Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-13/06 (B. L.)

Odluka donesena 20. 03. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na imovinu
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-13/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-13/06, rješavajući apelaciju Bosiljke Latinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosiljke Latinović, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U- 1261/02 od 26. oktobra 2005. godine, rješenja Ministarstva za pitanje boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske, broj 05/5-534-7328/02 od 26. juna 2002. godine i rješenja Opštinske uprave Opštine Petrovac, broj 03-534-413/02 od 17. aprila 2002. godine, u odnosu na čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. i čl. 13. i 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosiljke Latinović, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U- 1261/02 od 26. oktobra 2005. godine, rješenja Ministarstva za pitanje boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske, broj 05/5-534-7328/02 od 26. juna 2002. godine i rješenja Opštinske uprave Opštine Petrovac, broj 03-534-413/02 od 17. aprila 2002. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosiljka Latinović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kača, koju zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banja Luke, podnijela je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1261/02 od 26. oktobra 2005. godine, rješenja Ministarstva za pitanje boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05/5-534-7328/02 od 26. juna 2002. godine i rješenja Opštinske uprave Opštine Petrovac (u daljnjem tekstu: Opština Petrovac), broj 03-534-413/02 od 17. aprila 2002. godine.

2. Opština Petrovac je rješenjem, broj 03-534-413/02 od 17. aprila 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 05/5-534-7328/02 od 26. juna 2002. godine, odbila apelanticin zahtjev za priznanje prava na porodičnu civilnu invalidninu po osnovu nestanka njenog supruga Ilije Latinovića, uz obrazloženje da je zahtjev u toj upravnoj stvari podnesen neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od pet godina iz člana 37. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 25/93). Apelantica je protiv drugostepenog rješenja tužbom pokrenula upravni spor pred Vrhovnim sudom.

3. Vrhovni sud je presudom, broj U-1261/02 od 26. oktobra 2005. godine, odbio apelanticinu tužbu kao neosnovanu, i potvrdio je nižestepena rješenja. U obrazloženju presude je navedeno da su pravilno nižestepeni organi utvrdili da je apelanticin zahtjev podnesen neblagovremeno s obzirom da je ona zahtjev za ostvarenje prava podnijela 19. marta 2002. godine, a da je njen suprug nestao 14. septembra 1995. godine, imajući u vidu da je članom 37. stav 1. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata propisano da se „zahtjev za priznavanje prava po ovom zakonu može podnijeti u roku od pet godina od dana početka primjene ovog zakona, odnosno od dana kada je lice, pod okolnostima iz člana 2. ovog zakona, zadobilo oštećenje organizma ili ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo.“ Nadalje je u obrazloženju navedeno da, pored roka za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje određenog prava, predviđeni su i mogući osnovi u članu 2. tog zakona i to: oštećenje organizma, smrt određenog lica i činjenica da je ono nestalo (izuzetak je predviđen za slučajeve nestalosti lica prije početka primjene zakona, kada se rok računa od dana početka primjene zakona - 30. decembar 1993. godine). Zaključeno je da se ne radi o zastarnom roku, već o prekluzivnom zakonskom roku, čiji protek rezultira gubitkom prava određenih tim zakonom.

4. Apelantica je navela da je osporenim odlukama došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije apelantica vidi u pogrešnom tumačenju zakona od strane upravnih organa i Vrhovnog suda u pogledu računanja roka za podnošene zahtjeva prema Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata. Po apelanticinom mišljenju sve dok se ne donese pravosnažno rješenje suda o tome da se neko lice proglašava nestalim ili umrlim ne mogu teći rokovi zastare, pa ni zakonski rokovi podnošenja zahtjeva za ostvarenje navedenog prava. Apelantica smatra da bi tumačenjem u osporenim odlukama bilo isključeno pravo na žalbu i pravo na druge pravne lijekove jer bi rokovi isticali neažurnošću organa da blagovremeno donesu upravni akt ili neki drugi akt protiv kojeg je dozvoljena žalba. Apelantica je navela da se povreda principa zabrane diskriminacije ogleda u tome što je novim Zakonom o ratnim štetama priznato pravo na ratne štete i licima koja nisu ranije podnosili tužbe do 19. juna 1999. godine, a kako su oba prava vezana za ratne posljedice smatra da je trebala uslijediti i izmjena Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelantica je nadležnom upravnom organu podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu civilnu invalidninu koji je odbijen uz obrazloženje da je podnesen nakon proteka roka propisanog članom 37. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata. Prema toj odredbi rok za podnošenje zahtjeva je pet godina od dana „...kada je lice, pod okolnostima iz člana 2. ovog zakona, zadobilo oštećenje organizma ili ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo.“ Apelantica smatra pogrešnim tumačenje upravnih organa i Vrhovnog suda prema kojem je u njenom slučaju taj rok protekao, odnosno smatra da je rok za podnošenje zahtjeva potrebno računati od dana pravosnažnosti rješenja kojim se neko lice proglašava nestalim odnosno umrlim i navodi da su tumačenjem u osporenim odlukama povrijeđena njena ustavna prava i prava iz Evropske konvencije na koja se poziva u apelaciji. U vezi sa apelanticinim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

8. U vezi sa apelanticinim navodima, Ustavni sud je utvrdio da su upravni organi i Vrhovni sud su dali obrazloženje za svoj stav u vezi sa protekom roka za podnošenje zahtjeva koji je apelantica osporavala u postupku pred tim organima, a što je ponovila i u apelaciji Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da upravni organi i Vrhovni sud nisu proizvoljno primjenili član 37. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, budući da taj član, inter alia, jasno propisuje da rok za podnošenje zahtjeva teče od dana kada je lice nestalo. Nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud, stoga, smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Također su očigledno (prima facie) neosnovani i apelanticni navodi o povredi njenog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i povredu principa zabrane diskirminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer u obrazloženju apelancitinih navoda, a i u osporenim odlukama, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali na povredu ovih prava.

9. Apelantica, nadalje, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se u postupcima donošenja osporenih odluka nije odlučivalo o apelanticinoj imovini, s obzirom da je ona pred upravnim organima, odnosno Vrhovnim sudom tek tražila priznanje prava na porodičnu invalidninu. U suštini se njeni navodi odnose na nemogućnost sticanja imovine, a kako prema stavu Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31), njena apelacija je u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-13/06 (B. L.) | Sudska praksa | Aktio