Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-25/06 (M. S.)

Odluka donesena 20. 03. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-25/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-25/06, rješavajući apelaciju Milenka Suknovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Suknovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

260/04 od 31. oktobra 2005. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-451/03 od 7. juna 2004. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-345/02 od 18. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Suknović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Jugoslav Milanović, advokat iz Trebinja, podnio je 4. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-260/04 od 31. oktobra 2005. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-451/03 od 7. juna 2004. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-345/02 od 18. juna 2003. godine.

2. Osnovni sud je presudom, broj P-345/02 od 18. juna 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-451/03 od 7. juna 2004. godine, u paričnom postupku po apelantovoj tužbi protiv tuženog JODP za telekomunikacije Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) odbio apelantov tužbeni zahtjev u kojem je zatraženo da Osnovni sud poništi Odluku tuženog o utvrđivanju rang listi prioriteta za dodjelu stambenih jedinica u objektu S-18 u Trebinju radnicima RJ Trebinje, br.1-02-518/02 od 3. aprila 2002. godine, kao i pojedinačne ugovore o zakupu stanova radnika tuženog kako je precizirano u dispozitivu presude, među kojima i apelantov ugovor zaključen sa tuženim 1. oktobra 2002. godine. Apelant je u tužbi, u suštini, osporio postupak dodjele stanova u zakup radnicima tuženog navodeći da je tuženi prije raspisanog konkusa za dodjelu stanova morao, u smislu člana 24. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“, br. 13/74 i 36/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/93 i 31/99) donijeti pravilnik o raspodjeli stanova, a ne dodjeljivati stanove na osnovu pravilnika o dodjeli stambenih kredita. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da se shodno članu 59. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“, br.11/00) stanovi koji nisu dodijeljeni na korištenje do stupanja na snagu tog zakona daju u zakup na osnovu postojećeg opšteg akta pravnog lica čiji je stan. Nadalje je navedeno da preduzeće (tuženi) shodno članu 42. Zakona o državnim preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br.3/95, 4/96, 21/96 i 3/97) raspolaže svojim sredstvima na način određen zakonom ili statutom preduzeća, a da opšte akte preduzeća kojima se detaljno razrađuju pitanja regulisana statutom donosi upravni odbor preduzeća. Prema članu 24. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano je da se opštim aktom kojim se uređuje dodjela stanova na korištenje utvrđuju kriteriji i mjerila za dodjelu stanova na korištenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika. Navedeno je da je u vrijeme davanja spornih stanova u zakup kod tuženog Pravilnikom o dodjeli stambenih kredita od 13. jula 2001. godine bio uređen način rješavanja stambenih potreba radnika prevenstveno putem dodjele kredita za stambenu izgradnju, ali da je članom 25. tog Pravilnika bilo regulisano da će se pojedine njegove odredbe primjenjivati i za dodjelu raspoloživih, nedodjeljenih stambenih jedinica ukoliko tako odluči Upravni odbor. Utvrđeno je da je odlukom Upravnog odbora, broj 1-02-518/02 od 29. januara 2002. godine, određeno da će se način dodjele stambenih jedinica vršiti primjenom principa, pravila i rokova predviđenih u ostalim odredbama Pravilnika o dodjeli stambenih kredita prilagođeno namjeni dodjele stambenih jedinica.

3. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-260/04 od 31. oktobra 2005. godine, odbio apelantovu reviziju u kojoj su ponovljeni navodi izneseni u toku postupka pred prvostepenim sudom i u žalbi Okružnom sudu. Vrhovni sud je zaključio da je sporna dodjela stanova bila zakonita i pravilna navodeći u suštini razloge koji su sadržani u nižestepenim presudama. Vrhovni sud je također zaključio i to da činjenica koja se potencira u reviziji da opšti akt na osnovu kojeg je tuženi vršio dodjelu spornih stanova nosi naziv Pravilnik o dodjeli stambenih kredita, a ne Pravilnik o dodjeli stanova, ne čini predmetni opšti akt neprimjenjivim na spornu dodjelu stambenih jedinica u zakup.

4. Apelant je naveo da je zbog pogrešne primjene materijalnog zakona u postupku donošenja osporenih presuda došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, u suštini, ponovio navode koje već isticao u postupku pred redovnim sudovima, a koji se odnose na valjanost i zakonitost pravilnika na temelju kojeg je donesena odluka o rang listi za dodjelu stanova i izvršena sporna dodjela čije je poništenje apelant tražio o predmetnom parničnom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant je u apelaciji u kojoj ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ponovio ono što je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a to je da tuženi nije mogao donijeti osporenu odluku o utvrđivanju rang listi za dodjelu stanova, odnodno dodijeliti stanove radnicima u zakup, bez postojanja pravilnika o dodjeli stanova, a da mu za to nije mogao biti osnov Pravilnik o dodjeli stambenih kredita. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi u tri instance dali obrazloženje u vezi sa pravnom valjanosti osporene odluke o utvrđivanju rang listi, odnosno osporenih ugovora o zakupu stanova. Redovni sudovi su dali odgovor na apelantov navod, u vezi sa Pravilnikom o dodjeli stambenih kredita koji je prema odluci Upravnog odbora tuženog mogao biti osnov za spornu dodjelu stanova. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant je u suštini nezadovoljan ishodom ovog praničnog postupka. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

8. Prema navedenom, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-25/06 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio