Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3400/06 (N. P.)
Odluka donesena 06. 03. 2007.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3400/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
06. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine u predmetu broj AP 3400/06, rješavajući zahtjev Nevenke Popovac da se donese privremena mjera, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 5 i člana 77 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nevenke Popovac da se donese privremena mjera.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevenka Popovac (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Zoran Tomović, advokat iz Trebinja, podnijela je 22. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-97/05 od 10. oktobra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-93/04 od 19. novembra 2004. godine. Istovremeno, apelantkinja je predložila Ustavnom sudu da donese odluku o privremenoj mjeri kojom će se zabraniti njeno iseljenje iz stana u Trebinju u ulici Omladinska br. 15, dok se ne donese odluka o apelaciji.
2. Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je po tužbi RS, Ministarstva odbrane VP 7161 Bileća (u daljnjem tekstu: tužilac) protiv apelantkinje, radi iseljenja, donio Presudu broj P-140/97 od 30. decembra 2003. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev. Navedenim zahtjevom tužilac je tražio apelantkinjino iseljenje iz stana koji se nalazi u Trebinju u ulici Omladinska br. 15 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Kao osnov za podnošenje tužbe tužilac je istakao da je apelantkinji 1976. godine dodijelio predmetni stan, ali je ona, radi izgradnje porodične stambene zgrade, zatražila kredit od tužioca preko Narodne banke Jugoslavije - Vojnog servisa Beograd. Nakon što je dobila navedeni kredit apelantkinja je potpisala ugovor o vraćanju predmetnog stana Komandi garnizona Trebinje u roku od dvije godine od datuma zaključenja ugovora o kreditu, dakle do 24. marta 1990. godine.
3. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je istakao da je nesporna činjenica da je tužilac apelantkinji dodijelio predmetni stan na korišćenje 1976. godine, te da je sa tužiocem zaključila ugovor o kreditu 24. marta 1988. godine, koji joj je trebalo da posluži za izgradnju porodične stambene zgrade. Zatim je zaključen ugovor o predaji stana kojim se apelantkinja obavezala da će tužiocu vratiti stan kada proteknu dvije godine od zaključenja ugovora o kreditu, dakle do 24. marta 1990. godine. Od tog datuma, po mišljenju Osnovnog suda, počeo je da teče rok zastare potraživanja po osnovu obaveza koje su preuzete iz ugovora o predaji stana. Shodno Zakonu o obligacionim odnosima, kako obrazlaže taj sud, nije predviđen poseban rok za ovakvu vrstu ugovora, pa kako su u vrijeme kada su zaključena oba ugovora (o kreditu i o predaji stana) bile na snazi odredbe Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78) koji je propisivao da opšti rok zastarjelosti iznosi 5 godina, to je pravo da se traži ispunjenje iz ugovora isteklo 24. marta 1995. godine. Kako je tužba podnesena 20. juna 1997. godine, dakle nakon što je protekao navedeni rok, Osnovni sud je utvrdio da je prigovor zastare osnovan, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen.
4. Odlučujući o žalbi tužioca protiv prvostepene presude, Okružni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj Gž-93/04 od 19. novembra 2004. godine, kojom je žalbu uvažio i osporavanu presudu Osnovnog suda preinačio tako što je usvojio tužbeni zahtjev i naložio apelantkinji da predmetni stan preda tužiocu, slobodan od lica i stvari, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Shodno mišljenju tog suda, pogrešan je zaključak Osnovnog suda da je u konkretnoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja, imajući u vidu odredbe člana 34 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93), kojim je propisano da je opšti zastarni rok sada umjesto pet godina deset godina. Imajući u vidu izmjene člana 371 Zakona o obligacionim odnosima, kao i činjenicu da je Zakon o izmjenama i dopunama ZOO stupio na snagu 1. oktobra 1993. godine, a to znači prije nego što je nastupio opšti rok zastare i prema ranijem članu 371 (koji je primijenjen u konkretnom slučaju), te da je tužba podnesena 20. juna 1997. godine, po shvatanju tog suda nije nastupila zastara izvršenja ugovorene obaveze.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantkinjinoj reviziji protiv presude Okružnog suda, donio Presudu broj Rev-97/05 od 10. oktobra 2006. godine, kojom je reviziju odbio. Ovaj sud je u obrazloženju presude istakao da je u vrijeme kada je zaključen ugovor o predaji stana bio na snazi Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85, u daljnjem tekstu: ZOO) koji je u članu 371 propisivao opšti rok zastare u trajanju od pet godina. Shodno mišljenju Vrhovnog suda, pravilno je odlučio Okružni sud kad je našao da sporno potraživanje nije zastarjelo, s obzirom da je članom 34 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima opšti rok zastarjelosti produžen na 10 godina. Razlog tome je što je Zakon o izmjenama i dopunama ZOO iz 1993. godine stupio na snagu 30. septembra 1993. godine, a u to vrijeme još nije bio istekao opšti rok zastarjelosti od pet godina. Zastara u ovom konkretnom slučaju počela je da teče 24. marta 1990. godine, kako je prvostepeni sud pravilno utvrdio. Članom 34 Zakona o izmjenama i dopunama ZOO opšti rok zastarjelosti produžen je na 10 godina, a u članu 59 propisano je da će se član 34 ovog zakona primjenjivati i na obligacione odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovog zakona ukoliko petogodišnji rok zastarjelosti nije istekao do njegovog stupanja na snagu, a to je upravo slučaj sa spornim potraživanjem tužioca. Shodno mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom sporu rok zastare iznosi 10 godina. Kako je potraživanje dospjelo 24. marta 1990. godine, a tužba podnesena 1997. godine, nije nastupila njegova zastarjelost, čak ni pod pretpostavkom da rok zastarjelosti nije bio prekinut usljed stanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, jer se podizanjem tužbe zastarijevanje prekida.
6. Apelantkinja smatra da joj je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana 8 Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelantkinja vidi u paušalnoj ocjeni i proizvoljnom tumačenju pozitivno-pravnih propisa, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Odlučne činjenice, shodno apelantkinjinom mišljenju, nisu utvrđene. Povredu prava na imovinu i prava na dom apelantkinja vidi u činjenici što od 1976. godine živi u spornom stanu, što je sav novac koji je dobila kreditiranjem od tužioca na ime izgradnje porodične stambene zgrade vratila tužiocu radi rješavanja stambenog pitanja na drugi način, dakle na ime kupovine predmetnog stana, te što u postupku uopšte nije utvrđeno da li je to njen jedini dom.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva da se donese privremena mjera, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77 stav 1 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77 stav 1 Pravila Ustavnog suda glasi:
«Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
8. Ustavni sud konstatuje da je apelantkinja tražila da se donese privremena mjera kojom će se zabraniti njeno iseljenje iz spornog stana dok se ne donese odluka o apelaciji.
9. Ustavni sud podsjeća da je član 77 Pravila Ustavnog suda primjenljiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle da nastupe nenadoknadive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može da cijeni jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev da donese privremenu mjeru, odnosno uz apelaciju.
10. Takođe, Ustavni sud napominje da se osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva da se donese privremena mjera. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva da se donese privremena mjera su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi koje je apelantkinja navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno da se primijene pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva da se donese privremena mjera.
11. U konkretnom slučaju očigledno je da okolnosti ovog predmeta pokreću pitanja na koja je apelantkinja ukazala svojom apelacijom i o kojima će Ustavni sud meritorno riješiti. S druge strane, Ustavni sud napominje da ostvarivanje prava, kao i njihovo oduzimanje, u postupku izvršenja ne smije da bude na štetu prava drugih lica, jer bi to vodilo ka pravnoj anarhiji. Sudski organi, u smislu člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, moraju da postupaju u skladu sa zakonima, jer je to jedan od osnovnih principa pravne države i principa podjele vlasti u državi. Dakle, u konkretnom slučaju apelantkinja ističe da je do povrede prava na koje je ukazala došlo u postupku koji je vođen po tužbi tužioca, radi iseljenja, tako što joj je naloženo da stan u Trebinju u ulici Omladinska br. 15, slobodan od lica i stvari, preda tužiocu.
12. U konkretnom slučaju, apelantkinja nije ponudila niti jedan razlog koji bi išao u prilog usvajanja njenog zahtjeva da se donese privremena mjera, koji bi mogao da opravda činjenicu da bi njenim nedonošenjem nastupila šteta koja kasnije ne bi mogla da se nadoknadi, a koju bi trebalo da spriječi usvajanje privremene mjere. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je apelanatkinjin zahtjev da se donese privremena mjera neosnovan.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović