Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-102/06 (S. Ž.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na imovinu
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Testament
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-102/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Hatidža Hadžiosmanović, podpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić na sjednici održanoj, 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-102/06, rješavajući apelaciju Slobodana Živanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopušena apelacija Slobodana Živanovića protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-125/03 od 10.
marta 2005. godine, u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopušena apelacija Slobodana Živanovića protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-125/03 od 10.
marta 2005. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Živanović (u daljnjem tekstu: apelant ) iz Beograda, podnio je, 19. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu Okružni sud), broj Gž-125/03 od 10. marta 2005. godine. Apelant je 14. marta 2006. godine dopunio apelaciju.
2. Pred Osnovnim sudom u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) vodi se, pod brojem O-1309/94, ostavinski postupak iza pokojne Ljiljane Lovren - Popović, koja je ostavila svojeručni testament proglašen 22. februara 1995. godine. Ostavinski postupak je prekinut rješenjem, O- 1309/94 od 14. novembra 1995. godine, a radi utvrđivanja pravne valjanosti svojeručnog testamenta na parnicu je upućen zakonski naslednik Đorđe Popović i to protiv testamentarnih naslednka Nebojše Jovanića, Savke Zmijanac i apelanta Slobodana Živanovića.
3. Rješenjem Višeg suda u Banja Luci, broj Gž-384/96 od 8. novembra 1996. godine, žalba zakonskog nasljednika Đorđa Popovića protiv rješenja Osnovnog suda, broj O-1309/94 od 14. novembra 1995. godine, je odbijena kao neosnovana, a osporeno rješenje je potvrđeno.
4. Popović Đorđe je podnio tužbu kako mu je naložio rješenjem Osnovni sud od 29. januara 1997. godine. Potom, Osnovni sud je rješenjem, broj P-215/97 od 26. januara 2000. godine, odredio mirovanje u konkretnom predmetu, a žalba prvotuženog Nebojše Jovanića protiv navedenog rješenja je odbačena kao nedozvoljena. Nakon toga je Osnovni sud je rješenjem, broj P-215/97 od 16. oktobra 2001. godine, utvrdio da se tužba u ovom predmetu smatra povučenom.
5. Rješenjem Okružnog suda, broj Gž-125/03 od 10. marta 2005. godine, žalba tužioca je uvažena, rješenje Osnovnog suda, broj P-215/97 od 16. oktobra 2001. godine, ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je utvrdio da je tužilac, u zakonskom roku, stavio prijedlog da se postupak ponovo pokrene nakon mirovanja čime su ispunjeni zakonski uslovi za nastavak postupka. Dakle, postupak oko utvrđivanja valjanosti svojeručnog testamenta je i dalje u toku.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporenim odlukama narušen princip jednakosti ljudi u postupanju pred sudovima, izazvan «lošim namjerama» postupajućeg sudije. On smatra da mu je time nanesena i duševna patnja, pa traži da Ustavni sud donese takvu odluku kojom će Osnovni sud utvditi odštetu na ime duševnih bolova tužene strane u iznosu od 50.000 KM. Apelant smatra da nije bilo nikakvih zakonskih uslova da se donese rješenje o povlačenju tužbe, što je i Okružni sud potvrdio.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustava glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
[....] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
a) Zabrana mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jeste da spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koji državni organi ili pojedinci u njihovo ime sprovode nad nekim osobama. Pri tom intenzitet i trajanje tih postupak mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava. Apelant se, u konkretnom slučaju, žali na neprocesuiranje tužbenog zahtjeva tužioca - zakonskog naslednika protiv apelanta i ostalih tuženih u predmetu utvrđivanja valjanosti svojeručnog testamenta. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu ovaj sudski postupak i povrede prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku, pa su navodi apelanta u tom smislu paušalne prirode i neosnovani. Apelant je istina mogao da se, povodom dužine postupka, Ustavnom sudu obrati radi povrede nekih drugih ustavnih prava kao što je pravo na pravično suđenje, ali on to nije učinio, pa zbog toga nema «opravdan zahtjev» niti je «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava koja je je naveo apelant.
10. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava zabrane mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
11. U konkretnom slučaju, Osnovni sud vodi postupak u kojem treba da se utvrdi valjanost svojeručno načinjenog testamenta čijim izvršenjem bi apelant stekao određenu imovinu. Zbog postupka koji još traje, apelant navodi da trpi štetu i zahtjeva da Ustavni sud obaveže Osnovni sud da mu na ime te štete dosudi iznos od 50.000 KM. Međutim, valjanost svojeručnog testamenta treba tek dokazati da bi iz njega proistekle određena imovinska prava za apelanta. Sa stanovišta ustavno sudske prakse radi se o budućoj imovini koja nema ustavnu zaštitu, i koja će se realizovati u budućnosti po okončanju parničnog postupka i konačnosti presude o valjananosti svojeručnog testamenta. Kako Ustavni sud ne može u ovoj fazi postupka utvrditi ishod parničnog postupka oko valjanosti testamenta niti u tome vidi osnov za naknudu materijalne štete, on ne može utvrditi povredu ustavnih prava apelanta odnosno njegovih imovinovinskih interesa, zbog činjenice da sud još nije odlučio o valjanosti svojeručnog testamenta odnosno predmetu konkretnog spora.
12. Kako se navodi apelacije odnose na pravo na imovinu i zahtjev apelanta da se utvrdi povreda tog prava, Ustavni sud zapaža da pravo na imovinu ili interes, prema ranijoj ustavnosudskoj praksi i odlukama, moraju biti utvrđeni na odgovarajući način. Osoba koja se žali na uplitanje u svoju imovinu mora dokazati da je imovinsko pravo postojalo. U praksi Evropskog suda za ljudska prava jasno je definiran stav da «posjed» može biti bilo postojeći posjed ili vrijedna imovina, uključujući i odštetne zahtjeve, u pogledu kojih podnosilac tužbe može obrazložiti da ima bar «legitimno očekivanje» da će oni biti realizovani. (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele protiv Belgije, A 70, strana 23.), Prema tome, ne može se govoriti o imovini koju štiti Ustav Bosne i Hercegovine sve do trenutka kada osoba može polagati pravo na imovinu o kojoj se radi, a to nije slučaj ako o istoj treba da odluče sudski organi.
13. Nadalje, s tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnim sudovima je donošenje deklatorne sudske odluke o valjanosti testamenta, dakle buduća imovina. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je u ovom dijelu apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.(vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odluka broj AP-211-05 od 12. aprila 2006. godine, tačka 16)
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4 tačku 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović