Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1887/06 (V. S.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1887/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-1887/06, rješavajući apelaciju Vinka Skočibušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i tačka 15., člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Skočibušića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-147/05 od 27. aprila 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda u Livnu, broj Gž-417/04 od 1. oktobra 2004. godine, i rješenja Općinskog suda u Livnu, broj P-434/03 od 8. juna 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Skočibušića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Livnu, broj I-50/01 od 25. aprila 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Vinko Skočibušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je, 26. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-147/05 od 27. aprila 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-417/04 od 1. oktobra 2004. godine, i rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-434/03 od 8. juna 2004. godine, kao i rješenja Općinskog suda, broj I-50/01 od 25. aprila 2003. godine
2. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Duvnu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-
2986/06 od 13. novembra 1989. godine, obavezano je «Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo, Filijala Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati određene iznose na ime naknade nematerijalne štete i izgubljene zarade nastale zbog saobraćajne nezgode od 26. decembra 1983. godine i to za period od 1. jula 1985. godine do 30. aprila 1989. godine. Tuženi je obavezan da počev od 1. maja 1989. godine pa ubuduće na ime izgubljene zarade apelantu isplaćuje mjesečni iznos od 1.946,10 DEM, pa sve dok se okolnosti ne izmjene.
3. Apelant i tuženi su zaključili sporazum 1. februara 1990. godine, kojim je dogovoren modalitet isplate dosuđene naknade po presudi Osnovnog suda, broj P-2986/00 od 13. novembra 1989. godine. Dogovoreno je da tuženi svoju obavezu prema apelantu isplati tako što će 15. februara 1990. godine isplatiti troškove parničnog postupka, kamate za nematerijalnu štetu i kamate za izgubljenu zaradu, a da od 15. marta 1990. godine isplati u 15 mjesečnih rata ukupan iznos od 82.123,13 DEM u dinarskoj protivrijednosti. Dogovoreno je da taj sporazum ima snagu izvršne isprave, da se apelant odriče prava na poduzimanje bilo kakvih radnji po ovom predmetu i štetnom događaju od 26. decembra 1983. godine, ukoliko se tuženi bude pridržavao odredbi tog sporazuma i izvrši isplatu dogovorene naknade.
4. Iz razloga što tuženik nije izvršavao svoju obavezu plaćanja mjesečnih iznosa na ime izgubljene zarade, koja je utvrđena pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj P-2986/00 od 13. novembra 1989. godine, ali nije dogovorena u sporazumu između apelanta i tuženog od 1. februara 1990. godine, apelant je kao vjerovnik prijedlogom za izvršenje pokrenuo izvršni postupak za naplatu novčanog iznosa na ime izgubljene zarade počev od 15. avgusta 1991. godine, pa do podnošenja izvršnog prijedloga. Općinski sud je rješenjem, broj I-50/01 od 11. aprila 2001. godine dozvolio predloženo izvršenje .
5. Tuženi je, 18. aprila 2001. godine, uložio prigovor na navedeno rješenje. Općinski sud je usvojio prigovor rješenjem, broj I 50/01 od 25. aprila 2003. godine, pozivajući se na član 55. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, a osporeno rješenje o izvršenju je stavljeno van snage i ukinute su do tada sprovedene izvršne radnje, te je naloženo da se izvršni prijedlog tretira kao tužba i nastavi parnični postupak. U obrazloženju se navodi da se radi o novčanom potraživanju na osnovu vjerodostojne isprave, te da samo podnošenje prigovora dovodi do ukidanja rješenja o izvršenju.
6. Apelant na navedeno rješenje nije uložio žalbu, nego je u skladu s nalogom suda da se njegov izvršni prijedlog ima smatrati tužbom, precizirao svoj izvršni prijedlog kao tužbeni zahtjev protiv tuženog, radi isplate 563.235,70 KM na ime naknade materijalne i nematerijalne štete - izgubljene zarade iz štetnog odgađaja od 26. decembra 1983. godine na ime glavnice i zakonske zatezne kamate , a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
7. Rješenjem Općinskog suda, broj P-434/03 od 8. juna 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-414/04 od 1. oktobra 2004. godine, odbačena je tužba apelanta iz razloga što je utvrđeno da je između istih stranaka po istom zahtjevu i istom činjeničnom osnovu već vođen spor pred Osnovnim sudom pod br. P-298/86, te je isti okončan pravomoćnom presudom od 13. novembra 1989. godine.
8. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-147/05 od 27. aprila 2006. godine, odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv rješenja Kantonalnog suda. U obrazloženju se ističe da su pravilno postupili nižestepni sudovi kad su tužbu apelanta odbacili jer je utvrđeno da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno, budući da pored identiteta zahtjeva postoji i identitet stranaka i identitet činjeničnog osnova. Pored navedenog, u obrazloženju rješenja Vrhovnog suda ističe se da je neosnovana tvrdnja apelanta da mu nije data mogućnost da ostvari svoje pravo na okončanje započetog izvršnog postupka u tom a ne parničnom postupku. Apelant je imao pravo žalbe protiv rješenja Općinskog suda, broj I-50/01 od 15. aprila 2003. godine, koje pravo nije iskoristio, a zbog čega je postupak nastavljen po tužbi u parničnom postupku.
9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Apelant smatra da pobijana rješenja redovnih sudova donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene procesnog prava. Ističe da je kao vjerovnik u izvršnom postupku tražio izvršenje obaveze tuženog, koja je utvrđena dijelom presude Osnovnog suda, broj P-298/86 od 13. novembra 1989. godine, kao izgubljena zarada počev od 15. avgusta 1991. godine pa do podnošenja izvršnog prijedloga. Ističe da se Općinski sud neosnovano pozvao na odredbu člana 55. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, te je donio nezakonito rješenje od 25. aprila 2003. godine, kojim je usvojio prigovor, rješenje o izvršenju stavio van snage i ukinuo sve sprovedene izvršne radnje, te naložio da se izvršni prijedlog tretira kao tužba i nastavi parnični postupak. Apelant smatra da je stav suda iz obrazloženja tog rješenja da se radi o novčanom potraživanju na osnovu vjerodostrojne isprave bez zakonske osnove. Ističe da nije bila slobodna volja apelanta da se izvršni postupak nastavi u parnici .
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije , Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» 15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-
106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju apelant je mogao u skladu s članom 8. tada važećeg Zakona o izvršnom postupku («Službeni list SFRJ» broj 20/78, 68/82, 74/87, 57/89, 20/90, 35/91, 63/91) u odnosu na rješenje Općinskog suda, broj I-50/01 od 25. aprila 2003. godine, izjaviti žalbu u roku od osam dana od dana dostavljanja prvostepenog rješenja, u skladu s poukom o pravnom lijeku, koju je sadržavalo pobijano rješenje. Apelant nije izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja, nego je nastavio sa vođenjem parničnog postupkam, na koncu kojeg je podnio i apelaciju Ustavnom sudu, a u kojoj osporava pravilnost i zakonitost predmetnog rješenja. Prema tome, za razmatranje apelacije u ovom dijelu, nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
13. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima redovnih sudova apelantova tužba odbačena kao nedozvoljena jer je utvrđeno da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.
15. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost tužbe. Prema odredbama člana 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH», br. 53/03), sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka je li stvar pravomoćno presuđena, te ako se utvrdi da su se stekli zakonski uslovi koji predmetnu tužbu čine nedopustivom, odnosno ako postoji identitet stranaka, zahtjeva i činjeničnog stanja, tužba se odbacuje bez upuštanja u meritorno raspravljanje tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se se u predmetnom postupku pred redovnim sudovima na tri sudske instance, u kom su donijeta osporena rješenja, nije odlučivalo o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obavezi, budući da je u tom postupku utvrđeno da je predmetna tužba nedopustiva, jer je o istom pitanju koje je bilo predmet apelantovog tužbenog zahtjeva, već pravosnažno presuđeno. U predmetnom postupku je utvrđeno da je o apelantovim građanskim pravima i obavezama koja su sadržana u njegovom tužbenom zahtjevu, konačno odlučeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj P-298/86 od 13. novembra 1989. godine. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donijeta pobijana rješenja nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
16. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ističe da su redovni sudovi pobijanim rješenjima odbacili apelantovu tužbu za isplatu određenih iznosa naknade povodom štetnog događaja, koji su mu dosuđeni pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj P-2986/06 od 13. novembra 1989. godine. Budući da je Ustavni sud već zaključio da se predmetni postupak nije ticao određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, s obzirom da je apelantova tužba odbačena kao nedopuštena, jer je o istom pitanju koje je bilo predmet apelantovog tužbenog zahtjeva, već pravosnažno presuđeno, slijedi da se, apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Apelant navodi da je u postupku utvrđivanja dopustivosti tužbe povrijeđeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Ustavni sud ističe da do povrede ovog člana može doći, samo ako apelant ima neko pravo zagarantovano Evropskom konvencijom, jer ovaj član ima subsidijarni karakter. Kako je utvrđeno da se postupak utvrđivanja dopustivosti tužbe, ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, to slijedi da je i ovaj dio apelacije, koji se odnosi na navodnu povredu člana 14. u vezi sa članom 6. stav. 1. Evropske konvencije i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nespojiv ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine
18. Na osnovu navedenog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović