Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3174/06 («Krivaja» d.o.o. Zavidovići)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Kamata
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3174/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP 3174/06, rješavajući apelaciju «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž:06-001609 od 21. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-335/05 od 17. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Krivaja» d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 26. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž:06-001609 od 21. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-335/05 od 17. maja 2006. godine. Apelant je također tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da obustavi izvršene radnje u ovom predmetu koji se vodi pod brojem 042 -0-I-06-004067 i drugim predmetima koji se vode protiv apelanta po ovom osnovu do okončanja postupka po apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-335/05 od 17. maja 2006. godine, obavezan je apelant da Adilu Sačiću (u daljnjem tekstu: tužitelju) isplati na ime razlike plaće ukupan iznos od 2.768,49 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. maja 2006. godine pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 342,00. Tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na troškove postupka iznad dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu od 22. aprila 2002. godine do 31. januara 2006. godine, bio zaposlen kod apelanta na poslovima pomoćni radnik u smjeni sa utvrđenim koeficijentom za plaću od 1,60, te da nije sporan iznos plaća koji je tužitelj primao u utuženom periodu ali da je sporno da li je apelant u tom periodu isplaćivao tužitelju plaće u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), te da li je bio dužan isplaćivati tužitelju veću plaću od one koju mu je isplaćivao, bez obzira na rezultate poslovanja. Sud je konstatovao da je članom 38. Granskog kolektivnog ugovora predviđeno da se plaća zaposlenika utvrđuje na osnovu ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uslova rada u skladu sa ostvarenom dobiti društva, odnosno poslodavca. Članom 39. važećeg Pravilnika o radu apelanta predviđeno je da se plaća zaposlenika utvrđuje na osnovu ostvarenih rezultata, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uslova rada u skladu sa ostvarenom dobiti društva. Sud je također naveo da je Zakonom o radu u članu 69. stav 1. predviđeno da se kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu utvrđuje najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja, a kako i navedeni Opći i Granski kolektivni ugovor garantuju zaposlenicima samo isplatu najniže plaće, to je sud odlučio da se tužitelju isplati dosuđeni iznos, a naročito imajući u vidu činjenice da je apelant u utuženom periodu poslovao sa gubitkom, kako je to vidljivo iz izvještaja o poslovanju.
4. Kantonalni sud je, također, konstatovao da je tužitelju dosudio iznos neisplaćene plaće za utuženi period u visini najniže plaće, izračunate u visini 55% od prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine prema statističkim podacima. Sud je konstatovao da je prema nalazu vještaka na glavnoj raspravi tužitelju u utuženom periodu, za mjesece za koje mu je plaća isplaćena, ista isplaćena u visini većoj od najniže plaće, te da mu u tom periodu ne pripada nikakva razlika plaće. Kako je u vrijeme izrade nalaza vještaka posljednja isplaćena plaća tužitelju bila za april 2005. godine, to je apelant ostao dužan u utuženom periodu tužitelju isplatiti plaću u visini 55% prosječne mjesečne plaće (najniža plaća) za period od maja 2005. godine do januara 2006. godine. Kako je najniža plaća u navedenim mjesecima iznosila kako slijedi: u maju 2005. godine 201,33 KM, u junu 2005. godine 300,80 KM, u julu 2005. godine 305,24 KM, u augustu 2005. godine 308,79 KM, u novembru 2005. godine 309,48 KM, u decembru 2005. godine i u januaru 2006. godine 320,14 KM, to je sud apelanta obavezao da na osnovu navedenih propisa tužitelju isplati neisplaćene plaće u navedenoj visini. Općinski sud utvrdio je i obavezu apelanta na isplatu zakonskih zateznih kamata u skladu sa članom
277. Zakona o obligacijskim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i »Službeni glasnik RBiH», br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), a prema stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate.
5. Presudom Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž:06-001609 od 21. septembra 2006. godine uvažena je žalba tužitelja, a prvostepena presuda preinačena na način da je apelant obavezan da isplati tužitelju iznos od 9.579,17 KM sa zateznom kamatom, počev od 22. aprila 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe do isplate na iznos od 5.027,51 KM, a na iznos od 4.551,66 KM počev od dana presuđenja do isplate, kao i troškova parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 KM. Obrazlažući svoju odluku, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze i pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je tužitelju dosudio plaću do visine 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, za period u kojem nije primao 55% mjesečne prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sud je dalje konstatovao da je prema odredbi člana 4. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, («Službene novine FBiH», broj 19/00), osnovna plaća najniži osnov koji se uposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada, te da je prema stavu 2. istog člana, osnovna plaća proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje uposlenik obavlja. Sud je također istakao da je prema odredbi člana 5. stav 1. Općeg ugovora najniža plaća osnovica za obračun osnovne plaće uposlenika te da se prema stavu 2. istog člana, najniža plaća utvrđuje Granskim kolektivnim ugovorom, s tim da ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene Kolektivnog ugovora.
6. Kantonalni sud je konstatovao da je prema članu 39. Granskog kolektivnog ugovora u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira («Službene novine FBiH», broj 49/00) osnovna najniža neto plaća za najjednostavnije poslove i zadatke ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, za puno radno vrijeme i puni učinak. Prema članu 40. stav 1. navedenog Granskog kolektivnog ugovora, osnovna plaća je najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti za posao pripadajuće skupine složenosti za puno radno vrijeme i normalne rezultate rada, a utvrđuje se po skupinama složenosti kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. Sud je na kraju konstatovao da je shodno citiranim odredbama, osnovna plaća koja se tužitelju mora isplatiti proizvod osnovne najniže neto plaće iz člana 39. Granskog ugovora i koeficijenta složenosti njegovog radnog mjesta, te da se taj iznos mora povećati za minuli rad shodno odredbi člana 44. istog Ugovora. Kantonalni sud je svoju odluku zasnovao na nalazu vještaka finansijske struke koji je utvrdio da tužitelju pripada razlika plaće u visini od 9.579,17 KM, za period od 22. aprila 2002. godine do 31. januara 2006. godine.
7. U toku parničnog postupka, apelant je istakao prigovor zastare potraživanja koji je Kantonalni sud ocijenio, kao neosnovan konstatujući da je tužitelj tražio isplatu razlike neisplaćene plaće za posljednje tri godine, te da nije došlo do zastare potraživanja shodno relevantnim odredbama člana 372. stav 1. i člana 279. stav 3. ZOO-a, i članu 106. Zakona o radu, prema kojima potraživanja isplate neisplaćenih plaća imaju karakter povremenih potraživanja, koja zastarijevaju u roku od tri godine. Kantonalni sud je utvrdio ukupne troškove u iznosu od 1.200,00 KM. Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu drugačijom ocjenom izvedenih dokaza finansijskog vještačenja pozivajući se na odredbe člana 229. stav 1. tač. 2. i 4. ZPP-a, a što je u skladu sa pravilnom primjenom materijalnog prava.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za postupak okončan osporenim presudama, poziva se na izvod i mišljenje ovlaštenog revizora, koje nije posjedovao u toku postupka, a kao dokaz o poslovanju apelant smatra da drugostepeni sud nije obrazložio žalbene navode te da je stoga drugostepena presuda zasnovana na povredi odredaba parničnog postupka. Apelant navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud očigledno proizvoljno primijenili materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora što je dovelo do povrede prava na pravičan postupak. Apelant nije posebno obrazložio na koji način smatra da je došlo do povrede prava na imovinu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da nepostoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora, Granskog kolektivnog ugovora, ZOO-a i Zakona o parničnom postupku, obavezali apelanta da tužitelju isplati razliku plaća u iznosu preciziranom u izreci presude sa kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.
12. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešnu utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 2898/06 od 6. marta 2007. godine). Obzirom da se glavni prigovor apelanata vezan za cjelokupni postupak odnosi na tvrdnju da je on kao poslodavac isplaćivao plaću koju je jedino i mogao svojim uposlenicima, obzirom da posluje sa gubitkom, te da su sudovi trebali i morali imati u vidu ovu činjenicu kod presuđivanja, te da jeste donio Program o konsolidaciji u dva navrata a koji su potpisali i predstavnici uposlenika, Ustavni sud konstatira da sudovi jesu cijenili i ove činjenice, te da su utvrdili da on kao poslodavac ne može umanjiti plaću uposlenicima u razdoblju dužem od tri mjeseca, te da je i ovo umanjenje dužan nakon završetka konsolidacije, koja mora biti sukladna programu, uposlenicima nadoknaditi. Navedeno nije ispoštovano u konkretnom slučaju, a apelant u ostalim slučajevima nije ovlašten umanjivati plaću uposlenicima mimo zakonskim propisima utvrđenog minimuma, što je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio u svojoj odluci. Ustavni sud također konstatira da je Kantonalni sud prihvatio razloge prvostepene presude vezane za primjenu čl. 39. i 40. stav 1. Granskog kolektivnog ugovora te da je prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o pripadajućoj razlici plaća za period od 22. aprila 2002. godine do 31. januara 2006. godine, kamatama i troškovima postupka. Kantonalni sud je detaljno obrazložio zbog čega je preinačio prvostepenu presudu vezano za nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke.
13. Ustavni sud konstatuje da obzirom na navedeno, u postupanju drugostepenog suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji. Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz nezadovoljstva apelanta činjenicom da je, ionako teškog materijalnog stanja, dodatno pogođen dosuđenim obvezama, što u konkretnom slučaju nema nikakve direktne ili indirektne veze sa pravičnim suđenjem. Osim toga, apelant u svojoj apelaciji navodi da se kamata nije mogla odrediti prema ZOO-a. Kao što to pravilno objašnjava i Kantonalni sud, Općinski sud se kod određivanja zakonske zatezne kamate poziva na odredbu članka 277. ZOO-a kod utvrđivanja prava na zateznu kamatu, dok je visinu iste utvrdio sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate. Navod apelanta da se u slučaju «plaća» ima odrediti zatezna kamata na temelju «posebnog zakona» nije ničim potkrijepljen, tačnije, u potpunosti je neutemeljen. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Naime, apelant nije naveo da li po njegovom shvatanju odluke sudova predstavljaju miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine ili «lišavanje» imovine, shodno stavu 1. ovog člana, ili se eventualno radi o «nadziranju korištenja imovine», shodno stavu 2. ovog člana. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović