Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-511/04 (I. I.)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-511/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-511/04, rješavajući apelaciju Ive Idžakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Idžakovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1191/03 od 11. marta 2004. godine i presude Općinskog suda u Kaknju broj P-
253/00 od 9. aprila 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Idžaković (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ranka Baškarad, advokatica iz Zenice, podnio je, 4. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1191/03 od 11. marta 2004. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu Općinski sud), broj P-253/00 od 9. aprila 2003. godine.
2. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti broj AP 511/04 od 28. juna 2005. godine predmetnu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog preuranjenosti iz razloga jer je apelant u vrijeme podnošenja apelacije protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-1191/03 od 11. marta 2004. godine, izjavio reviziju po kojoj je postupak bio u toku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
3. Apelant je 14. decembra 2005. godine podnio zahtjev za preispitivanje predmetne odluke zbog toga što je Vrhovni sud rješenjem, broj Rev-370/04 od 7. juna 2005. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu obzirom da vrijednost predmetnog spora ne prelazi iznos od 15.000 KM.
4. Ustavni sud je rješenjem broj AP 511/04 od 20. marta 2007. godine usvojio prijedlog za preispitivanje svoje odluke broj AP 511/04 od 28. juna 2005. godine.
5. Presudom Općinskog suda broj P-253/00 od 9. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1191/03 od 11. marta 2004. godine, apelant je u cjelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, koji se nalazi u Kaknju u ulici 7 Muslimanske brigade broj 20, zaključenog 11. maja 2000. godine između Mubere i Fahrudina Kokića (u daljnjem tekstu: prvo i drugotuženi) i Rudnika mrkog uglja «Kakanj» d.o.o Kakanj (u daljnjem tekstu: trećetuženi). Dalje je apelant tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju stana zaključen 7. oktobra 1994. godine između prvotužene i trećetuženog, a koji je obnovljen 15. marta 2000. godine, te da se utvrdi da nije pravno valjan ni upis prava vlasništva u korist prvo i drugotuženog u zk. ul. br. 775 KO Kakanj i da se naloži brisanje navedenog upisa. Prvostepeni sud se navedenom presudom oglasio stvarno nenadležnim za postupanje po protivtužbenom zahtjevu trećetuženog kojim je traženo da se utvrdi prestanak apelantovog stanarskog prava na spornom stanu. Stoga je prvostepeni sud ukinuo sve provedene radnje po protivtužbi i istu odbacio.
6. U toku predmetnog postupka utvrđeno je da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu iz kojeg je sa suprugom iselio 1987. godine, a u istom je nastavio stanovati njegov sin Mladen Idžaković. Dalje je utvrđeno da je trećetuženi apelantovom sinu Mladenu Idžakoviću rješenjem broj 215/91 od 3. decembra 1991. godine dodijelio predmetni stan na korištenje, a na osnovu kojeg rješenja je apelantov sin zaključio sa trećetuženim ugovor o korištenju stana 12. jula 1992. godine i ponovo 14. juna 1994. godine. Također je utvrđeno da je apelantov sin 15. juna 1994. godine u Općinskom sudu potpisao izjavu, ovjerenu pod brojem Ov-309/94 kojom predmetni stan predaje trećetuženom radi odlaska u inostranstvo, te da je on navedeni stan i faktički predao trećetuženom nakon čega je trećetuženi stan dodijelio prvotuženoj sa kojom je zaključio ugovor o korištenju stana, broj 1136/94 od 7. oktobra 1994. godine, koji je obnovljen 15. marta 2000. godine. Dalje je utvrđeno da su prvo i drugotuženi sa trećetuženim kao vlasnikom stana zaključili ugovor o kuporodaji stana od 11. maja 2000. godine, koji je ovjeren u Općinskom sudu, broj Ov-643/00 od 7. avgusta 2000. godine, te da je izvršen upis prava vlasništva u podlošku broj 775 K.O. Kakanj na predmetnom stanu u korist prvo i drugotuženih.
7. Prvostepeni sud u obrazloženju presude je naveo da apelant tužbom nije tražio utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana koji je zaključio njegov sin sa trećetuženim niti je tražio poništenje rješenja o dodjeli stana njegovom sinu od strane trećetuženog, a da su navedeni akti predhodili zaključenju ugovora čije poništenje i utvrđenje ništavosti apelant traži postavljenim tužbenim zahtjevom.
8. Drugostepeni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kao i da je pravilno primjenio odredbe materijalnog prava. Drugostepeni sud je naveo da je u postupku nesumnjivo utvrđeno da je posljednji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu apelantov sin Mladen Idžaković, te da iz tog razloga apelant nema aktivnu legitimaciju da postavlja bilo kakav zahtjev na predmetnom stanu. Drugostepeni sud je naveo da se žalbom pogrešno interpretiraju odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u pogledu toga da su ugovori o korištenju stana zaključeni između aplenatovog sina i trećetuženog prestali da važe. Kantonalni sud je naveo da Zakon o stambenim odnosima poznaje sticanje stanarskog prava na način kako ga je stekao apelantov sin, kao i način na koji je njemu prestalo stanarsko pravo (sporazum o raskidu ugovora o korištenju stana iz člana 53. Zakona o stambenim odnosima). Kantonalni sud je naveo da se navedeni sporazum o raskidu ugovora o korištenju stana ne može smatrati aktom iz odredbe člana 2. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima jer navedeni akt nije donesen na osnovu propisa navedenih u odredbi člana 1. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, već je donesen na osnovu člana 53. Zakona o stambenim odnosima. Sud navodi da odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nije propisano da će se odredbe tog zakona primjenjivati i na sticanje stanarskog prava po članu 11. Zakona o stambenim odnosima i na sporazume o raskidu ugovora ugovora o korištenju stana iz člana 53. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud smatra da je zakonodavac to želio onda bi to izričito i propisao kao što je to učinjeno sa ugovorima o zamjeni stanova iz člana 32. Zakona o stambenim odnosima. Stoga je sud našao da ugovori zaključeni između apelantovog sina i trećetuženog nisu prestali da važe kao i da njihova izjava odnosno sporazum o raskidu ugovora o korištenju stana nemaju svojstvo akata iz odredbe člana 2. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Prema tome. sud je zaključio da nije ništav ni ugovor o korištenju stana zaključen između prvotužene i trećetuženog kao i ugovor o kupoprodaji stana zaključen između prvo i drugotuženog i trećetužene.
9. Kantonalni sud je našao da u je prilog tome da se predmetna pravna situacija treba raspraviti po odredbama Zakona o stambenim odnosima ide i činjenica da apelantov sin nije u zakonu predviđenom roku podnio zahtjev za povrat predmetnog stana. Stoga je Kantonalni sud zaključio da nisu od značaja žalbeni navodi u pogledu propusta prvostepenog suda da se postupak prekine do okončavanja odgovarajućeg upravnog postupka koji se vodi pred nadležnim općinskim organom kao ni ostali navodi u pogledu prava tužitelja kao nosioca stanarskog prava.
10. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud rješenjem, broj broj Rev-370/04 od 7. juna 2005. godine, odbacio kao nedopuštenu obzirom da vrijednost predmetnog spora ne prelazi iznos od 15.000 KM.
11. Apelant smatra da je osporenom presudom kojom je okončan predmetni postupak došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u suštini žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
12. Apelant navodi da je predmetni stan koristio sa članovima svog porodičnog domaćinstva sve do 1994. godine kada je on, a potom i njegov sin sa porodicom napustio stan iz «opštepoznatih razloga», a u stan su se uselili prvo i drugotuženi. Ističe da je nakon stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, te da je pravosnažnim rješenjem Općine Kakanj od 5. juna 2000. godine udovoljeno njegovom zahtjevu i određeno iseljenje privremenih korisnika (prvo i drugotuženih). Navodi da iako je podnio zahtjev za prinudno iseljenje privremenih korisnika do toga nije došlo, te da je kasnije saznao da su privremeni korisnici na osnovu ugovora o kupoprodaji postali suvlasnici predmetnog stana. Ističe da je ugovor o korištenju stana koji je prvotužena zaključila sa trećetuženim 7. oktobra 1994. godine obnovljen rješenjem Općine Kakanj od 15. marta 2000. godine, te da je nadovjera ugovora o korištenju stana izvršena iz razloga što se kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu vodio njegov sin, na osnovu ugovora o korištenju stana iz 1994. godine, te iz razloga jer njegov sin nije podnio zahtjev za povrat stana u zakonskom roku.
13. U pogledu povrede prava na pravično suđenje apelant navodi da se sudovi nisu osvrnuli na njegove relevantne navode iznesene u postupku pred prvostepenim sudom, kao ni na njegove žalbene navode. Apelant smatra da je predmetni postupak trebalo prekinuti do donošenja odluke u postupku kontrole zakonitosti ugovora o korištenju stana zaključenog između tuženih i obnovljenog od strane nadležnog stambenog organa koji se treba sprovesti na osnovu člana 7. Upustva o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora. Također smatra da je u predmetnom postupku trebalo primjeniti odredbe člana 2. stav 3. i člana 18.b) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Odluku Visokog predstavnika za osnivanje komisije za kontrolu zaključenih i /ili obnovljenih ugovora o korištenju stana («Službene novine FBiH», broj 19/02), Upustvo Visokog predstavnika o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana, čl. 7. i 8. Zakona o kupoprodaji stana na kojim postoji stanarsko pravo.
14. U pogledu povrede prava na dom apelant ističe da je predmetni stan njegov dom u kojem je on živio sa članovima svog porodičnog domaćinstva, te da na to njegovo pravo nije od uticaja činjenica da je tokom rata, a i prije povremeno boravio u kući koja je vlasništvo njegovog sina, kao i to što je njegov sin tokom rata nezakonito postao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
15. U pogledu povrede prava na imovinu apelant navodi da su mu sudovi proizvoljnom primjenom materijalnog prava onemogućili da useli u predmetni stan i isti otkupi na osnovu čega bi iskoristio ekonomsku vrijednost koju taj stan predstavlja za njega.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U -29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
19. Razmatrajući apelantove žalbene navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje Ustavni sud konstatuje da apelant u postupku koji je okončan osporenom presudom nije uspio dokazati svoju aktivnu legitimaciju u odnosu na predmetni stan obzirom da su sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je apelantov sin posljednji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Navedeno su sudovi utvrdili na osnovu rješenja trećetuženog o dodjeli predmetnog stana apelantovom sinu, broj 215/91 od 3. decembra 1991. godine i ugovora o korištenju stana zaključenih između trećetuženog i apelantovog sina 12. jula 1992. godine i 14. juna 1994. godine. Ustavni sud konstatuje da apelant u predmetnom postupku nije osporavao stanarsko pravo svoga sina već je tužbenim zahtjevom tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog između prvo i drugotuženog i trećetuženog, ugovora o korištenju stana zaključenog između prvotužene i trećetuženog, kao i da se utvrdi da nije pravno valjan ni upis prava vlasništva u korist prvo i drugotužene.
20. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su presudama redovnih sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Apelant također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović
Sekretar Redakcione komisije Predsjednica Redakcione komisije
Faris Vehabović Valerija Galić