Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2428/06 (B. M.)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2428/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-2428/06, rješavajući apelaciju Branka Medića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. stav i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Medića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-U-06 000 075 od 9. juna 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 18.02/4-P 298/06 od 3. aprila 2006. godine, i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek u Derventi, broj 05-050-14-42/05-H od 19. decembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Medića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-U-06 000 075 od 9. juna 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 18.02/4-P 298/06 od 3. aprila 2006. godine, i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek u Derventi, broj 05-050-14-42/05-H od 19. decembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Medić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je, 11. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-U-06 000 075 od 9. juna 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), broj 18.02/4-P 298/06 od 3. aprila 2006. godine, i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek u Derventi (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), broj 05-050-14-42/05-H od 19. decembra 2005.
2. Apelant je, 15. februara 2007. godine, dopunio apelaciju i dostavio Ustavnom sudu Zaključak prvostepenog organa, broj 18.03/3-3-67/07 od 2. februara 2007. godine, o dozvoli izvršenja rješenja prvostepenog organa, broj 05-050-14-42/05-H od 19. decembra 2005. godine. Također, apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru o zabrani prinudnog izvršenja rješenja prvostepenog organa, broj 05-050-14-42/05-H od 19. decembra 2005. godine, koje je utvrđeno Zaključkom prvostepenog organa, broj 18.3/03-67/07 od 2. februara 2007. godine.
3. Rješenjem prvostepenog organa, broj 05-050-14-42/05-H od 19. decembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa, broj 18.02/4-P298/06 od 3. aprila 2006. godine, naloženo je Danici Medić, majci apelanta i članovima njene porodice u kojoj živi apelant, da se isele iz stana u Derventi, Ulica Kralja Petra I broj12, ulaz 3., stan broj 2., vlasništvo Ministarstva odbrane RS, ranijeg nosioca sranarskog prava Rozalije Ravlić, te isti oslobode od lica i stvari u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. Istim rješenjem je utvrđeno da navedeni korisnici stana ne ostvaruju daljnje pravo na alternativni smještaj, jer im je predmetni stan dodjeljen kao alternativni smještaj, te da u slučaju da ne postupe u skladu sa naloženom obavezom, kaznit će se novčanom kaznom od 500,00 do 5000.00 KM, shodno odredbama člana 37. stav 3. tačka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
4. U obrazloženju pobijanih rješenja navedeno je da je nevladina humanitarna organizacija Luteranski Svjetski Savez, kancelarija Sanski Most, svojim aktom od 5. decembra 2005. godine obavijestila prvostepeni organ da je sa majkom apelanta zaključila ugovor o isporuci građevinskog materijala za obnovu porodićne kuće u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca, u kojoj je sa porodicom živjela na dan 30. aprila 1991. godine. Također, utvrđeno je da je rok za ugradnju ugovorenog i isporučenog materijala istekao, te da se svrstavaju u kategoriju višestrukih korisnika i da im prestaje pravo na alternativni smještaj u smislu člana 24.a stav 4. tačka 3. i člana 34. stav 3. Zakona o izmjena i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 65/1). U obrazloženju pobijanih rješenja dalje se navodi da se u smislu člana 24.a stav 7. citiranog zakona pod pojmom porodičnog domaćinstva smatraju svi članovi porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine, a ukoliko nisu bili članovi porodičnog domaćinstva na dan 30. aprila 1991. godine, smatraju se i bračni drug, roditelj ili dijete, kao i druge osobe koje su prijavljene da žive sa privremenim korisnikom. Kako se majka apelanta smatra članom njegovog porodičnog domaćinstva, koja ima smještaj u predratnom mjestu stanovanja obezbijeđen dodjelom pomoći u građevinskom materijalu drugostepeni organ je ocijenio da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, pa je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. Presudom Okružnog suda broj 013-0-U-06 000 075 od 9. juna 2006. godine, odbijena je tužba apelanta, podnesena protiv rješenja drugostepenog organa. Okružni sud je konstatovao da je drugostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pobijani upravni akt donio uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. Zaključkom o dozvoli izvršenja, broj 18.3/3-3-67/07 od 2. februara 2002. godine, prvostepeni organ je utvrdio da je prvostepeno rješenje, kojim je naloženo majci apelanta i članovima njene porodice u kojoj živi i apelant da se isele iz spornog stana, vlasništvo Ministarstva odbrane, a ranijeg nosioca stanarskog prava Rozalije Ravlić. Istim zaključkom izvršenje je zakazano za 23. februar 2007. godine, pod prijetnjom novčane kazne.
7. Apelant navodi da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku Konvenciju. Naime, apelant smatra da su upravni organi i Okružni sud pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su ocijenili da nije osnovan njegov tužbeni zahtjev. Apelant smatra da mu je na nezakonit i nedozvoljen način onemogućene korištenje predmetnog stana, zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na dom i pravo na imovinu. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru o zabrani prinudnog izvršenja rješenja prvostepenog organa, broj 05-050-14-42/05-H od 19. decembra 2005. godine, kojim je naloženo majci apelanta i članovima njene porodice u kojoj živi i apelant, kao privremenim korisnicima da se isele iz predmetnog stana. Izvršenje je prema Zaključaku prvostepenog organa, broj 18.3/03-67/07 od 2. februara 2007. godine, zakazano za 23. februara 2007. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom i pravo na imovinu, jer su Okružni sud i upravni organi utvrdili da majka apelanta i članovi njene porodice u kojoj živi apelant, kao višestruki korisnici, nemaju pravo na daljnje korištenje predmetnog stana, koji im je dodijeljen kao alternativni smještaj.
11. U pogledu žalbenih navoda apelanta koji se odnose na povredu prava na dom, Ustavni sud zapaža da je majci apelanta i članovima njene porodice u kojoj živi apelant rješenjem prvostepenog organa, broj 05-050-14-47/03-R od 31. jula 2003. godine, dodijeljen na privremeno korištenje predmetni stan kao alternativni smještaj. Međutim, iz pobijanih odluka proizilazi da na osnovu člana 24.a stav 4. tačka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, majci apelanta i članovima njene porodice u kojoj živi apelant, kao višestrukim korisnicima, prestalo pravo na alternativni smještaj, jer su od nevladine organizacije Luteranski Svjetski Savez dobili materijal za obnovu kuće u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca u kojoj su živjeli na dan 30. april 1991. godine. U postupku pred upravnim organima je utvrđeno da je majka apelanta, 11. marta 2004. godine, radi ostvarivanja prava na alternativni smještaj dala izjavu da je do 1995. godine sa apelantom i drugim sinom živjela u zajedničkom domaćinstvu. Također, utvrđeno je da je rok za ugradnju materijala u obnovu porodićne kuće istekao, te da apelant kao višestruki korisnik nema više pravo na alternativni smještaj.
12. Ustavni sud zapaža, da je apelant nakon podonošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovom pravu pred upravnim organima i redovnim sudom u upravnom sporu. Ustavni sud, konstatuje da je redovni sud proveo zakonom propisan postupak i primijenio važeće materijalno pravne propise te donio odluku da majka apelanta i članovi njene porodice u kojoj živi apelant, kao višestruki korisnici, nemaju pravo na daljnje korištenje predmetnog stana, koji im je dodijeljen kao alternativni smještaj. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, iz čega proizilazi da se predmetni smještaj apelanta i članova domaćinstva sa kojima je on predmetni smještaj koristio kao alternativni ne može smatrati njihovim domom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Radi toga, Ustavni sud smatra da, kako predmetni smještaj ne predstavlja «dom» apelanta koji uživa zaštitu, a apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelacija, također, pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o povredi prava na dom, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 8. Evropske konvencije, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava. Također je nesporno da je apelantu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva predmetni stan dodijeljen kao alternativni smještaj te da nikada nisu stekli stanarsko pravo na predmetnom stanu, a koje prema praksi Ustavnog suda predstavlja imovinu, niti je u provedenim postupcima utvrđen bilo koji potreban uvjet za sticanje stanarskog prava. S toga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant u trenutku odlučivanja o njegovim pravima u odnosu na konkretni stan nije imao konstituisano stanarsko pravo na spornom stanu, jer je predmetni stan majci apelanta i članovima njene porodice u kojoj živi apelant, dodijeljen kao alternativni smještaj.
15. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr., nasljedstvom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02), te da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji su ekonomska vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Prema tome, s obzirom da apelant u konkretnom slučaju nema svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, niti drugi zaštićeni status, te da u odnosu na predmetni stan, dakle, nije nosilac prava i interesa utemeljenih na relevantnim propisima, njegova obaveza da iseli iz takvog stana ne predstavlja lišavanje imovine koja je zaštićena u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, navodi apelacije da je osporenom presudom Okružnog suda i upravnih organa povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju su inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović