da je stan razrušen i nepodesan za korištenje. Takođe, istom tužbom tražio je i da mu se na navedenom stanu utvrdi status nosioca stanarskog prava.

3. Osnovni sud je presudom, broj P-21/04 od 17 novembra 2004. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju presude, Osnovni sud navodi da je nesporno, jer tu okolnost potvrđuje i sam apelant, a proizlazi i iz svih drugih provedenih dokaza, da je apelantu predmetni stan dodjeljen kao službeni, dakle namjenski stan, čije je korištenje bilo vezano za funkciju sekretara škole i to za vrijeme dok vrši tu dužnost. Utvrđeno je isto tako, da apelant nikada nije sklopio ugovor o korištenju ovog stana, niti je nad tim stanom stekao stanarsko pravo. Cjeneći tada važeće odredbe Zakona o stambenim odnosima Republike Srpske po kojima se stanovi vezani za vršenje službene dužnosti, koji su kao namjenski utvrđeni samoupravnim sporazumom, kakav je i školski stan u kojem je apelant stanovao do izbijanja ratnih sukoba, ne mogu smatrati stanovima u smislu odredbi tog zakona i na kojima nije moguće konstituisati stanarsko pravo, Osnovni sud je zaključio da apelant ne može steći stanarsko pravo, pa samim tim i više prava nego što je imao kada je napustio stan. Nadalje, Osnovni sud navodi i da je u upravnom postupku, povodom odluke CRPC-a, nadležan organ uprave utvrdio pravo apelanta da nastavi korištenje predmetnog stana, a kako apelant, zbog oštećenja, nije mogao nastaviti korištenje stana, nadležan organ je imao obavezu da mu obezbjedi privremeni smještaj. Tu obavezu nadležni organ je izvršio tako što je apelantu dodjelio kao privremeni smještaj stan u ulici Nikole Pašića broj 7-a. Nakon deložacije apelanta iz tog stana nadležni organ je apelantu ponudio kao privremeni smještaj stan u Ulicama na godinu dana, što je apelant odbio, a zatim i stan u ulici Mladena Maglova koji je apelant takođe odbio, jer mu ne odgovara što se stan nalazi na sedmom spratu. U pogledu apelantovog prava na dom, Osnovni sud smatra da njegovo pravo nije povrijeđeno, jer mu je prijeratni stan vračen na korištenje odlukom CRPC-a i nadležnog organa uprave, a smetnja da useli u stan koji je neuslovan za stanovanje do otklanjanja te smetnje, rješena je privremenim smještajem koji je ponuđen apelantu, jer apelant u skladu sa postojećim propisima, obzirom da nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i nije mogao steći drugi stan iste površine. Iz navedenih razloga, sud je odbio u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta.

4. Nezadovoljan navedenom presudom Osnovnog suda, apelant je izjavio žalbu Apelacionom sudu koji je presudom broj Gž-9/05 od 28. februara 2005. godine žalbu odbio i u cjelosti potvrdio prvostepenu presudu. Apelacioni sud smatra da je Osnovni sud pravilno utvrdio da apelant u smislu odredbi Zakona o stanbenim odnosima nije imao stanarsko pravo, jer je koristio namjenski stan, te da mu iz tog razloga ne pripada ni pravo da zahtjeva odgovarajući stan ili adekvatnu naknadu, koje pravo bi imao da je koristio stan na kome je moguće steći stanarsko pravo. Iz tih razloga apelantu je ponuđen samo privremeni smještaj, a ne odgovarajući na koji nema pravo, dok se ne osposobi stan u koji može da se vrati i da ga koristi u skladu sa odlukom CRPC-a, sa tim da je njegovo pravo da li će odbiti ili prihvatiti ponuđeni privremeni smještaj.

5. Protiv navedene drugostepene presude Apelacionog suda apelant je izjavio reviziju Apelacionom sudu. U reviziji, apelant kao novu činjenicu iznosi da je u vrijeme donošenja prvostepene odluke Osnovnog suda stupila na snagu Odluka o izdvajanju službenih-namjenskih stanova u Brčko Distriktu («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH», broj 40/04-u daljnjem tekstu: Odluka). Odlukom je regulisano pitanje ovih stanova i utvrđivanje sticanja stanarskog prava za njihove korisnike. Apelacioni sud u presudi povodom apelantove revizije, navodi da bez obzira što je Odluka stupila na snagu u toku prvostepenog postupka, Osnovni sud nije mogao o tome odlučivati, jer je za odlučivanje o stanarskom pravu na namjenskim stanovima u smislu odredbi Odluke nadležan organ uprave. Takođe, ističe Apelacioni sud u revizionoj odluci, apelant nije predočio eventualnu odluku nadležnog organa kojom mu je priznato stanarsko pravo na osnovu koje je sud mogao drugačije cijeniti njegov tužbeni zahtjev. Nalazeći da u odlukama nižestepenih sudova nema bitne povrede odredaba parničnog postupka, niti pogrešne primjene materijalnog prava, Apelacioni sud je reviziju apelanta odbio kao neosnovanu.

6. Apelant je zatim podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da su redovni sudovi, odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva da mu se prizna stanarsko pravo na stanu koji je koristio kao namjenski stan prije rata i dodjeli drugi, odgovarajući, jer je predmetni stan neuslovan za stanovanje, odnosno dodjeli odgovarajuća novčana naknada, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju..

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na eventualno kršenje prava na pravično suđenje i prava na dom, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud podsjeća da se prema Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», br. 14/84, 12/87 i 36/89, «Službeni glasnik RS», br. 19/93, 22/93 i 31/99), namjenski stan, kakav je koristio apelant, nije smatrao stanom u smislu ovog zakona i da se nad njim nije moglo steći stanarsko pravo. Nadalje, apelant ukazuje na povredu njegovih prava na taj način što ističe da sudovi nisu primjenili Odluku koja je stupila na snagu u toku trajanja prvostepenog postupka i po kojoj se korisnicima namjenskih stanova priznaje stanarsko pravo. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud procjenio ovu okolnost koju je apelant istakao tek u revizionom postupku i dao iscrpne i prihvatljive razloge zbog kojih navedena odluka nije bila, niti je mogla biti od značaja za odlučivanje o tužbenom zahtjevu apelanta. Naime, Odluka jasno određuje da će postupak za utvrđivanje stanarskog prava za korisnike namjenskih stanova provesti nadležan upravni organ- Odeljenje za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja iz čega nedvosmisleno proizlazi da redovni sudovi nisu nadležni za provođenje postupka u kojem se određuje stanarsko pravo na namjenskim stanovima. Isto tako, Apelacioni sud navodi da apelant u toku postupka pred redovnim sudovima nije predočio odluku nadležnog organa kojom mu je eventualno priznato stanarsko pravo, te da i iz tog razloga materijalno pravo nije pogrešno primjenjeno.

10. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze kojima bi potvrdio činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u apelacija u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.

11. Apelant u istoj apelaciji osporava navedene odluke redovnih sudova tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».

12. Apelant je prije izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini sa porodicom koristio namjenski stan koji mu je dodjeljen kao sekretaru osnovne škole, a u maju mjesecu 1992 godine je iz bezbjedonosnih razloga prestao da ga koristi.

13. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definisao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

14. Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati apelantovim "domom", u smislu člana 8. Evropske konvencije, iako apelant nije stekao stanarsko pravo na namjenskom stanu u kojem je živio, navedeni status apelanta ne oduzima predmetnom stanu svojstvo «doma» u smislu Evropske konvencije, pa Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim"domom", u smislu člana 8. Evropske konvencije.

15. Međutim u vezi sa pitanjem «mješanja» javnih vlasti u apelantovo pravo na dom, Ustavni sud primjećuje da se javne vlasti nisu ni na koji način mješale u to pravo. Naime, Odlukom CRPC broj 482-1230-1/1 od 19. novembra 2002. godine, apelantu je dato pravo da se vrati u predmetni stan. Naknadno je apelantu nuđen i privremeni smještaj koji je apelant odbio da koristi, jer je smatrao da mu ne odgovara. Dakle, nadležni organi primjenom zakona nisu spriječavali apelanta da koristi predmetni stan, jer su donijeli odluke u njegovo korist, a nemogučnost da apelant i stvarno koristi svoj predratni stan uslovljena je objektivnom okolnošću da je stan razrušen i nepodoban za stanovanje. Ova objektivna okolnost se ne može pripisati kao propust nadležnim organima. Iz navedenog očigledno proizlazi da su nadležni organi postupali u skladu sa zakonom i da se ni na koji način nisu mješali u apelantovo pravo na dom. U toku postupka pred redovnim sudovima čije odluke apelant osporava, Ustavni sud smatra da nije odlučivano o pravu apelanta na dom, jer je predmetni stan već bio vraćen na korištenje apelantu odlukama nadležnih organa. Apelant je tužbom pokrenuo parnični postupak u kojem je tražio da mu se prizna stanarsko pravo i dodjeli drugi odgovarajući stan ili novčana naknada, zbog razrušenosti stana koji je koristio prije rata. Njegov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, jer sudovi ni u vrijeme podnošenja tužbe, ni u vrijeme donošenja odluka koje apelant osporava nisu bili nadležni za utvrđivanje stanarskog prava na namjenskim stanovima.

16. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na eventualno kršenje prava na imovinu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

18. U odnosu na navode apelanta o navodnoj povredi prava na imovinu Ustavni sud je utvrdio da apelant nema imovinu koja u smislu odredbi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju uživa zaštitu. Naime, namjenski stan koji je predmet pravosnažno okončanog sudskog postupka u kojem je apelant bezuspješno pokušao da konstituiše stanarsko pravo ne predstavlja njegovu imovinu. Očekivanja apelanta da u sudskom sporu ishoduje stanarsko pravo, pa samim tim i imovinsko pravo, sama po sebi ne predstavljaju imovinu koja je zaštičena Ustavom Bosne i Hercegovine i Protokolom broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku kovenciju štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Stoga, Ustavni sud smatra, pozivajući se pri tom na svoju praksu u sličnim slučajevima (vidi neobjavljena odluka Ustavnog suda, broj AP-211/05 od 12. aprila 2006. godine) da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2.i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-225/06 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio