Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-568/07 («Krivaja» doo, Zavidovići)

Odluka donesena 06. 03. 2007.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-568/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, suci, na sjednici održanoj 6. ožujka 2007. godine, u predmetu broj AP-568/07, rješavajući apelaciju «Krivaja» doo, Zavidovići, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Krivaja» doo, Zavidovići, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-001354 od 7. prosinca 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-169/05 od 6. travnja 2006.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. «Krivaja» doo, Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa opunomoćeni uposlenik Halid Šibonjić, podnio je 13. veljače 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-001354 od 7. prosinca 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-169/05 od 6. travnja 2006. godine. Istovremeno, apelant je tražio i donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi se naložilo obustavljanje postupka ovrhe, prinudne provedbe navedenih presuda, koji se pod brojem 042-0-I-06-004350 vodi pred Općinskim sudom.

2. Presudom Općinskog suda broj P-169/05 od 6. travnja 2006. godine utvrđena je obveza apelanta da tužitelju, svom uposleniku, na ime razlike plaće i razlike naknade zbog privremene spriječenosti za rad zbog bolesti isplati iznos od 7.261,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Ovaj sud utvrdio je da je apenat tužitelju isplaćivao mjesečne plaće, odnosno naknade za vrijeme privremene spriječenosti za rad, mimo odredbi čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu («Službene novine F BiH», br. 43/99, 32/00 i 29/02), koje određuju da se visina plaće određuje sukladno Kolektivnom ugovoru, Pravilniku o radu i Ugovoru o radu, mimo odredbi čl. 39, 40, 42, 44. i 49. Granskog kolektivnog ugovora u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u F BiH («Službene novine F BiH», broj 49/00-u daljnjem tekstu: Granski ugovor), koje određuju da najniža plaća za najjednostavnije poslove i zadatke ne može biti manja od 55% prosječne plaće u F BiH te mimo odredbi čl. 48. i 51. Pravilnika o radu apelanta, koje određuju da uposleniku za vrijeme privremene spriječenosti za rad pripada naknada koja se određuje na temelju plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio nastupanju privremene spriječenosti za rad. Osim navedenog, Općinski sud je, razmatrajući i navod apelanta koji se odnosi na njegovo poslovanje sa gubitkom zbog kojeg nije u mogućnosti isplaćivati svojim uposlenicima plaću na navedeni način propisanu, konstatirao da je apelant u takvoj situaciji mogao jedino usvojiti program koji garantira svladavanje problema u proizvodnji, kojim bi, u dogovoru sa uposlenicima, mogao predvidjeti da za razdoblje od tri mjeseca umanji plaće uposlenicima ispod najnižeg iznosa, a što je propisano člankom 42. Granskog ugovora. Nadalje, sud konstatira i činjenice da apelant čak i u tom slučaju ne bi mogao isplaćivati umanjene plaće duže od razdoblja od tri mjeseca, te bi nakon završetka konsolidacije trebao uposlenicima isplati dugovanja. Na koncu, Općinski sud utvrdio je i obvezu apelanta na isplatu zakonskih zateznih kamata sukladno članku 277. Zakona o obligacijskim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i »Službeni glasnik RBiH», br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03), a prema stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate

3. Odlučujući po prizivu apelanta, Kantonalni sud donio je Presudu broj 004-0-Gž-06- 001354 od 7. prosinca 2006. godine, kojom priziv apelanta odbija i prvostupanjsku presudu potvrđuje u cjelosti.

4. Apelant osporava donesene odluke u ovom slučaju, navodeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tesku: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prije svega u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, što se najviše ogleda u tomu što sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je apelant u poslovnim gubicima te i da je sačinio Protokole od 1. ožujka 2003. godine i od 30. srpnja 2004. godine, u kojima je predviđen i program konsolidacije, a koji su potpisali predstavnici uposlenika, a potom i u nepravilno primjenjenom materijalnom pravu. Apelant nije posebice obrazložio na koji način smatra da je došlo do povrede njegove imovine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjet za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članku 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članku 16. stavak 2. Pravila apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud konstatira da su redoviti sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o radu, Granskog ugovora i Pravilnika o radu apelanta, obvezali apelanta da tužitelju isplati razliku plaća i naknada plaća za vrijeme privremene spriječenosti za rad u iznosu preciziranom u izreci presude sa kamatama od dana podnošenja tužbe. Redoviti sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.

8. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešnu utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično a na štetu apelanta (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 2898/06 od 6. marta 2007. godine). Obzirom da se glavni prigovor apelanata vezan za cjelokupni postupak odnosi na tvrdnju da je on kao poslodavac isplaćivao plaću koju je jedino i mogao svojim uposlenicima, obzirom da posluje sa gubitkom, te da su sudovi trebali i morali imati u vidu ovu činjenicu kod presuđivanja, te da jeste donio Program o konsolidaciji u dva navrata a koji su potpisali i predstavnici uposlenika, Ustavni sud konstatira da sudovi jesu cijenili i ove činjenice, te da su utvrdili da on kao poslodavac ne može umanjiti plaću uposlenicima u razdoblju dužem od tri mjeseca, te da je i ovo umanjenje dužan nakon završetka konsolidacije, koja mora biti sukladna programu, uposlenicima nadoknaditi. Navedeno nije ispoštovano u konkretnom slučaju, a apelant u ostalim slučajevima nije ovlašten umanjivati plaću uposlenicima mimo zakonskim propisima utvrđenog minimuma, što su sudovi dovoljno jasno obrazložili u svojim odlukama. Osim toga, apelant u svojoj apelaciji navodi da se kamata nije mogla odrediti prema Zakonu o obligacijskim odnosima. Kao što to pravilno objašnjava i Kantonalni sud, Općinski sud se kod određivanja zakonske zatezne kamate poziva na odredbu članka 277. Zakoan o obligacijskim odnosima kod utvrđivanja prava na zateznu kamatu, dok je visinu iste utvrdio sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate. Navod apelanta da se u slučaju «plaća» ima odrediti zatezna kamata na temelju «posebnog zakona» nije ničim potkrjepljen, točnije, u potpunosti je neutemeljen. Stoga Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz nezadovoljstva apelanta činjenicom da je, ionako teškog materijalnog stanja, dodatno pogođen dosuđenim obvezama, što u konkretnom slučaju nema nikakve direktne ili indirektne veze sa pravičnim suđenjem. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članku

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Naime, apelant nije naveo da li po njegovom shvatanju odluke sudova predstavljaju miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine ili «lišavanje» imovine, shodno stavku 1. ovog članka, ili se eventualno radi o «nadziranju korištenja imovine», shodno stavku 2. ovog članka. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim točkama ove odluke u vezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

11. Obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema temelja za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-568/07 («Krivaja» doo, Zavidovići) | Sudska praksa | Aktio