Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-441/07 (V. i F. P.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-441/07
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednia Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-441/07, rješavajući zahtjev Velije i Fikreta Puškara za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Velije i Fikreta Puškara za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Velija i Fikret Puškar (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirsad Seferagić, advokat iz Cazina, podnijeli su, 25. januara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-414/01 od 8. novembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-12/01 od 10. septembra 2001. godine, rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), broj 11/2-23-1724-UII/00 od 20. novembra 2000. godine, i rješenja Službe za urbanizam, katastar, stambeno-komunalne, geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Služba za urbanizam), broj 05-31-
1529/99 od 20. decembra 1999. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio otuđenje, opterećenje ili građenje na parceli na kojoj je firmi Holding «Prkos» iz Cazina, pravosnažnim i izvršnim rješenjem Službe za urbanizam Općine Cazin, broj 05-23-2860/99 od 28. decembra 1999. godine, odobreno građenje internog parkirališta, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji, odnosno do okončanja postupka deeksproprijacije.
2. Apelanti navode da je rješenjem Službe za urbanizam, broj 05-31-1529/99 od 20. decembra 1999. godine, firmi Holding «Prkos» iz Cazina dato odobrenje za izgradnju internog parkirališta u naselju Ćuprija – Cazin, na zemljištu označenom kao k.č. broj 846/4 (novi premjer) što po starom katastarskom operatu predstavlja k.č. broj 599/10 k.o. Cazin (u daljnjem tekstu: sporna parcela), a za potrebe poslovnog objekta izgrađenog na parceli označenoj kao k.č. 846/2 (599/1) k.o. Cazin – grad. Apelanti su protiv navedenog prvostepenog rješenja izjavili žalbu, navodeći da se vodi spor o vlasništvu nad spornom parcelom, kao i postupak pred nadležnim organom za deeksproprijaciju i za restituciju. Naime, apelanti su naveli da je sporna parcela zajedno sa drugim zemljištem bila eksproprisana 1984. godine od njihovog oca, za potrebe izgradnje autobuske stanice RO «Unatrans», «da bi se kasnije pojavio RAD Cazin», a onda «treća osoba», tj. firma Holding «Prkos». Apleanti su zahtijevali učešće u ovom postupku, a naveli su i da su oni u posjedu sporne parcele, a ne Holding «Prkos».
3. Kantonalno ministarstvo je rješenjem, broj 11/2-23-1724-UII/00 od 20. novembra 2000. godine, odbilo žalbu apelanata izjavljenu protiv prvostepenog rješenja Službe za urbanizam, navodeći da je nesporno utvrđeno da Holding «Prkos» ispunjava sve zakonske uslove utvrđene Zakonom o prostornom uređenju za izdavanje odobrenja za građenje, te da se u spisu nalazi z.k. izvadak broj 2869, kao dokaz o vlasništvu Holding «Prkosa» na spornoj parceli. S obzirom na sve provedene dokaze, Kantonalno ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Osim toga, Kantonalno ministarstvo je ukazalo da su postupak deeksproprijacije, odnosno restitucije, kao i postupak utvrđivanja valjanosti ugovora kojim su sporne nekretnine prešle u vlasništvo Holding «Prkosa», posebni postupci, te da ta pitanja nisu predmet rješavanja u konkretnoj upravnoj stvari.
4. Apelanti su protiv navedenog drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor, u kojem je Kantonalni sud, presudom broj U-12/01 od 10. septembra 2001. godine, odbio njihovu tužbu. U obrazloženju ove presude, Kantonalni sud je naveo da prema stanju u spisu nesumnjivo proizilazi da je u konkretnoj upravnoj stvari koja se tiče davanja odobrenja Holding «Prkosu» za građenje, pravilno utvrđeno činjenično stanje i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je naveo da je režim građenja u nadležnosti organa uprave, budući da za zemljište koje je građevinsko, u društvenoj svojini, općina ima pravo da određuje i izdaje odgovarajuća odobrenja, kao i da je odobrenje u pitanju izdato u skladu sa svim važećim zakonskim propisima. Što se tiče navoda apelanata o tome da je sporno pitanje vlasništva i da je pred nadležnim općinskim sudom pokrenut postupak u vezi s tim, kao i da je pokrenut postupak deeksproprijacije odnosno restitucije pred nadležnim upravnim organima, Kantonalni sud je zaključio da ta pitanja, iako mogu biti sporna, nemaju uticaja na ovu konkretnu upravnu stvar, kao i da za pitanje restitucije još nije donesen odgovarajući propis.
5. Vrhovni sud je osporenom presudom, broj Už-414/01 od 8. novembra 2006. godine, odbio žalbu apelanata protiv prvostepene presude. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je naveo da je u upravnom postupku, kako je to utvrđeno i u prvostepenoj presudi, utvrđena odlučna činjenica da Holding «Prkos» ispunjava sve uslove propisane Zakonom o prostornom uređenju za izdavanje odobrenja za izgradnju internog parkirališta. Što se tiče navoda apelanata o tome da je sporna parcela eksproprisana od njihovog oca, te da su pokrenuli postupak za deeksproprijaciju i restituciju te nekretnine, Vrhovni sud je naveo da se ti navodi u konkretnom postupku nisu mogli prihvatiti, jer su nadležni organi oba takva zahtjeva odbili.
6. Apelanti smatraju da im je navedenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, apelanti navode da je sporna parcela bila evidentirana kao posjed RAD Cazin, koji nesporno nije korisnik eksproprijacije, nego je «nezakonitim radnjama [...] dato odobrenje za građenje objekta koji nema veze sa eksproprijacijom firmi koja također nema veze sa eksproprijacijom». Apelanti smatraju da se sporna parcela mora njima vratiti zato što su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke. Također, smatraju da je njihovo pravo na imovinu prekršeno time što još nije izvršena deeksproprijacija sporne parcele. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tome što su redovni sudovi i organi uprave rješavajući konkretan predmet, navodno, proizvoljno primjenili materijalno pravo. Zahtjev za privremenu mjeru apelanti nisu posebno obrazložili.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanja jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
9. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U konkretnom slučaju, osim navoda o kršenju ustavnih prava u sudskom postupku, apelanti nisu, osim postavljenog zahtjeva za donošenje privremene mjere, naveli bilo kakve činjenice i razloge, niti dostavili dokaze u pogledu mogućnosti nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica, koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem koji se želi postići. U nedostatku ovakvih navoda, koji bi bili potkrijepljeni adekvatnim dokazima, Ustavni sud je, imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere kao neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović