Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-439/06 (B. P.)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-439/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-439/06, rješavajući apelaciju Borisa Planinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borisa Planinića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž- 1202/05 od 15. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru, broj Mal-3/04 od 30. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boris Planinić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čitluka, kojeg zastupaju advokatice Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, podnio je 28. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1202/05 od 15. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-3/04 od 30. maja 2005. godine.
2. Općinski sud je presudom, broj Mal-3/04 od 30. maja 2005. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1202/05 od 15. decembra 2005. godine, obavezao apelanta kao tuženog u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranja d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj) da na ime regresnog duga isplati tužitelju iznos od 1.769,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana utuženja 30. januara 2004. godine do konačne isplate. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, a za iznos od 319,25 KM. Apelant je obavezan na naknadu regresnog duga jer je u alkoholiziranom stanju, vozeći tuđi automobil, uzrokovao saobraćajnu nesreću u kojoj je nastala materijalna šteta na imovini Ivana Kordića kome je tužitelj 2. februara 1999. godine isplatio štetu. Općinski sud je u postupku izveo dokaze uvidom i čitanjem relevantne dokumentacije vezane za saobraćajnu nesreću uključujući i fotodokumentaciju, zapisnik o alkotestu, vještačenje po vještaku prometne i strojarske struke, te saslušanjem svjedoka i apelanta. Općinski je na temelju provedenih dokaza utvrdio apelantovu odgovornost za štetni događaj i obavezao ga na isplatu duga tužitelju nakon što je utvrdio da je tužitelj Ivanu Kordiću isplatio dug za štetu koja je nastala na njegovoj imovini. Apelant je u postupku istakao prigovor zastare navodeći da je pogrešno primjenjen član 371. Zakona o obligacionim odnosima kojim je utvrđen zastarni rok od pet godina, nego da je trebao biti primjenjen član 380. stav 6. Zakona o obligacionim odnosima koji propisuje rok od tri godine. Apelantov prigovor zastare je odbijen uz obrazloženje da „regresno potraživanje osiguravajućeg društva prema neosiguranom imatelju motornog vozila odnosno neovlaštenom vozaču (a u konkretnom slučaju vozaču koji upravlja motornim vozilom pod utjecajem alkohola), iz obaveznog osiguranja u prometu zastarjeva u općem zastarnom roku iz člana 371. Zakona o obligacinonim odnosima (pet godina), a zastarjevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je osiguravajuća organizacija isplatila oštećenom naknadu štete (stav prihvaćen na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda 25. februara 1985. godine, PSP-26/85).“
3. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, u suštini, ponovio navode koje je istakao u postupku pred redovnim sudovima, a koji se tiču prigovora zastare. Apelant, naime, smatra da je sud pogrešno primjenio član 371. Zakona o obligacionim odnosima, jer u konkretnom slučaju je vozilo kojim je upravljao apelant bilo osigurano, a da ga činjenica da je upravljao vozilom u alkoholiziranom stanju ne čini neovlaštenim vozačem u smislu člana 79. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i osoba koji propisuje ko se smatra neovlaštenim korisnikom motornog vozila.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
5. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
6. Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi proveli temeljit dokazni postupak u kojem su utvrdili relevantne činjenice vezane za apelantovu odgovornost za štetu koju je tužitelj isplatio trećem licu. Između ostalog, Općinski sud je proveo dokaz vještačenjem i nesporno je utvrđeno da je apelant štetu prouzrokovao vozeći tuđe vozilo u alkoholiziranom stanju. Redovni sudovi su u presudama dali obrazloženje u vezi sa apelantovim prigovorom zastare pozivajući se na stav Vrhovnog suda iz 1985. godine. Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova u vezi sa računanjem zastarnog roka nisu proizvoljna. Općenito, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant je u suštini nezadovoljan ishodom postupka. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
7. Prema navedenom, ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović