Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-142/06 (V. N.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-142/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-142/06, rješavajući apelaciju Vanje Numić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vanje Numić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-339/04 od 13. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vanja Numić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Revere, Sjedinjene Američke Države, koju zastupa Ema Hodžić-Alić, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 26. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev- 339/04 od 13. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Visokom ( u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P- 218/2000 od 14. aprila 2003. godine, obavean je V.G.T VISOKO OSIGURANJE d.d. iz Visokog ( u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime nematerijalne štete apelantici naknadi iznos od 65.000,00 KM i zakonskim zateznim kaatama prema članu 1 Zakona o visini stope zatezne kamate, počev od dana 14. aprila 2003. godine, pa sve do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.936,94 KM, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osnovni sud je utvrdio da postoji osnov odgovornosti za pretpljenu nematerijalnu štetu koju je apelantica zadobila u saobraćajnoj nesreći i da se tuženi obavezuje da tu štetu u navedenom novčanom iznosu naknadi.
3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 1722/03 od 12. decemba 2003. godine odbijene su žalbe apelantice i tuženog, a prvostepena presuda potvrđena.
4. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-339/04 od 13. oktobra 2005. godine, revizija tuženog je djelimično uvažena, obadvije nižestepene resude preinačene tako što je iznos dosuđene naknade nematerijalne šete u visini od 65.000,00 KM snižen na iznos od 39.000,00 KM, a troškovi parničnog postupka, ranijim presudama dosuđeni u visini od 3.936,94 KM sniženi na iznos od 1.190,7 KM. Vrhovni sud je utvrdio da se i sa smanjenim iznosom nematerijalne štete apelantica može obeštetiti obzirom na intenzitet pretrpljenih psihičkih i fizičkih bolova kao i, praksom redovnih sudova, uobičajene ustanovljene iznose naknada na ime nematerijalne štete.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). U navodima apelacije apelantica smatra da umanjenje naknade odlukom Vrhovnog suda predstavlja povredu već ranije ostvarenog njenog prava na imovinu. Obzirom na dob kad je apelantica doživjela saobraćajnu nesreću, Općinski i Kantonalni sud su pravilno procjenili da ta naknada, smatra apelantica, treba da iznosi značajnu sumu novca koju su ovi sudovi i već utvrdili i koja bi predstavljala satisfakciju za umanjenje opće životne sposobnosti apelantice. Apelantica smatra da su nižestepeni sudovi ispoljili visok nivo odgovornosti da bi zaštitili njenu imovinu. Nasuprot ovome, osporenom presudom Vrhovnog suda kojom su preinačene ove presude i dosuđenjem ukupne nematerijalne štete u iznosu od 39.000 KM povrijeđeno je njeno pravo na imovinu. Apelantica predlaže da se njeno pravo na imovinu zaštiti tako da se presuda Vrhovnog suda ukine, a ostave na snazi presude Općinskog i Kantonalnog suda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantica nije navela u čemu se po njoj ogleda povreda njenog ustavnog prava na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
9. Vrhovni sud je utvrdio da zbog pogrešne primene materijalnog prava nižestepeni sudovi previsoko dosudili za pojedine od nastalih vidova pretrpljene nematerijalne štete, a suprotno ustaljenim kriterijima sudske prakse pri dosuđivanju pojedinih iznosa, iz osnova umanjenja opšte životne sposobnosti te za pretrpljeni strah i bol.. Pri tome, naknada nematerijalne štete iz navedenih osnova nema za cilj obogaćenje oštećenog, a kaznu i osiromašenje za štetnika, pošto dosuđena nematerijalna šteta predstavlja samo novčanu satisfakciju oštećenom za posljedice koje je pretrpio i koje će trpiti zbog povrijeđenog dobra. Isto tako, mogućnost nastanka određenih budućih komplikacija ne može biti osnov po kome bi se dosudio veći iznos naknade jer ta neizvjesnost da li će uopšte i kad nastati navedene komplikacije, ne mogu uticati na visinu iznosa za utvrđeni stepen umanjenja životne sposbnosti. Sa stanovišta ustavno sudske prakse radi se o budućoj imovini koja nema ustavnu zaštitu, i koja će se realizirati u budućnosti po okončanju parničnog postupka i konačnosti presude. Kako Ustavni sud ne može ulaziti u način i osnov utvrđivanja visine naknade nematerijalne štete, on ne vidi povredu ustavnih prava apelantice njenih imovinovinskih prava zbog umanjenja visine te naknade u načinu i visini kako ju je utvrdio Vrhovni sud na bazi ustaljene prakse redovnih sudova.
10. Ustavni sud konstatuje da se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelantica povredu prava na imovinu vidi u tome što je Vrhovni sud, na utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo. Nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio važeće materijalno-pravne propise o određivanju nematerijalne štete, te smanjio dosuđeni iznos, cjeneći i da će umanjenim novčanim iznosom ta šteta biti kompenzirana. Na utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili član 200 stav 1 i 2 Zakona o obligacionim odnosima budući da su u obrazloženju osporene odluke dali jasne, razumne i logične razloge za takvu odluku. Ustavni sud nije pronašao ništa što ukazuje na da je Vrhovni sud u apelantičinom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo.
11. Konačno, miješanje u apelantičinu imovinu izvršeno je na osnovu ustaljene sudske prakse u određivanju nematerijalne štete koje se zasnova na članu 200 stav 1 i 2 Zakona o obligacionim odnosima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica postavlja kao sporno pitanje da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni u konkretnom slučaju. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Također, Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelantica nije pozvala na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njeni navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
12. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je, u konkretnom slučaju, uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelantice na imovinu i općeg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelanticu prenesen neprimjeren teret radi ostvarenja zakonitog cilja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije pronašao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, a kako u navodima apelantice i predočenoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović