Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1093/06 (M. Č.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivično djelo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1093/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-1093/06, rješavajući apelaciju Merime Čelebić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Merime Čelebić, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Kž-11/06 od 23. marta 2006. godine i K-20/05 od 16. novembra 2005.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Merima Čelebić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Edina Rešidović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 10. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Kž-11/06 od 23. marta 2006. godine i K-20/05 od 16. novembra 2005.godine. Apelantica je, također, tražila donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora po pravomoćnoj presudi do donošenja konačne odluke o ovoj apelaciji.
2. Ustavni sud je 9. maja 2006. godine donio odluku broj AP 1093/06 kojom je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Suda BiH, broj K-20/05 od 16. novembra 2005. godine, apelantica je oglašena krivom za krivično djelo pronevjere u službi iz člana 221. stav 3. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH), za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci i krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 226. st. 1. i 2. navedenog zakona, za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, pa je apelantica osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci. Apelantica je obavezana da Ministarstvu inostranih poslova (u daljnjem tekstu: oštećeni), na ime imovinsko pravnog zahtjeva plati iznos od 41.071,30 KM. Apelantica je oslobođena naknade troškova krivičnog postupka.
4. U obrazloženju presude sud je naveo da je izveo dokaze koje je predložilo Tužilaštvo BiH: saslušanje devet svjedoka i vještaka i čitanje čitavog niza materijalnih dokaza te dokaze koje je predložila odbrana: saslušanje jedanaest svjedoka i apelantice. Sud je po službenoj dužnosti izveo dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika oštećenog, dodatno saslušanje vještaka ekonomske struke te njen dodatni nalaz i mišljenje o apelanticinom poslovanju. Sud se u obrazloženju presude posebno osvrnuo na iskaze četiri svjedoka koje je predložila odbrana. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelantica radeći kao blagajnik kod oštećenog podizala veće količine novca sa računa za isplatu dnevnica i putnih troškova a da je višak, u odnosu na stvarno potrebne količine novca, prisvajala za sebe te je tako u periodu od 7. juna 2002. godine, pa do 16. februara 2004. godine prisvojila iznos od 59.021,30 KM. Na ovaj zaključak sudu je ukazala i činjenica da je apelantica prilikom popisa blagajne priložila dnevnik broj 199 od 30. decembra 2003. godine u kojem u rubrici saldo stoji iznos od 8.319,80 KM, a u originalnom dnevniku blagajne stoji iznos od 55.945,80 KM, što potvrđuje da je apelantica lažnim sadržajem blagajničkog dnevnika pokušala prikriti prisvajanje novca. Sud je na kraju zaključio da je apelantica počinila navedena krivična djela u sticaju. Sud nije prihvatio odbranu optužene u smislu da nije počinila navedena krivična djela te da je eventualno ostvarila obilježja krivičnog djela Posluge u službi iz člana 223. KZ BiH, jer je apelantica novac koji joj je povjeren kao blagajnici kod oštećenog prisvojila s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist čime je ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 221. stav 3. KZBiH. Sud je apelanticu proglasio odgovornom za počinjeno krivična djela nalazeći da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila uračunljiva i da je isto izvršila sa direktnim umišljajem.
5. Sud BiH je presudom, broj Kž-11/06 od 23.marta 2006. godine, odbio kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH i apelantice i potvrdio prvostepenu presudu. Sud je zaključio da prvostepena presuda ne sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je u žalbi ukazivala apelantica u smislu nerazumljivosti presude u odnosu na oduzetu imovinsku korist jer su u presudi navedeni razlozi zašto nisu prihvaćeni iskazi svjedoka odbrane M.S. i H.T. o navodnim pozajmicama jer je sud zaključio da su iskazi dati i upravljeni da pomognu apelantici u izbjegavanju odgovornosti za učinjeno krivično djelo, a koju ocjenu prihvata i žalbeni sud u smislu da je na taj način vraćanjem novca od 17.950,00 KM apelantica faktički pokušala da ojača svoju tvrdnju da se u predmetnom slučaju radi o posudbi a ne o pronevjeri. Sud je zaključio da se naknadnim vraćanjem dijela pronevjerenog novca ne dira u kvalifikaciju krivičnog djela. Žalbeno vijeće je dalje navelo da je za zaključak o krivici apelantice prvostepeno vijeće imalo uporište u provedenim dokazima kojim se rukovodio sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja, te je na jasan način obrazloženo zašto nisu prihvaćene suprotne tvrdnje apelantice, pri čemu su dati razlozi u odnosu na radnje apelantice koje su kvalificirane kao pronevjera u službi u smislu člana 226. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH a ne krivično djelo posluge u službi iz člana 223. KZ BiH jer je za ocjenu da li je počinitelj imao namjeru prisvajanja ili namjeru da se novcem neovlašteno posluži, važno utvrđenje da li su realni izgledi da će počinitelj povjereni novac moći vratiti, što iz provedenih dokaza ne proizilazi jer je apelantica pojedinačne manjkove iz blagajne pokrivala naknadnim podizanjem novca iz blagajne.
6. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što Sud BiH nije pozvao i saslušao i druga lica na koja je ukazivala apelantica, što je pogrešno cijenio izvedene dokaze, što je apelanticu osudio za krivično djelo pronevjere, premda je po mišljenju apelantice, obzirom da postoji sumnja u pogledu činjenica koje čine obilježje krivičnog djela, trebao oglasiti krivom za krivično djelo posluge u službi, koje je za apelanticu povoljnije, da je sud pašalno cijenio dokaze na štetu apelantice.
7. U odgovoru na apelaciju Sud BIH ističe da su apelacioni navodi vezani za saslušanje svjedoka odbrane na okolnost vraćanja navodno posuđenog novca iz porto blagajne neosnovani iz razloga što je apelanticin branilac na glavnom pretresu održanom 31. oktobra 2005. godine odustao od tog prijedloga a što potvrđuje transkript zapisnika koji je dostavljen u prilogu odgovora na apelaciju. Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
8. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH navodi hronologiju događaja vezanu za pokretanje krivičnog postupka okončanog osporenim presudama, ističe da je kao stranka u postupku prisustvovalo na svakom glavnom pretresu, pa čak davalo i prigovore Sudu BiH u smislu da predlaganje određenih svjedoka, dodatnog vještačenja i drugih prijedloga apelantica i branilac namjerno odugovlače postupak, ali da prigovore Tužilaštva Sud BiH nije prihvatio, odnosno da je prihvatio sve prijedloge odbrane za izvođenje dokaza. Dalje Tužilaštvo tvrdi da su apelantica i njen branilac imali mogućnost i ispitivali svjedoke optužbe, te da je odobreno i obavljeno saslušanje svjedoka odbrane pod potpuno istim uvjetima koji su važili i za svjedoke optužbe, te s toga smatraju da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U suštini, osnovni apelanticin prigovor je da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice iz razloga što je morao pozvati i saslušati i druga lica na koja je ukazala apelantica, posebno ona čije je potvrde o vraćanju novca posuđenog iz porto blagajne odbrana dostavila, a koje potvrđuju apelanticine tvrdnje da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu posluge u službi a ne krivičnom djelo pronevjere u službi. Premda se apelantica pozvala samo na član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, Ustavni sud iz navoda apelacije zaključuje da se apelantica žali i na povredu prava napravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalno-procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U vezi sa prigovorom vezanim za saslušaju svjedoka, Ustavni sud prvenstveno konstatira da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je u toku postupka odbrana predložila dokaze saslušanjem jedanaest svjedoka i apelantice te da je prvostepeno vijeće u obrazloženju presude posebno osvrnulo na iskaze četiri svjedoka od kojih su trojica svjedoci odbrane dajući detaljne razloge zašto nije moglo pokloniti vjeru iskazima M.S. i H.T. Dalje, iz transkripta zapisnika sa glavnog pretresa od 31. oktobra 2005. godine je vidljivo da je apelanticin branilac u spis predao pismene izjave H.P., I.B. i S.DŽ. te predložio sudu da se usvoji prijedlog odbrane za saslušanje ovih svjedoka na okolnost da su dali novac ali je apelanticin branilac na istom pretresu i odustao od tog prijedloga. Iz navedenih razloga apelanticini navodi prema kojima je sud «morao pozvati i saslušati i druga lica na koja je ukazala apelantica, posebno ona čije je potvrde o vraćanju novca posuđenog iz porto blagajne odbarana dostavila» ne ukazuju na nepravičnost suda budući da prema odredbama člana 15. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) pravo suda, nadležnog tužitelje i organa unutrašnjih poslova da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
13. Ovo osobito imajući u vidu opće usvojenu praksu prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene je li potrebno pozvati određene svjedoke, te bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine).
14. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa nesumnjivo proizlazi da je apelantica imala mogućnost da iznese svoju odbranu, da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka te daje primjedbe na dokaze optužbe kao i da saslušava svjedoke optužbe. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenom postupku proveden čitav niz materijalnih dokaza na osnovu kojih je sud utvrdio da je apelantica počininila krivično djelo pronevjere u i krivično djelo krivotvorenja službene isprave te je prvostepeni sud na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe. Činjenica je da sud na glavnom pretresu može, u smislu odredbe člana 261. stav 2. tačka e. ZKP BiH izvesti i dokaze koje sam odredi, ali navedena odredba ukazuje na diskreciono pravo suda da to učini a ne na njegovu obavezu. Očigledno je dakle da sud provođenje dokaza saslušanjem svjedoka na koje se poziva apelantica, a od čijeg je saslušanja je odustala, nije smatrao neophodnim za utvrđivanje činjeničnog stanja. Obzirom na navedeno, a budući da je prvostepeni sud dovoljno jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka.
15. Ustavni sud dalje zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je razmotrilo drugostepeno vijeće Suda BiH prilikom donošenja osporene presude, broj Kž-11/06 od 23. marta 2006. godine, a prema kojim navodima se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu posluge u službi te da je apelantica, primjenom člana 3. stav 2. ZKP, trebala biti osuđena za to krivično djelo. Ustavni sud konstatira da je žalbeni sud zaključio da se naknadnim vraćanjem dijela pronevjerenog novca ne dira u kvalifikaciju krivičnog djela, da je za zaključak o krivici apelantice prvostepeno vijeće imalo uporište u provedenim dokazima te je na jasan način obrazloženo zašto nisu prihvaćene suprotne tvrdnje apelantice, pri čemu su dati razlozi u odnosu na radnje apelantice koje su kvalificirane kao pronevjera u službi u smislu člana 226. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH a ne krivično djelo posluge u službi iz člana 223. KZ BiH. Sud je utvrdio da na strani apelantice ne postoje realni izgledi da može povjereni novac vratiti te da su stoga neosnovane apeklanticine tvrdnje da se radi o krivičnom djelu posluge u službi.
16. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati te su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović