Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1930/05 (M. i D. T.)

Odluka donesena 06. 03. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanparnični postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1930/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudci, na sjednici održanoj 6. ožujka 2007. godine, u predmetu broj AP-1930/05, rješavajući apelaciju Marije i Dalibora Todića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9, članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Marije i Dalibora Todića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-2196/01 od 25. ožujka 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, broj R-II-69/97 od 7. travnja 2000. godine, u odnosu na članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Marije i Dalibora Todića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-2196/01 od 25. ožujka 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, broj R-II-69/97 od 7. travnja 2000. godine, u odnosu na članak II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Marija i Dalibor Todić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Banja Luke, koje zastupa Marija Marković, odvjetnica iz Banja Luke, podnijeli su 16. rujna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-2196/01 od 25. ožujka 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj R-II-69/97 od 7. travnja 2000. godine.

2. Prema prijedlogu Nebojše Todića (u daljnjem tekstu: predlagač), Osnovni sud je u izvanparničnom postupku Rješenjem broj R-II-69/97 od 7. travnja 2000. godine uredio sukorisničke odnose između predlagača i protivnika predlagača, među kojima su i apelanti, po pitanju zemljišta upisanog u zk.ul. broj 4134, k.č. 566/5 i 566/8, k.o. Banja Luka, zk.ul. broj 10360, k.č. 565/5 i 566/9, k.o. Banja Luka, zk.ul. broj 12744, k.č. 575/2 i 575/5, k.o. Banja Luka, dok je po pitanju fizičke diobe, a radi prethodnog utvrđivanja prava vlasništva na kući upisanoj u zk.ul. broj 4480, predlagač upućen na parnicu. U obrazloženju Rješenja Osnovni sud naveo je da je postupak proveden po prijedlogu predlagača radi diobe nekretnina upisanih u zk. 4480, da je predlagač u međuvremenu umro, ali da je postupak nastavljen po opunomoćeniku, čiju punomoć nasljednici nisu otkazali, a da je opunomoćenik proširio prijedlog i na uređenje sukorisničkih odnosa na nekretninama upisanim u zk.ul. 4143, 10360 i 12744. Kako stranke nisu postigle sporazum po pitanju uređenja sukorisničkih odnosa, to je sud proveo dokaze uviđajem na licu mjesta, uvidom u Zemljišne knjige, te zatražio stručno mišljenje sudskog vještaka geometra, pa na temelju činjenica utvrđenih navedenim dokaznim sredstvima odlučio o sukorisničkim dijelovima sukorisnika. Po pitanju fizičke diobe kuće, Osnovni sud je, radi činjenice da su se apelanti usprotivili diobi iz razloga jer su istakli da je kuća u isključivo njihovom vlasništvu, jer je kuća na koju bi i ostali eventualno imali određena prava u zemljotresu potpuno uništena te da se sada radi o sasvim novoj kući, stranke uputio na parnicu, sa obrazloženjem da je među zajedničarima sporno pravo na stvari koja bi trebala biti predmet diobe.

3. Apelanti su na Rješenje Osnovnog suda uložili priziv, osporavajući ga iz sljedećih razloga: da je pokojni predlagač pokrenuo postupak da se izvrši fizička dioba nekretnina, te da je opunomoćenik ostao kod ovog prijedloga i nakon njegove smrti, a da je sud osporavanim rješenjem uredio i sukorisničke odnose što nije bio prijedlog predlagača; da stranke koje nisu žive ne mogu biti stranke u postupku; da se sud nije izjasnio o zahtjevu za fizičku diobu zemljišta, iako je taj zahtjev postavljen, a nije dao ni obrazloženje zašto to nije učinio; da sud nije dao obrazloženje zašto nije prihvatio činjenice koje su apelanti iznosili tijekom postupka a koje se odnose na situacijski nacrt iz 1938. godine, koji odgovara i posjedovnom i stvarnom stanju, te na nacrt iz 1987. godine, čije kote su jednake kao i one iz nacrta 1938. godine, a prema kojemu su tada uređivane međe među korisnicima; da je sud raspravljao i odlučio i o sukorisničkom dijelu osobe koja nikada nije bila korisnik, stvarno niti upisom u posjedovne knjige, ne obrazlažući zbog čega i na temelju čega je to učinio; na koncu, apelanti su istakli da je predmet diobe mogla biti samo imovina koju je ostavitelj ostavio iza sebe u momentu smrti, o čemu sud uopće nije vodio računa.

4. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-2196/01 od 25. ožujka 2005. godine odbio priziv apelanata, sa obrazloženjem da je postupak nastavljen po opunomoćeniku koji je imao valjanu punomoć koja nije povučena od strane nasljednika te da je zahtjev proširen i na uređenje sukorisničkih odnosa, da je postojao spor između strana o pravu na kući, zbog čega je ovaj dio zahtjeva upućen na rješavanje u parnici, da situacijski nacrt nije nikada proveden zbog čega je bez značaja za ovaj predmet, a da se nacrt iz 1987. godine odnosio na uređenje međa, zbog čega nije bio primjenljiv u ovom slučaju. Ovaj sud zaključuje i da nije bilo spora između strana u postupku u pogledu veličine sukorisničkih dijelova.

5. Apelanti smatraju da je navedenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje zagarantirano člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu zagarantirano člankom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.

7. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“.

8. Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

9. Postavlja se pitanje da li se u postupku diobe stvari-nekretnina u suvlasništvu u izvanparničnom postupku, odnosno uređenja sukorisničkih odnosa utvrđuju građanska prava i obveze, te da li postoji spor o građanskim pravima i obvezama, što su sve uvjeti za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

10. Po već ranije zauzetom stanovištu Ustavnog suda u izvanparničnom postupku diobe stvari-nekretnina u suvlasništvu, odnosno uređenja sukorisničkih odnosa ne rješava se pitanje spora o građanskim pravima i obvezama niti se išta utvrđuju. Naime, ukoliko dođe do spora u pogledu postojanja i obima prava na nakretnini koja je predmet postupka, sud će, u smislu članka 163. Zakona o izvanparničnom postupku («Službeni list SR BiH», broj 10/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 74/05) uputiti predlagača da pokrene parnicu u kojoj će se riješiti sporna pitanja (vidi Odluku Ustavnog suda, broj AP-1176/05 od 12. travnja 2006. godine).

11. Obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o identičnoj situaciji, gdje se učesnici nisu mogli dogovoriti o uređenju sukorisničkih odnosa, a sudovi su utvrdili da među njima ne postoji spor u pogledu postojanja i obima prava, Ustavni sud smatra se ne radi o pravu zaštićenom Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencije kao i da su navodi apelacije u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Herecgovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Prema odredbi članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopustiva, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Prilikom ispitivanja dopustivosti preostalog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

14. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

15. „Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

16. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

17. „Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, ukazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. Imajući u vidu zaključke iz prethodnog dijela ove odluke, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ da se pozivaju na povrede prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju iz razloga što je nesporno da se učesnici u konkretnom slučaju nisu mogli dogovoriti o uređenju sukorisničkih odnosa, niti je sud u toku postupka našao da postoji spor, nakon čega je sud, u smislu članka 144. Zakona o vanparničnom postupku, donio odluku o uređenju sukorisničkih odnosa. Ustavni sud nije mogao naći bilo kakve elemente koji bi očigledno (prima facie) upućivali na proizvoljnost sudova kod utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi apalanta o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije žrtva kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

21. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1930/05 (M. i D. T.) | Sudska praksa | Aktio