Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1363/06 (G. D.)

Odluka donesena 06. 03. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1363/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-1363/06, rješavajući apelaciju Gorana Dubočanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Dubočanina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-564/05 od 14. februara 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici, broj K-10/05 od 12. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Dubočanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, podnio je 8. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-564/05 od 14. februara 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-10/05 od 12. septembra 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. juna, te 20. i 25. oktobra 2006 godine.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj K-10/05 od 12. septembra 2005. godine, apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude u Brezi počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. a u vezi sa stavom 1. i članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanu od pet godina i šest mjeseci, s tim da se u izrečenu kaznu uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru počev od 18. januara 2005. godine pa nadalje, te je apelant obavezan da sudu naknadi troškove krivičnog postupka o čijoj će se visini odlučiti posebnim rješenjem. Oštećena ABS Banka Sarajevo je upućena da imovinsko pravni-zahtjev u cjelosti ostvaruje u parničnom postupku. Istom presudom apelant je oslobođen od optužbe da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinio krivično djelo razbojništva iz čl. 289. stav 2. a u vezi sa stavom 1. i članom 28. KZ FBiH u prostorijama Unikredit Zagrebačke banke-Poslovnica u Kaknju.

3. U obrazloženju presude sud je prvenstveno konstatirao da je apelant porekao krivnju po obje potvrđene optužnice te da je zatim sa Kantonalnim tužilaštvom (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zaključio Sporazum o priznanju krivnje, kojim se saglasio da mu se za oba krivična djela koja je priznao utvrdi jedinstvena kazna u trajanju od tri godine i šest mjeseci, koji Sporazum je sud odbacio. Sud je dalje naveo sadržaj provedenih dokaza optužbe i odbrane te je naveo da nakon svjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, polazeći od principa slobodne ocjene dokaza, utvrdio da je apelant 11. decembra 2004. godine u 7,30 sati u Brezi počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. a u vezi sa članom 31. KZ FBiH, da je sud zbog iste krivične radnje na osnovu Sporazuma o krivnji u odvojenom postupku presudom broj K-17/05 oglasio krivom i M.Š. da je istog datuma, s ciljem da u sastavu grupe pribavi protivpravnu imovinsku korist, po prethodnom planu i dogovoru skupa sa apelantom i B.S. koji je u bjekstvu učinila krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. a u vezi sa stavom 1. i članom 31. KZ FBiH, te da je izvršenjem predmetnog krivičnog djela došlo do prisvajanja novca ABS Banke, Poslovnica u Brezi u iznosu od 86.446,13 KM. Sud je na osnovu izvedenih dokaza optužbe, a osobito saslušanja svjedoka M.Š., M.V. i M.N., zaključio da je apelant zajedno sa M. Š. i B.S. učestvovao u izvršenju predmetnog krivičnog djela, u vrijeme i na način i sa nastalim posljedicama, kako je navedeno u osuđujućem dijelu presude. Sud nije prihvatio apelantovu odbranu prema kojoj su svjedoci svjedočili protiv apelanta zbog toga što im je obećano da će im biti izrečena dogovorena kazna zatvora utvrđena Sporazumom o krivnji. Sud se u obrazloženju presude posebno osvrnuo na iskaze ova tri svjedoka dajući razloge koji su ga rukovodili prilikom ocjene iskaza kako u dijelu u kojem im je poklonio vjeru tako i razloge zašto u određenom dijelu nije prihvatio iskaze tih svjedoka. Sud je zaključio da je apelant imao pripremljen plan za izvršenje krivičnog djela u Brezi, da je tražio saučinitelje za izvršenje tog djela te da je učestvovao u izvršenju krivičnog djela na način da je upravljao putničkim motornim vozilom prilikom dolaska u Brezu, te da je istim vozilom upravljao nakon izvršenja krivičnog djela. Sud je zaključio da su svjedoci M.N. i M.V. detalje o izvršenju krivičnog djela i načinu izvršenja krivičnog djela čuli od neposrednih izvršioca krivičnog djela, a te su detalje saznali u vrijeme kad su bili na slobodi te je sud isključio mogućnost da su ovi svjedoci naučeni a zatim stimulisani da lažno svjedoče o događaju o kojem neposredno nemaju saznanja. Sud je također dao razloge zbog kojih nije prihvatio odnosno djelimično prihvatio iskaze svjedoka apelantove odbrane (saslušano devet svjedoka odbrane).

4. Sud je nakon savjesne ocjene izvedenih dokaza optužbe i odbrane, pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima zaključio da je apelant kao saučinitelj učinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. a u vezi sa stavom 1. i članom 31. KZ FBiH za koje je propisana kazna zatvora najmanje pet godina, te da je to djelo učinio u sastavu grupe ljudi, a kao saučinitelji sa apelantom su bili osuđeni M.Š. i B. S. koji se nalazi u bjekstvu, da su u izvršenju krivičnog djela upotrijebljena dva pištolja te sila prema službenicama banke Dž. Č. i M.B. koje su zadobile određene tjelesne ozljede, te da je krivično djelo učinjeno radi sticanja protivpravne imovinske koristi u iznosu od 86.446,13 KM. Sud je konstatirao da su svi učinitelji prisvojili određenu sumu novca mada u toku postupka nije utvrđeno tačan iznos koji je prisvojio apelant ali je zaključio da je apelant bio organizator pripreme i izvršenja krivičnog djela te je stoga i njegov udjel u podjeli novca bio i morao biti veći od drugih učinitelja. Sud je utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje, te je apelantu odmjerio kaznu u granicama propisanim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. KZ FBiH za koje se može izreći kazna zatvora od pet do 20 godina. Sud je dalje naveo da kad je u pitanju krivični događaj razbojništva nad Unikredit Zagrebačkom bankom, Poslovnica u Kaknju nije našao dokazanim da je apelant kao saučinitelj učestvovao u pokušaju izvršenja krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. KZ FBiH a u vezi sa stavom 1. i članom 28. KZ FBiH, te je apelanta u tom dijelu oslobodio od optužbe.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj Kž-564/05 od 14. februara 2006. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branioca izjavljene protiv osuđujućeg dijela presude kao i žalba Tužilaštva izjavljena protiv oslobađajućeg dijela presude, te je potvrđena presuda Kantonalnog suda. Sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta i negovog branitelja vezani za bitnu povredu odredaba krivičnog postupka budući da su izreka i obrazloženje osuđujućeg dijela prvostepene presude potpuni, jasni i ni u čemu nisu proturječni pri čemu su za odlučne činjenice dati valjani razlozi koji su dodatno obrazloženi. U pogledu žalbenih navoda vezanih za pogrešno utvrđeno činjenično stanje sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant počinio krivično djelo razbojništva u odnosu na SBS Banku Poslovnica Breza na osnovu provedenih dokaza i to: iskaza svjedokinje M.Š. koja potvrdila da je krivično djelo učinila zajedno sa apelantom i B.S, da ih je upravo apelant dovezao svojim putničkim automobilom u Brezu, da ih je nakon počinjenja krivičnog djela čekao te ih sa lica mjesta odvezao do Sokoca a potom prema Višegradu; iskaza svjedoka Dž. Č. i M.B., službenica banke, o načinu na koji se dogodilo razbojništvo te da je svjedok M.B. potvrdila da je na omotu za novac koji je pronađen u apelantovom automobilu ona pisala tekst i potpisala ga, te da je ova svjedokinja u dva navrata od pet ženskih osoba M.Š. prepoznala kao osobu koja je upala u predmetnu banku; da su svjedoci M.V. i M.N. za izvršenje krivičnog djela saznali upravo od apelanta i M.Š.; da iz zapisnika o pretesu stana i drugih prostorija proizilazi da je u apelantovoj kući nađene jedna ženska jakna i jedna platnena torba koje pripadaju osuđenoj M.Š. a koje je nosila prilikom izvršenja krivičnog djela; da je prema zapisniku o izvršenom popisu u ABS Banci kritičnog dana odneseno 86.446,13 KM; da je vještak potvrdio da je omotnicu za novac koja je nađena u apelantovom automobilu potpisala svjedokinja M.B. Sud je zaključio da je prvostepeni sud dokaze navedenih svjedoka ocijenio kao objektivne, nepristrasne i uvjerljive, da činjenice utvrđene na osnovu iskaza tih svjedoka nisu dovedene u pitanje drugim provedenim dokazima, da je prvostepeni sud cijenio i dokaze odbrane te dao razloge zašto ih nije prihvatio uvjerljivim i istinitim pri čemu je dao razloge koje je u cjelosti prihvatio i Vrhovni sud nalazeći da prava apelanta na pravično suđenje nisu povrijeđena budući da eventualni propusti u fazi istrage te propusti drugih pravosudnih tijela, posebno u postupku sačinjavanja sporazuma o priznanju krivnje sa nadležnim tužiteljstvom ne dovode u pitanje zakonitost provedenih procesnih radnji u predmetnom krivičnom postupku.

6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u povredama odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi kaznenog zakona, u povredi prava na suđenje u razumnom roku i prava da mu sudi nepristrasan sud, prava da se smatra nevinim dok se krivica ne dokaže po zakonu, povredi prava na ispitivanje svjedoka odbrane pod istim uslovima kao svjedoka optužbe. Apelant dalje navodi da je osuđen unaprijed time što je sud odbio sporazum o priznaju krivnje, da je sud odbio da snosi troškove odbrane kao što je to činio svjedocima optužbe. Apelant u veoma obimnoj apelaciji analizira dokaze, prvenstveno iskaze svjedoka optužbe, provedene u istrazi i na glavnom pretresu tvrdeći da su isti u različitim fazama postupka davali različite izjave, da su se svjedoci M.V. i M.N., koji su se nalazili u KPZ Sarajevo, dogovorili o svjedočenju protiv njega i nagodbi, odnosno da su dali lažne izjave, budući da se pred Kantonalnim sudom u Sarajevu vodi drugi krivični postupak protiv ovih svjedoka i apelanta također za krivično djelo razbojništva te smatra da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Dalje apelant navodi dapovredu prava na odbranu vidi u tome što je apelantu uskraćeno pravo na unakrsno ispitivanje svjedokinje M.Š., da je Tužilaštvo prikupljalo samo dokaze koji terete apelanta, mada je zakonom propisano da tužilaštvo i sud s jednakom pažnjom trebaju razmotriti i dokaze koji idu u korist optuženom, da svjedocima odbrane nisu upućivani pozivi sve do ponovne intervencije njegovog branitelja, da je sud naknadio troškove svjedocima optužbe a nije naknadio troškove svjedocima odbrane. Pristrasnost suda po apelantu se ogleda u činjenici da je odbijen apelantov zahtjev za izuzeće suda i sporazum o krivnji te prijedlog za spajanje ovog predmeta sa predmetom koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava između ostalog vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari nalazeći da je apelant na način naveden u izreci presude počinio predmetno krivično djelo.

11. Dalje, a budući da se radi o izvršenju dva krivična djela, te da je optužnica protiv apelanta podignuta 22. marta 2005. godine za krivično djelo izvršeno u Kaknju, odnosno 25. aprila 2005. godine za krivično djelo izvršeno u Brezi, prvostepena presuda donesena 12. septembra 2005. godine, a presuda Vrhovnog suda po žalbi donesena 14. februara 2006. godine, te imajući u vidu mnogobrojne dokaze koji su izvedeni u toku postupka kao i obavljanje niza procesnih radnji u žalbenom postupku, Ustavni sud ne nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

12. Vezano za apelantove navode o pristrasnosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, koji bi ukazivali na razumnu sumnju da redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta nisu bili nepristrasni. Ovo osobito imajući u vidu da je sud rješavajući o prijedlogu za spajanje ovog predmeta sa predmetom koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, zatim o zahtjevu za izuzeće sudija sudećeg vijeća kao i prilikom odlučivanja o sporazumu o priznanju krivnje postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 32. stav 8. i čl. 42. i 246. ZKP FBiH, pri čemu je u obrazloženju rješenja dao razloge za svoje odluke. Iz navedenih razloga u takvom postupanju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Dalje, a vezano za pozive za svjedoke odbrane, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizilazi da su ovi apelantovi navodi paušalni budući da je apelantov branilac, a što je evidentirano na zapisniku sa glavnog pretresa od 27. juna 2005. godine, preuzeo obavezu da će obavijestiti svjedoke o nastavku glavnog pretresa na kojem je predviđeno izvođenje dokaza odbrane te da je na zapisniku od 2. augusta 2005. godine, na kojem je započeto izvođenje dokaza odbrane, data naredba da se na nastavak glavnog pretresa pozovu svjedoci odbrane. U pogledu navoda apelanta o naknadi troškova svjedoku odbrane Z.R. Ustavni sud zapaža da navedeno lice i nije saslušano kao svjedok u predmetnom postupku. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u pogledu tvrdnji o nepristrasnosti suda

13. Apelant također, navodi da je došlo do povrede njegovog prava da se smatra nevinim, koje pravo je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije, prema kojem se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Međutim, apelant, osim tvrdnje da je osuđen unaprijed time što je sud odbio sporazum o priznaju krivnje, nije iznio nikakve činjenice i dokaze koje bi ukazivale da je lišen prava da se smatra nevinim, te Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Vezano za apelantove navode o povredi prava na ispitivanje svjedoka odbrane pod istim uslovima kao svjedoka optužbe (član 6. stav 3.d. Evropske konevncije), Ustavni sud prvenstveno konstatira da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je u toku postupka sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane te da nesumnjivo proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu, da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i činio, te daje primjedbe na dokaze optužbe kao i da unakrsno ispituje svjedoke optužbe, a koju mogućnost je koristio kako apelant lično tako i putem svog branitelja. Dalje, uvidom u zapisnik sa glavnog pretresa održanog 23. juna 2005. godine Ustavni sud zapaža da je apelantov branitelj ispitao svjedokinju M.Š., koja je zajedno sa apelantom učestvovala u izvršenju navedenog krivičnog djela u Brezi te za isto oglašena krivom i na osnovu Sporazuma o krivnji kažnjena, da je apelantu data mogućnost da se izjasni o predmetnom svjedočenju ali da je apelant izjavio: «Ja neću postavljati pitanja, već je moj branilac postavljao pitanje». Dalje, Ustavni sud konstatira da su apelant i njegov branitelj na ročištu 1. avgusta 2005. godine unakrsno ispitali svjedoke M.V. i M.N. Redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka cijenili kako iskaze svjedoka optužbe tako i svjedoka odbrane te su dali razloge zašto iskaze svjedoka odbrane nisu prihvatili uvjerljivim i istinitim, cijeneći navedene iskaze kako pojedinačno tako i u vezi sa drugim provedenim dokazima. Na osnovu rezultata cjelokupnog postupka sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. a u vezi sa stavom 1. i članom 31. KZ FBiH. te je prvostepeni sud na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe.

15. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze koji potiču osnovanu sumnju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da u predmetnoj apelaciji nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1363/06 (G. D.) | Sudska praksa | Aktio