Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-315/06 (S. S.)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-315/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-315/06, rješavajući apelaciju Steve Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Steve Savića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-524/04 od 23. augusta 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1079/03 od 16. aprila 2004. godine, i presude Općinskog suda II u Sarajevu, broj P-2417/01 od 18. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stevo Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupaju Rizah Pašalić, Inja Pašalić i Edin Šačić, advokati iz Sarajeva, podnio je, 13. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-524/04 od 23. augusta 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1079/03 od 16. aprila 2004. godine, i presude Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-
2417/01 od 18. marta 2003. godine.
2. Apelant je, 24. oktobra 2001. godine, podnio tužbu Općinskom sudu protiv «Paam auto» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), kod kojeg je kupio automobil, radi naknade štete u iznosu od 22.794,30 KM zbog kvara na automobilu marke ««Daewoo» Nubira SX», koji je prouzrokovao oštećenje svih vitalnih dijelova motora.
3. Općinski sud je presudom, broj P-2417/01 od 18. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1079/03 od 16. aprila 2004. godine, odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio isplatu naknade štete zbog kvara na motornom putničkom vozilu i oštećenja vitalnih dijelova motora, u iznosu od 22.794,30 KM. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.188,00 KM.
4. Iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je među strankama nesporno da je apelant, 29. decembra 1999. godine, kupio kod tuženog predmetni automobil, te da je 15. maja 2001. godine došlo do oštećenja na motoru i elementima transmisije, nakon što je apelant sa vozilom prešao 44.280 km. Sudovi su konstatovali da tuženi nije lice u odnosu na kojeg je zahtjev tužbe osnovan, tj. nije lice koje je kao odgovorno lice dužno naknaditi štetu tužitelju, pa prihvata istaknuti prigovor pasivne legitimacije na strani tuženog. Ovo iz razloga što je u toku postupka utvrđeno da je do štete na predmetnom vozilu došlo greškom proizvođača, dakle fabrike «Daewoo» iz Južne Koreje, što je konstatovao i vještak u svom nalazu od 5. marta 2002. godine, naglašavajući da sve troškove za sanaciju predmetnog vozila treba da snosi proizvođač istog, što je vještak potvrdio i na ročištu od 5. marta 2002. godine. Sudovi su dalje istakli da iz predočenih dokaza proizilazi, a što je i među strankama nesporno, da je označeni tuženi samo zastupnik firme «Paam auto» d.o.o. Zavrč iz Republike Slovenije, koji prema zaključenom Ugovoru o zastupanju vrši u ime i za račun navedene firme poslove koji prethode zaključenju ugovora o kupovini i prodaji robe taksativno navedene u članu 2. Ugovora, kad se radi o plasmanu roba na bosansko-hercegovačko tržište. Sudovi, stoga, smatraju da se tuženi javlja kao konačan prodavac robe u ime i za račun slovenačke firme koja je isključivo ovlaštena da u ime «Daewoo» fabrike vrši zastupanje, prodaju i servisiranje vozila koje proizvodi navedena fabrika, te da su odgovorni, ako nastane neka šteta na vitalnom dijelu vozila, ali samo u okviru garantnog roka. Sudovi su ocijenili da je neosnovana tvrdnja apelanta da je tuženi dužan kao konačni prodavač da naknadi štetu koja je nastala na predmetnom vozilu. Nadalje, nesporna je činjenica da je do štete na predmetnom vozilu došlo po isteku garantnog roka, tj. nakon 16 mjeseci od kupovine vozila, te je osnovan navod odgovora na tužbu da ni po tom osnovu tuženi nije pasivno legitimisan. Nadalje, sudovi su ocijenili neosnovanim tvrdnje apelanta da je tuženi kao prodavac dužan naknaditi štetu u smislu odredaba čl. 478. do 486. Zakona o obligacionim odnosima, upravo jer član 482. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da prodavac ne odgovara za nedostatke koji se pokažu pošto protekne šest mjeseci od predaje stvari, izuzev kada je ugovorom određen drugi rok. S obzirom da je apelant od tuženog vozilo preuzeo 29. decembra 1999. godine a navedena šteta nastupila 15. maja 2001. godine i da garancija istekla 29. decembra 2000. godine, to je i prema navedenom zakonskom propisu potraživanje apelanta prema označenom tuženom neosnovano. Sud je zaključio da nema uzročne veze između pričinjene štete i greške proizvođača i odgovornosti tuženog za nastalu štetu, jer tuženi nije štetu prouzrokovao, tj. šteta je nastala bez njegove krivice.
5. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-524/04 od 23. augusta 2005. godine, odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu na presudu Kantonalnog suda, Vrhovni sud, shodno odredbama člana 456. važećeg Zakona o parničnom postupku, nije dao posebno obrazloženje presude, nego se pozvao na razloge prvostepene i drugostepene presude.
6. Apelant u svojoj apelaciji osporava presude redovnih sudova kojima je odbijen sa tužbenih zahtjevom za isplatu iznosa od 22.794,30 KM sa pripadajućim kamatama i parničnim troškovima, navodeći da su ovi sudovi pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava povrijedili njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je zatražio naknadu troškova parničnog i apelacionog postupka prema specifikaciji koju je naveo u apelaciji.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu imovinskih prava vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
10. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na povredu prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj pravo na imovinu iz člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61).
11. Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
12. U konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima je utvrđeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, jer na vozilu apelanta nije nastala šteta na vitalnom dijelu vozila u kojem slučaju bi tuženi bio odgovoran za nastanak štete u garantnom roku, te da tuženi u ovom pravnom odnosu nije nastupao u svoje ime i za svoj račun već kao zastupnik firme «Paam auto» d.o.o. Zavrč u Republici Sloveniji. Sudovi su utvrdili da je apelantovo potraživanje na ime naknade materijalne štete u odnosu na tuženog apsolutno neosnovano, jer po ocjeni sudova ni jedan od provedenih dokaza nije upućivao na zaključak da je bilo koja radnja tuženog uzrokovala nastalu štetu apelantu, a niti je punomoćnik apelanta za pasivnu legitimaciju tuženog dao valjane argumente.
13. Ustavni sud zapaža da apelant u svojoj apelaciji, dakle, ponavlja navode koje je iznio u toku redovnog sudskog postupka, a koje su redovni sudovi razmotrili i o njima dali svoje zaključke. Ustavni sud ponovo ističe da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise i cijenili izvrdene dokaze, osim u slučaju navedenih uvjeta koji u ovom predmetu ne postoje. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su redovni sudovi tumačili pozitivno pravne propise ne može smatrati proizvoljnim, te da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović