Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-290/06 (V. M.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Invalidnina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-290/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-290/06, rješavajući apelaciju Vidosave Mučibabić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vidosave Mučibabić podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj U- 1604/05 od 22. decembra 2005. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i nvalida, broj UP-II-04/1-41-4254/05 od 6. oktobra 2005. godine, i rješenja Službe za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica Grada Mostara, broj UP-1-09-43-259/05 od 30.
augusta 2005. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vidosave Mučibabić podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj U- 1604/05 od 22. decembra 2005. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i nvalida, broj UP-II-04/1-41-4254/05 od 6. oktobra 2005. godine, i rješenja Službe za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica Grada Mostara, broj UP-1-09-43-259/05 od 30.
augusta 2005. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vidosava Mučibabić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Maja Škoro, advokatica iz Mostara, podnijela je, 26. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1604/05 od 22. decembra 2005. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), broj UP-II-04/1-41-4254/05 od 6. oktobra 2005. godine, i rješenja Službe za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba ), broj UP-1-09-43-259/05 od 30. augusta 2005. godine.
2. Rješenjem Službe, broj UP-I-09-43-259/05 od 30. augusta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj UP-II-04/1-41-4254/05 od 6. oktobra 2005. godine, odbijen je zahtjev apelantice da joj se, kao vanbračnom drugu Šaćira Šaćirovića, prizna pravo na porodičnu invalidninu. Nadležni upravni organi su u upravnom postupku utvrdili da apelantica ne ispunjava uslove za priznavanje prava na porodičnu invalidninu s obzirom da, zbog neblagovremenosti tužbe, nije dokazala taj status u roku od 12 mjeseci od smrti vanbračnog druga, što je utvrđeno presudom Osnovnog suda u Mostaru, broj P-103/04 od 10. novembra 1994. godine.
3. Rješavajući u upravnom sporu tužbu apelantice Kantonalni sud je presudom, broj U-1604/05 od 22. decembra 2005. godine, odbio tužbu apelantice kao neosnovanu.
4. Kantonalni sud je utvrdio da, shodno članu 17. stav 1. tačka 7. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine FBiH», broj 33/04), «vanbračni drug neoženjenog poginulog, umrlog i nestalog branioca sa kojim je imao dijete i sa kojim je živio u zajedničkom domaćinstvu najmanje godinu dana prije njegove smrti, odnosno stupanja u Oružane snage, imaju pravo na porodičnu invalidninu, ako taj status dokažu u roku od 12 mjeseci od smrti tog lica». Kako je vanbračni drug apelantice poginuo 20. aprila 1992. godine, a ona navedeni status dokazala 10. novembra 1994. godine, proizilazi da je navedeni status apelantica dokazala van roka propisanog Zakonom, pa se prema zakonskim odredbama ne smatra članom porodice poginulog branioca.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život zaštićen članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminicije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da zbog općepoznatih ratnih okolnosti, kada joj je pristup nadležnim organima bio otežan, nije mogla regulisati svoj vanbračni status blagovremeno prema zakonskim odredbama.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
a) pravo na privatni i porodični život i zabranu diskriminacije
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama sudova uskraćeno pravo na priznanje na porodičnu invalidninu s obzirom da, zbog neblagovremenosti tužbe, nije dokazala vanbračni status od smrti vanbračnog druga u roku od 12 mjeseci, što je vidljivo iz presude Osnovnog suda u Mostaru, broj P-103/04 od 10. novembra 1994. godine. Apelantica nije ponudila nikakve dokaze niti se iz predmetnog spisa može zaključiti da otvarivanje prava na porodičnu invalidninu uživa zaštitu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantičini navodi da porodičnu invalidninu štite navedeni članovi nisu ničim potkrepljeni niti dokazani, pa apelantica u pogledu toga nema «opravdan zahtjev» niti je «žrtva» kršenja tog ustavnog prava. Iz tih razloga, apelacija koja se tiče navoda apelantice o povredi prava na privatni i porodični život iz II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije je očigledno (prima facie) neosnovana. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelantice kao neosnovan.
9. Pored toga, nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije na koje se ona poziva, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Također, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3..f) Ustava Bosne i Hercegovine moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3..f) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Iz apelacije proizilazi da se apelantica, takođe, žali da je osporenom odlukom diskriminirana u vezi sa svojim pravom na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelantica žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi, Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije prima facie neosnovani, tako da se ne može samostalno primijeniti član 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelantica paušalno navodi da je diskriminirana, a ni u toku upravnog i sudskog postupka, pa ni uz apelaciju nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
b) pravo na imovinu
12. S obzirom na navode apelacije koji se tiču prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da pravo na imovinu ili interes, prema ranijoj ustavnosudskoj praksi i odlukama, moraju biti utvrđeni na odgovarajući način. Osoba koja se žali na uplitanje u svoju imovinu mora dokazati da je imovinsko pravo postojalo. U praksi Evropskog suda za ljudska prava jasno je definiran stav da «posjed» može biti bilo postojeći posjed ili vrijedna imovina, uključujući i ostvarivanje prava iz socijalnog osiguranja, u pogledu kojih podnosilac tužbe može obrazložiti da ima bar «legitimno očekivanje» da će oni biti realizirani (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele protiv Belgije, A 70, strana 23.). Prema tome, ne može se govoriti o imovini koju štiti Ustav Bosne i Hercegovine sve do trenutka kada osoba može polagati pravo na imovinu o kojoj se radi, a to nije slučaj ako o istoj treba da odluče sudski i upravni organi.
13. Apelantica se žali na odluke upravnih i sudskih organa, smatrajući da je istim povrijeđeno njeno pravo na imovinu, s obzirom da su ovi organi odbili njen zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, kako je ranije navedeno, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku kovenciju štiti samo postojeću imovinu a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred upravnim i sudskim organim je ostvarivanje prava na porodičnu invalidninu, dakle buduća imovina. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 211-05, od 12. aprila 2006. godine, tačka 16).
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović