Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-362/06 (M. M.)

Odluka donesena 06. 03. 2007.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-362/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-362/06, rješavajući apelaciju Mehmeda Mulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Mulića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj U-248/05 od 13. decembra 2005. godine, rješenja Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, broj 02/1-1131137656 od 16. aprila 2004. godine, rješenja direktora Kantonalne administrativne službe Fonda MIO/PIO u Zenici, broj 1131137656-0 od 21. januara 2004. godine, i privremenog rješenja Stručne službe MIO/PIO-Filijala u Zenici, broj 1131137656-0 od 24. aprila 1998. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Mulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Begovog hana, Općina Zenica, koga zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, podnio je, 21. februara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-248/05 od 13. decembra 2005. godine, rješenja Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni Zavod MIO/PIO), broj 02/1-1131137656 od 16. aprila 2004. godine, rješenja direktora Kantonalne administrativne službe Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba PIO/MIO) u Zenici, broj 1131137656-0 od 21. januara 2004. godine, i privremenog rješenja Stručne 2___________________________________________________________________________________________________________službe MIO/PIO - Filijala u Zenici (u daljnjem tekstu: Stručna služba MIO/PIO), broj 1131137656-0 od 24. aprila 1998. godine.

2. Privremenim rješenjem Stručne službe MIO/PIO, broj 1810-0834/98-1 od 24. aprila 1998. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 397,30 dinara, počev od 1. januara 1998. godine, a prema apelantovom zahtjevu za regulisanje starosne penzije podnesenom 9. aprila 1998. godine.

3. Rješenjem direktora Kantonalne službe PIO/MIO, broj 1131137656-0 od 21. januara 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog Zavoda MIO/PIO, broj 02/1-1131137656 od 16. aprila 2004. godine, u postupku ponovnog utvrđivanja penzije, prema članu 145. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH». br. 29/98 i 32/01) apelantu je utvrđen novi iznos starosne penzije počev od 1. januara 1998. godine u iznosu od 305,91 KM mjesečno.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj U-248/05 od 13. decembra 2005. godine, odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Federalnog Zavoda MIO/PIO, broj 02/1-1131137656 od 16. aprila 2004. godine. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor jer je smatrao da je oštećen za 960,00 KM, počev od 1. januara 2004. godine, pa do dana odnošenja tužbe, umanjenjem penzije za 120,00 KM svakog njeseca. U obrazloženju ove presude je navedeno, između ostalog, da su organi tužene pravilno postupali kada su primijenili odredbu iz člana 52. st 2. i 3. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju («Službeni list SR BiH», br. 38/90 i 22/91 i «Službeni list RBiH», 24/92.), te apelantu prilikom određivanja starosne penzije, penzijski osnov utvrdili od njegove prosječne mjesečne plaće ostvarene u 1997. godini, kao zadnjoj kalendarskoj godini prije ostvarivanja prava na penziju, a u procentu od penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža. Osim toga, ovako određena penzija dovedena je na nivo penzija iz mjeseca aprila 1996. godine, kao posljednjeg mjeseca za koji su u potpunosti usklađene penzije po odredbama člana 30. stav 1. i 3. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja («Službeni list SFRJ», br. 23/82 i 44/90).

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je za njega povoljnije da se kao penzijski osnov za određivanje starosne penzije uzme ostvareni lični dohodak u 1991. godine. Pored toga, obveznik uplate doprinosa Ministarstvo unutrašnjih poslova nije redovno uplaćivalo doprinose, što ima za posledicu značajno umanjenje starosne penzije.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: 3___________________________________________________________________________________________________________ «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Ustavni sud konstatuje da je visina penzije rezultat, prije svega, utvrđenog činjeničnog stanja, koje utvrđuju nadležni organi. Ustavni sud je, u skladu sa ustaljenom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/04, tačka 45) ograničen na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu». U vezi s tim, apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine), u principu, ne podrazumijeva da Ustavni sud može da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene zakona, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj, inter alia, kada nadležni organi primijene pozitivno-pravne propise ili utvrde činjenično stanje na proizvoljan način.

9. Apelant, u principu, nije naveo u čemu se po njemu ogleda povreda njegovog ustavnog prava na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo 4___________________________________________________________________________________________________________pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

10. Kantonalni sud je utvrdio da su organi tužene pravilno postupali kada su primijenili odredbu iz člana 52 st 2 i 3 Zakona o penzijsko-ivalidskom osiguranju («Službeni list SR BiH», br. 38/90 i 22/91 i «Službeni list RBiH», 24/92.), te apelantu prilikom određivanja starosne penzije, penzijski osnov utvrdili od njegove prosječne mjesečne plaće ostvarene u 1997. godini, kao zadnjoj kalendarskoj godini prije ostvarivanja prava na penziju, i to u procentu od penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža. Kako Ustavni sud ne može ulaziti u način i osnov utvrđivanja visine starosne penzije, on ne vidi povredu ustavnog prava na imovinu zbog takvog načina utvrđivanja penzije koje nije rezultat proizvoljne i pogrešne primjene propisa o penzijsko-ivalidskom osiguranju, čak i u situacijama kada su redovni sudovi, u drugim slučajevima, dolazili do drugačijih rezultata i donosili odluke suprotne ovoj koju osporava apelant.

11. Ustavni sud podsjeća na praksu Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu prema kojoj plaćanje doprinosa za starosnu penziju može uključivati imovinsko pravo u jednom dijelu fonda, a restrikcije penzijskih prava bi prema takvom sistemu u principu mogle postaviti pitanje prema članu

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, ta odredba ne garantuje pravo na posebna socijalna primanja, a posebno ne postoji pravo na socijalna primanja u određenom iznosu (vidi, Dom za ljudska prava, Odluka br. CH/99/1554 od 7. juna 2000. godine). Kao i u navedenom slučaju Doma za ljudska prava, Ustavni sud konstatuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji bi prima facie ukazali da je kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 5___________________________________________________________________________________________________________

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-362/06 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio