Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-308/06 (N. D.)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-308/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-308/06, rješavajući apelaciju Nedeljka Damjanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2., člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Damjanovića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-544/04 od 6. decembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Damjanovića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-544/04 od 6. decembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Damjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 9. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-544/04 od 6. decembra 2005. godine.
2. Apelant je u tužbi koju je podnio Osnovnom sudu u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženog JPŠ „Srpske šume“ Republike Srpske – ŠG „Maglić“ Foča (u daljnjem tekstu: tuženi) zatražio da sud utvrdi da je on vlasnik sa dijelom 1/1 na nekretninama označenim kao k.č.br. 473 šuma površine 40039 m2, zv. „Vranić“ upisana u p.l. 43 KO Zavait (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), a da je to pravo stekao naslijeđivanjem iza svojih predaka koji su nekretnine bez smetanja koristili i na istim gazdovali sve do posljednjeg avio premjera zemljišta 1978. godine. U tužbi je navedeno da je prilikom posljednjeg avio premjera zemljišta tuženi sporno zemljište bez tužiteljevog znanja upisao na svoje ime, te se kao posjednik vodi u katastarskom operatu, čime se bez ikakvog pravnog osnova u katastru upisao kao posjednik iako je znao i morao znati da ono što upisuje nije njegovo, te da se ne može smatrati apsolutno savjesnim posjednikom jer nekretninu ne drži u posjedu duže od 20 godina.
3. Osnovni sud je presudom, broj P-407/03 od 16. septembra 2004. godine, usvojio apelantov tužbeni zahtjev i utvrdio da je apelant stekao pravo vlaništva u dijelu 1/1 na spornom vlasništvu. Utvrđeno je da je tuženi dužan priznati i trpiti da apelant sporno zemljište fizičkim putem izdvoji i na njemu u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu upište pravo isključivog vlasništva i korištenja u dijelu od 1/1 u roku određenom u dispozitivu presude. Osnovni sud je presudu zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke koji je zaključio da sporno zemljište „predstavlja parcelu u privatnom posjedu sa svih strana osim zapadne (gdje graniči sa državnom šumom) okruženu privatnim posjedom, te da je shodno tome sporna nekretnina privatna parcela, odnosno parcela tužitelja [apelanta]“. Osnovni sud je zaključio da tuženi nema valjani dokaz da je na osnovu nekog pravnog posla stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini, a da samim avio premjerom na koji se pozvao tuženi i upisom u katastarski operat bez valjanog osnova to nije mogao učiniti, a posebno kad se ima u vidu da su apelant i njegovi preci neprekidni faktički korisnici tog zemljišta koje je od nekadašnjeg pašnjaka po austrougarskim planovima i popisnom katastru avio premjerom iz 1978. godine promijenilo kulturu i upisano kao šumsko zemljište. Novi katastarski planovi koji su izrađeni prema avio premjeru iz 1978. godine su stupili na snagu 1983. godine i od te godine se apelant ne nalazi u posjedu spornog zemljišta. Tuženi je Okružnom sudu podnio žalbu na presudu Osnovnog suda.
4. Okružni sud je presudom, broj Gž-544/04 od 6. decembra 2005. godine, usvojio žalbu tuženog i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud nepravilno zaključio da tuženi po osnovu dosjelosti nije mogao steći pravo vlasništva na spornim nekretninama u smislu čl. 21. i 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/03), nego da je naprotiv apelant kao savjestan i miran posjednik upravo odražajem mogao steći pravo vlasništva kao i naslijeđivanjem, jer je po rješenju Osnovnog suda iza svog oca Ilije Damjanovića stekao pravo vlasništva na susjednim nespornim nekretninama koje su na starom Austrougarskom planu prikazane kao jedna cjelina i odvojene posebnom debelom linijom u sklopu nespornih parcela apelanta. Obrazloženo je da je članom 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari s tim da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva. Navedeno je da je, prema stanju spisa, 1978. godine izvršeno avio snimanje i izrađeni su novi planovi koji su stupili na snagu 1983. godine, i tada je tuženi upisan u katastru kao posjednik spornih nekretnina sa 1/1. Okružni sud je zaključio da navedeno upravo ukazuje na činjenicu da je tuženi upisan kao posjednik 1/1 sporne nekretnine 1983. godine, a upravo od te godine se apelant ne nalazi u posjedu sporne nekretnine, odnosno nije u posjedu sporne nekretnine već 20 godina. Sporna nekretnina je upisana na tuženog kao posjednika, i dakle radi se o državnoj svojini, a članom 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano je da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Zaključeno je da apelant nije uspio dokazati činjenicu dosjelosti u vremenu koji propisuju relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, a da je prema stanju spisa sporno zemljište u posjedu tuženog. Također je zaključeno da apelant nije ni naslijeđivanjem mogao steći pravo vlasništva na spornom zemljištu jer rješenjem o naslijeđivanju nije obuhvaćeno sporno zemljište. Okružni sud je, također, zaključio da prvostepeni sud nije mogao pokloniti vjeru nalazu i mišljenju vještaka iz razloga što sam vještak određuje ko je vlasnik spornog zemljišta što je isključivo u nadležnosti suda, dok je vještak samo trebao identifikovati sporne parcele i okolne parcele i dati svoje mišljenje o parcelama.
5. Apelant je osporio presudu Okružnog suda navodeći da je pogrešnom primjenom materijalnog zakona došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po mišljenju apelanta jedini način da se utvrdi njegovo pravo vlasništva bilo je vještačenje po vještaku geodetske struke s obzirom da su zemljišne knjige za područje Foče uništene u toku II svjetskog rata i do danas nije uspostavljen zemljišno-knjižni ured. Apelant je naveo da je Okružni sud „pogrešno dao veću dokaznu snagu i veći značaj jednom avio snimku nego stručnom nalazu vještaka geodetske struke, kao da Sud ima veće znanje iz oblasti geodezije od jednog školovanog vještaka." Također je navedeno da apelant ne može snositi nikakve štetne posljedice zbog činjenice što Republika Srpska nije uspostavila zamljišne knjige. Apelant je naveo da je bio pogrešan zaključak Okružnog suda da apelant nije mogao naslijeđivanjem steći sporno zemljište u vlasništvo s obzirom da prema Zakonu o naslijeđivanju „..zaostavština umrlog prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti...“, a da s obzirom da se u katastru sporno zemljište od 1983. godine nije ni vodilo na apelantovog oca nego na tuženog nije ni moglo ući u ostavinsku masu. Apelant je predložio usjavanje apelacije i ukidanje presude Okružnog suda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Presudom Osnovnog suda usvojen je apelantov tužbeni zahtjev na temelju činjenica koje su utvrđene u postupku pred tim sudom. Osnovni sud je svoju odluku o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke i za svoj zaključak je dao obrazloženje u presudi koju je tuženi osporio. Presudom Okružnog suda usvojena je žalba tuženog i Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu. Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije pravilno primjenio relevantne odredbe Zakona o osnovnim-svojinsko pravnim odnosima i za taj svoj zaključak je dao odgovarajuće obrazloženje. Također, Okružni sud je dao i obrazloženje u vezi sa apelantovim navodom da je sporno zemljište stekao naslijeđivanjem od pokojnog oca, a dao je i svoju ocjenu nalaza vještaka. Ustavni sud smatra da obrazloženje presude Okružnog suda nije proizvoljno, odnosno nije zasnovano na proizvoljnoj primjeni zakona. Općenito, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant je u suštini nezadovoljan ishodom postupka. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
9. Prema navedenom, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). U apelantovom slučaju se upravo radi o situaciji u kojoj se apelant žali na sticanje imovine. S obzirom na navedeno apelacija je u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović