Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2009/06 (J. J.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2009/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine u predmetu broj AP 2009/06, rješavajući apelaciju Jovana Jankovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Jankovića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž- 2227/03 od 20. marta 2006. godine, u odnosu na član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Jankovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž- 2227/03 od 20. marta 2006. godine, u odnosu na član 17. stav 1.
Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada podnio je 13. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž- 2227/03 od 20. marta 2006. godine.
2. Klinički centar Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je tužbu protiv apelanta radi otkaza ugovora o korišćenju stana koji se nalazi u Banjoj Luci, Ulica Đure Đakovića broj 18, sprat V, stan broj 28. U toku postupka prvostepeni sud je dozvolio da se na strani tužioca u parnicu umiješa Milka Šainović, kojoj je rješenjem tužioca od 14. marta 1996. godine dodijeljen sporni stan.
3. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj P- 952/02 od 9. maja 2003. godine odbio kao neosnovan dio tužičevog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud usvoji otkaz ugovora o korišćenju stana zaključen 27. novembra 1981. godine između apelanta i SIZ-a stanovanja Banja Luka, kojim je apelant stekao stanarsko pravo na spornom stanu. Dio tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da sud utvrdi da članovima apelantovog porodičnog domaćinstva ne pripada pravo da nastave da koriste sporni stan, jer je apelantu dodijeljen stan u Novom Sadu i za članove porodičnog domaćinstva, odbačen je kao nedozvoljen.
4. Odlučujući o žalbama koje su na prvostepenu presudu izjavili tužilac i umješač na strani tužioca, Okružni sud je zakazao javnu raspravu i nakon dokaznog postupka koji je sproveden donio Presudu broj Gž-2227/03 od 20. marta 2006. godine, kojom je žalbe djelimično uvažio, preinačio Presudu Osnovnog suda broj P-952/02 od 9. maja 2003. godine, te usvojio otkaz spornog ugovora o korišćenju stana, na osnovu kog je apelant stekao stanarsko pravo na spornom stanu, dok se u preostalom dijelu žalbe tužioca i umješača odbijaju i prvostepena presuda potvrđuje.
5. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je na osnovu sporazuma o prestanku radnog odnosa s tužiocem apelantu prestao radni odnos kod tužioca, pa je on napustio Banju Luku i otišao u Novi Sad gdje se zaposlio na Medicinskom fakultetu - Institut za zdravstvenu zaštitu majke i djeteta, koji mu je 12. oktobra 1982. godine dodijelio na korišćenje stan u Novom Sadu. Navedeni stan je apelant otkupio od vlasnika 17. decembra 1992. godine i uknjižio se kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Dalje, Okružni sud navodi da je među parničnim strankama sporno da li su apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno sa njim stanovali u spornom stanu, prestali lično da koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci prije nego što je podnesena predmetna tužba. Okružni sud ističe da je na osnovu dokaza koji su sprovedeni utvrđeno da apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva ne koriste sporni stan duže od šest mjeseci neprekidno, i to apelant od raskida radnog odnosa sa tužiocem, tj. od 1982. godine, njegova supruga od 1984 godine, sin Dragutin od 1983. godine, a kćerka Aleksandra od 1989. godine. Sud navodi da je apelantu u Novom Sadu dodijeljen stan približno iste veličine kao što je bio i sporni stan, a da je članom 21 stav 2 Zakona o stambenim odnosima propisano da i članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan, između ostalog i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, sem ako je prestao da koristi stan, između ostalog, kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan, koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva. Okružni sud ističe da je apelantu dodijeljen odgovarajući stan u Novom Sadu i za članove njegovog domaćinstva, a da su apelant i njegova supruga promjenom mjesta boravka i zaposlenjem u Novom Sadu manifestovali svoju volju gdje žele da trajno žive i koji stan da koriste. Takođe sud navodi da je sin Dragutin 1983. godine upisao Veterinarski fakultet u Zagrebu, nakon čega je samo povremeno dolazio u sporni stan, a kćerka Aleksandra je od 12. avgusta 1989. godine zaposlena van Banje Luke, u mjestu udaljenom preko 100 km, pa ne može da se govori o tome da je predmetni stan mogla da koristi trajno i nesmetano. Na kraju Okružni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju nesumnjivo dokazano da su apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva prestali da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, te su se u smislu člana 47 stav 1 Zakona o stambenim odnosima stekli uslovi za otkaz ugovora o korišćenju stana. S obzirom da je apelantu otkazan ugovor o korišćenju spornog stana, a stan se ne nalazi u posjedu apelanta i članova njegovog porodičnog domaćinstva, to po mišljenju Okružnog suda nije bilo osnova da se raspravlja da li članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo da nastave da koriste sporni stan.
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primjenili materijalno pravo. Apelant takođe navodi da je povrijeđeno i pravo iz člana 17 stav 1 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant smatra da osporena presuda Okružnog suda predstavlja nastavak kršenja prava na dom koji njegova djeca trpe od septembra 1991. godine, kada su nasilno izbačeni iz spornog stana. Apelant ističe da su brojni svjedoci u sudskom postupku jasno potvrdili da su nakon što je on sa suprugom odselio u Novi Sad njegova djeca ostala da žive u spornom stanu, da nisu nikada odjavljivani i da ga nisu napuštali u dužem vremenskom periodu sem kada su 1991. godine izbačeni iz stana. Apelant ističe da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica utvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, ali da navedena odluka nije nikada izvršena.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustav «Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava
10. U konkretnom slučaju, apelant se žali da je pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i na taj način povrijedio pravo na dom njegovoj djeci. Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
11. U konkretnom slučaju, Okružni sud je utvrdio da su apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva prestali da trajno koriste predmetni stan kao i da su svoje stambene potrebe zadovoljavali u drugom stanu i da su promjenom mjesta boravka i zaposlenjem u Novom Sadu manifestovali svoju volju gdje žele da trajno žive i koji stan da koriste, te da su ispunjene pretpostavke iz člana 47 stav 1 Zakona o stambenim odnosima za otkaz ugovora o korišćenju stana apelantu, jer je u toku postupka dokazano da su apelant kao i članovi njegovog porodičnog domaćinstva prestali da lično koriste sporni stan neprekidno duže od šest mjeseci.
12. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelaciji između ostalog naveo da su njegova djeca u septembru 1991. godine deložirana iz spornog stana bez ikakvog pravnog osnova, zapisnika i prava na žalbu u postupku koji je vođen protiv njih. Dakle, i prema navodima apelanta njegova punoljetna djeca ne koriste predmetni stan kao svoj dom od septembra 1991. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio relevantne propise i povrijedio pravo na dom apelantove djece. S obzirom, dakle, da ne postoje posebne okolnosti u vezi sa poštovanjem ljudskih prava koje zahtijevaju da se nastavi meritorno ispitivanje apelacije, jer apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava i sloboda, niti ima «opravdan» zahtjev da se u ovom slučaju poziva na pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, jednostavno zbog toga što u postupku pred redovnim sudom nije dokazao da se nisu stekli uslovi za otkaz ugovora o korišćenju stana.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo iz člana 17 stav 1 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Prava iz navedenog pakta nisu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se shodno članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8 Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, gdje je u članu 17 stav 1 zagarantovano pravo da: «niko ne može biti izložen proizvoljnom ili nezakonitom miješanju u privatni život, porodicu, stan ili prepisku, niti protivzakonitim napadima na čast i ugled». Uživanje ovog prava je garantovano članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminisan u uživanju ovog prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava iz člana 17 stav 1 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 tačka 9 Poslovnika Ustavnog suda, shodno kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović