Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2950/06 (Naučna ustanova «Institut zaštite, ekologije i informatike» Banja Luka)

Odluka donesena 06. 03. 2007.

  • Ugovor o poklonu
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2950/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine u predmetu broj AP 2950/06, rješavajući apelaciju Naučne ustanove «Institut zaštite, ekologije i informatike» Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naučne ustanove «Institut zaštite, ekologije i informatike» Banja Luka, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-GR-06- 000 095 od 1. septembra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

1. Naučna ustanova «Institut zaštite, ekologije i informatike» Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-GR-06-000 095 od 1. septembra 2006. godine. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud «naložio Osnovnom sudu u Trebinju da zastane s postupkom u predmetu broj 095-0-P-06 000-067 do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji».

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2950/06 od 21. decembra 2006. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Apelant je 4. oktobra 2002. godine sa Marijom Janković iz Trebinja (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu šef Odjeljenja Trebinje u organizacionoj jedinici Zajedničke službe - Služba marketinga.

4. Apelantov direktor je 16. aprila 2004. godine donio rješenje kojim prestaje radni odnos tužiteljici zbog neispunjenja obaveza iz ugovora o radu.

5. Tužiteljica je 11. decembra 2003. godine protiv apelanta podnijela tužbe Osnovnom sudu u Trebinju radi isplate neisplaćenih plaća, a 26. maja 2004. godine radi povratka na posao, i postupak je još uvijek u toku.

6. Apelant je Vrhovnom sudu podnio prijedlog da se za postupanje u toj pravnoj stvari odredi Osnovni sud u Banjoj Luci, kao mjesno nadležan, ili neki drugi stvarno nadležan osnovni sud sa područja drugog okružnog suda. Vrhovni sud je osporenim Rješenjem broj 118-0-GR-06-000 095 od 1. septembra 2006. godine odbio apelantov prijedlog kao neosnovan.

7. U obrazloženju pobijanog rješenja je navedeno da, u smislu člana 50. stav 2. važećeg Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05 - u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud može na prijedlog stranke ili nadležnog suda odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan osnovni sud u području drugog okružnog suda, ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi. Vrhovni sud je ocijenio, budući da je u konkretnom slučaju riječ o sporu iz osnova ugovora o radu koji je tužiteljica zaključila s tuženim na radno mjesto šefa Odjeljenja u Trebinju, da je Osnovni sud u Trebinju zasnovao svoju mjesnu nadležnost na osnovu člana 37. ZPP-a. Navedenim članom je propisano da je, za suđenje u sporovima protiv pravnog lica koje ima poslovnu jedinicu van svog sjedišta, ako spor proizlazi iz pravnog odnosa te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području nalazi ova poslovna jedinica. Pored navedenog Vrhovni sud je ocijenio, nasuprot apelantovim navodima po kojim je Osnovni sud u Trebinju pokazao neprimjerenu pristranost i podložnost «uticajima velike firme», da okolnost da je Upravni odbor ZDP «Hidroelektrane na Trebišnjici» iz Trebinja tuženom, odlukom od 22. novembra 2002. godine, odobrio novčana sredstva za opremanje poslovnog prostora za rad njegove poslovne jedinice u Trebinju u iznosu od 5.000,00 KM, odnosno 15.000,00 KM, nije sama za sebe razlog za određivanje da u tom predmetu postupa drugi stvarno nadležan sud, a pogotovu da bi ta okolnost mogla dovesti u sumnju nepristranost suda u Trebinju.

8. Apelant ističe da je Vrhovni sud «nepravedno, neopravdano, pristrano i diskriminacijski stao na stranu radnika protiv poslodavca», jer u Trebinju nikad nije postojala apelantova poslovna jedinica, a ugovor o radu je tužiteljica sklopila sa apelantom, a ne njegovom poslovnom jedinicom. Apelant smatra da se pobijanom odlukom Vrhovnog suda uskraćuju njegova prava na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom, koja su zajamčena članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom».

10. Ustavni sud zapaža da je osporeno rješenje doneseno u akcesornom postupku u okviru parničnog postupka u kojem je sud ispitivao postoje li zakonski uvjeti za delegaciju mjesne nadležnosti. Naime, apelant je podnio prijedlog Vrhovnom sudu da delegira bilo koji drugi stvarno nadležan sud u Republici Srpskoj da postupa u predmetnoj stvari, smatrajući da Osnovni sud u Trebinju, pred kojim se vodi postupak protiv apelanta, neće postupati nepristrano. Osporenim rješenjem odbijen je apelantov prijedlog za delegaciju mjesne nadležnosti, jer za to ne postoje formalno-pravni uvjeti, kako je sud obrazložio u pobijanom rješenju.

11. Ustavni sud se, pri ocjeni je li predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji smatra da je odgovor na ovo pitanje sadržan u odgovoru na pitanje: «je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41. i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim. Ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.

12. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita je li ishod ili «posljedica» predmetnog postupka («procedure»), u kojem je odlučivano o apelantovom prijedlogu za delegaciju mjesne nadležnosti u postupku koji se po tužbi protiv njega vodi pred Osnovnim sudom u Trebinju, bila odlučujuća za utvrđivanje njegovih građanskih prava i obaveza.

13. Ustavni sud smatra da se u akcesornom postupku, koji se u okviru parničnog postupka odnosi na utvrđenje ispunjenosti zakonskih uvjeta za delegaciju mjesne nadležnosti, ne utvrđuju građanska prava i obaveze. U skladu s navedenim, ishod takve procedure nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Navedeni stav Ustavni sud temelji na činjenici da se u proceduri povodom prijedloga za delegaciju mjesne nadležnosti rješavaju procesne stvari, tj. odlučuje se jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za delegaciju mjesne nadležnosti, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza.

14. Ustavni sud naglašava da je odbijanjem prijedloga za delegaciju mjesne nadležnosti nastavljen parnični postupak pred stvarno i mjesno nadležnim sudom po tužbi tužiteljice protiv apelanta za uspostavu radno-pravnog statusa i naknadu plaće, koji ima za cilj utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te će u takvom postupku stranke moći aktivno učestvovati i braniti svoje stavove zaštićeni garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga slijedi da ishod akcesornog postupka po prijedlogu za delegaciju mjesne nadležnosti, u kojem je odlučivano o procesnim pitanjima, nije odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.

15. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da postupak po apelantovom prijedlogu za delegaciju mjesne nadležnosti nije obuhvaćen garancijama iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu s članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2950/06 (Naučna ustanova «Institut… | Sudska praksa | Aktio