Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-315/07 (Z. G.)

Odluka donesena 06. 03. 2007.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-315/07

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović i potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-315/07, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77 stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zorana Gajića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa Milan Trbojević, advokat iz Banja Luke, podnio je, 18. januara 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-000191 od 7. novembra 2006. godine, i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-K-06-000005 od 29. juna 2006. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «prekinuo izdržavanje kazne apelantu i omogućio mu da nastavi odbranu sa slobode, jer nema potrebe i zakonom propisanih uslova za određivanje pritvora».

2. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-K-06-000005 od 29. juna 2006. godine, apelant je osuđen na 10 godina zatvora zbog toga što je, zajedno sa drugim saučesnicima, nalazeći se na dužnosti stražara - čuvara u logoru Manjača zatvorenike koji su dovođeni u logor ubijao, fizički zlostavljao, primjenjivao mjere zastrašivanja i nanosio im psihičke patnje, čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Republike Srpske-opšti dio.

3. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-000191 od 7. novembra 2006. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe Okružnog tužioca u Banja Luci i apelanta, a osporena presuda Okružnog suda je preinačena u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni tako što su radnje apelanta kvalifikovane kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i apelantu izrečena kazna smanjena na šest godina zatvora.

4. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što činjenice iznesene u prvostepenoj presude nisu dokazane u sudskim postupcima, niti sama presuda precizno utvrđuje u čemu su se sastojale radnje «ubijanja, fizičkog zlostavljanja, primjenjivanja mjera zastrašivanja i nanošenja psihičkih patnji zatvorenicima» za koje se konkretno tereti apelant. Prvostepena presuda je nerazumljiva, navodi se u apelaciji, i ne daje odgovor na pitanje da li su opisane inkriminacije učinila šestorica optuženih i u čemu se ogledaju u tome radnje apelanta. Nijedan svjedok nije posebno apostrofirao odgovornost apelanta za učinjena krivična djela. Na taj način su redovni sudovi povrijedili pravo na odbranu, jer nisu omogućili izvođenje dokaza koje je predložila odbrana niti su jednakom pažnjom cijenili dokaze koji idu u prilog odbrani čime je povređeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

5. Apelant nije posebno obrazložio svoje navode u pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kjeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».

7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Vezano za apelantove navode za izdavanje privremene mjere, citira se stav Evropskog suda za ljudska prava, koji Ustavni sud podržava, a koji se tiče prakse tog suda prilikom odlučivanja o privremenim mjerama. Naime, u slučaju Mamatukalov and Abdurasulovic protiv Turske (vidi presudu od 6. februara 2003. godine, stav 55.) Evropski sud za ljudska je objasnio: [...]Pravilo 39. Prošla praksa pokazuje da su glavni zahtjevi za privremene mjere pod pravilom 39. činjeni u slučajevima u kojima ima neposredne opasnosti po aplikantov život ili mučenje, ili nehumani ili ponižavajući tretman ili kaznu. Takvi zahtijevi generalno upućuju na čl. 2. i

3. Evropske konvencije i tiču se deportacije osobe, ekstradicije ili repatrijacije u njegovu ili njenu zemlju porijekla (bez obzira da li se radi o ugovornoj strani ili drugoj državi) od strane države protiv koje je žalba bila uložena[...].

10. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka imaju pravo da u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.

11. U konkretnom slučaju, osim zahtjeva da mu se prekine izdržavanje kazne i da ne postoje zakonski uslovi za određivanje pritvora, te da apelantu treba omogućiti odbranu sa slobode, Ustavni sud smatra da apelant ovakav zahtjev za privremenu mjeru nije posebno obrazložio, niti je svoje tvrdnje potkrijepio dokazima. U predmetnom slučaju apelant nije naveo vrstu, obim ili intezitet štete koja bi nastupila neusvajanjem zahtjeva i nastavkom izdržavanje kazne zatvora. Dakle, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze koji idu u prilog odluke da bi trebalo donijeti privremenu mjeru, radi sprečavanja nastupanja eventualnih neotklonjivih štetnih posljedica, koji su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode paušalnim i zahtjev neosnovanim, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-315/07 (Z. G.) | Sudska praksa | Aktio