Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2217/06 (F. F.)

Odluka donesena 06. 03. 2007.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2217/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-2217/06, rješavajući apelaciju Fatime Fazlagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Fazlagić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj Rev-753/05 od 11. aprila 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-799/04 od 17. marta 2005. godine, i rješenja Općinskog suda II Mostar, broj R-102/02 od 12. novembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Fazlagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Maja Škoro advokatica iz Mostara, podnijela je, 20. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-753/05 od 11. aprila 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-799/04 od 17. marta 2005. godine, i rješenja Općinskog suda II Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj R-102/02 od 12. novembra 2003. godine.

2. Apelantica je Općinskom sud podnijela prijedlog protiv Adise Lasta rođ. Čevro (u daljnjem tekstu: protivnica predlagateljice), radi određivanja nosioca stanarskog prava na stanu u Mostaru, Ul. Maršala Tita broj 84, površine 41 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan), čiji je nosilac stanarskog prava bio otac protivnice predlagateljice Ibrahim Čevro.

3. Osporenim rješenjem Općinskog suda, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, odbijena je apelantica sa prijedlogom da se odredi za nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Istim rješenjem odbijena je i protivnica predlagateljice sa prijedlogom da se ona odredi za nosioca stanarskog prava na spornom stanu.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud proveo sve potrebne dokaze na osnovu kojih je odlučio da se prijedlog apelantice odbije. Sud ističe da je prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, u koje je izvršio uvid prvostepeni sud, utvrđeno da je prilikom popisa stanovništva 1991. godine, apelantica živjela u Mostaru, Ulica Splitska broj 68, zajedno sa majkom i svoja dva sina. Prema podatcima Policijske uprave Mostar, apelantica je na navedenoj adresi prijavljena od 1985. godine, a na adresi spornog stana prijavljena je tek od 24. decembra 2002. godine, dok je iz uvjerenja MZ Brankovac o zajedničkom kućanstvu izdatom 10. maja 1995. godine, utvrđeno da su apelantica i njeni sinovi navedeni kao sustanari Ibrahima Čevre -nosioca stanarskog prava spornog stana. Kantonalni sud navodi da ovo uvjerenje MZ ni u kom slučaju ne može poslužiti kao dokaz da je apelantica sa Ibrahimom Čevrom u predmetnom stanu živjela od 1984. godine. Ovaj sud smatra da to što je apelantica snosila troškove sahrane Ibrahima Čevre ne dokazuje činjenicu da je ona sa njim živjela u zajedničkom domaćinstvu od 1984. godine. Ovaj sud navodi da je članom 6. Zakona o stambenim odnosima propisano ko se smatra korisnikom stana, te ko se smatra članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Prema odredbama navedenog člana apelantica je morala dokazati da je sa Ibrahimom Čevrom živjela u ekonomskoj zajednici, trajno i neprekidno u predmetnom stanu više od 10 godina, a to nije uspjela dokazati. Po ocjeni tog suda apelantica nije dokazala ni da je uopće živjela u vanbračnoj zajednici sa Ibrahimom Čevrom i u kraćem periodu. Na kraju, Kantonalni sud zaključuje da u prvostepenom postupku nije dokazano da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva, tako ne može ostvariti ni pravo koje imaju članovi porodičnog domačinstva prema članu 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list Socijalističke Republike BiH“, br. 14/84, 12/87, 36/89), jer pravo da budu određeni za nosioca stanarskog prava imaju članovi porodičnog domaćinstva i samo oni imaju pravo da nastave koristiti stan iza smrti nosioca stanarskog prava.

5. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-753/05 od 11. aprila 2004. godine, reviziju odbio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da iz stanja spisa proizilazi da je prilikom popisa stanovništva od 15. aprila 1991. godine, apelantica popisana na adresi Splitska ulica 68. u Mostaru, da se u evidenciji prijavno - odjavne službe vodi na adresi spornog stana od 24. decembra 2002. godine, a prije toga na adresi Splitska ulica 68, što po mišljenju toga suda ukazuje na ispravno zauzet pravni stav nižestepenih sudova kada su odbili zahtjev apelantice da se odredi za nosioca stanarskog prava. Ovaj sud ističe da je teret dokazivanja bio na apelantici pa kako nije dokazala da je sa umrlim nosiocem stanarskog prava živjela u porodičnom domaćinstvu do njegove smrti, više od 10 godina, ista se po odredbi člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva.

6. Apelantica tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica vidi, pretežno, u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica navodi da redovni sudovi nisu poklonili vjeru iskazima svjedoka koji su neposredne komšije, ozbiljni i odgovorni ljudi koji su je svakodnevno viđali. Apelantica smatra da prema svim dokazima koji se nalaze u spisu (izuzev potvrde Federalnog zavoda za statistiku i potvrde Policijske Uprave Mostar) proizilazi da je živjela u zajednici porodičnog domaćiinstva sa umrlim nosiocem stanarskog prava od 1984. godine, pa do njegove smrti 1995. godine, a i nakon njegove smrti. Dalje, apelantica ističe da su sudovi propustili da utvrde odlučne činjenice o njenom statusu, jer u spisima postoje kontradiktorni dokazi o tome a pozivanje suda samo na podatke o popisu stanovništva se mora cijeniti u sklopu ostalih dokaza, a posebno izjava svjedoka. Predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će se omogućiti da se odredi za nosioca stanarskog prava na spornom stanu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U konkretnom slučaju, apelantica povredu prava na poštivanje doma vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama, koje se odnose na njen status članice porodičnog domaćinstva Ibrahima Čevre i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu prema kojoj je Ustavni sud u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

10. Stoga, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje da li je u konkretnom slučaju ispravno utvrđeno činjenično stanje, jer isto ne ukazuje na povredu ustavnih prava apelantice, s obzirom da ni apelantica ne osporava relevantne činjenice utvrđene u predmetnom postupku (potvrdu o popisu stanovništva i potvrdu o prijavi mjesta boravka). Osim toga, apelantica ne osporava ni ostale činjenice utvrđene u postupku, a koje su bile osnov za donošenje osporenih presuda, nego osporava zaključke koje su sudovi izveli na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u tri stepena jasno i precizno obrazložili na osnovu kojih činjenica i iz kojih razloga su utvrdili da apelantica nije živjela sa umrlim nosiocem stanarskog prava u porodičnom domaćinstvu više od 10 godina do njegove smrti ,te da se ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2 Zakona o stambenim odnosima, radi čega ne može ostvariti pravo koje imaju članovi porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava prema čl. 21. i 22 Zakona o stambenim odnosima.

11. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje da su svi navodi apelantice koje ističe u svojoj apelaciji već bili predmet raspravljanja pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Apelanica nije uspjela, tokom postupaka pred redovnim sudovima, dokazati osnovanost svog prijedloga da se odredi za nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Radi toga, redovni sudovi nisu udovoljili traženju apelantice da se ona odredi za novog nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Razmatrajući dokumentaciju spisa predmeta, a posebno cijeneći navode same apelantice, Ustavni sud uviđa da je apelantica i dalje u posjedu predmetnog stana, te da ga je koristila u vrijeme podnošenja apelacije. Niti u naknadnoj korespodenciji apelantica nije isticala da je protiv nje pokrenut postupak deložacije iz predmetnog stana. Dakle, s obzirom da osporenim odlukama nije naloženo apelantici da mora iseliti iz predmetnog stana, niti je prema njoj, od strane bilo koga, upućen takav zahtjev, te da i sada koristi sporni stan kao svoj dom, Ustavni sud konstatuje da apelantica nije bila «žrtva» kršenja člana 8. Evropske konvencije, te da je i zbog ovoga apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2217/06 (F. F.) | Sudska praksa | Aktio