Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-152/06 (S. R.)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-152/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, podpredsjednici, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-152/06, rješavajući apelaciju Slavka Radovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Radovanovića podnesena protiv presude Okružnog suda Istočno Sarajevo broj U-
116/05 od 10. novembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa advokat Radović Milenko iz Foče, podnio je 30. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-116/05 od 10. novembra 2005. godine. Apelant je 21. decembra 2006. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Vojne Pošte Vlasenica pov. Broj 05/1-85-3 od 7. maja 2004. godine apelant je razriješen profesionalne vojne službe sa danom 15. maja 2004. godine. U obrazloženju navedenog rješenja navedeno je da apelantu, koji je po činu major, profesionalna vojna služba prestaje na osnovu Odluke Vlade Republike Srpske o smanjenju broja zaposlenih u sistemu odbrane Republike Srpske i policije broj 02/1-020-120/04 od 2. februara 2004. godine, primjenom kriterija utvrđenih Programom zbrinjavanja otpuštenih lica iz sistema odbrane Republike Srpske koji je donjela Vlada Republike Srpske i Naredbe Ministra odbrane Republike Srpske broj 8/1-01-23/04 od 11. marta 2004. godine.
3. Protiv navedenog prvostepenog rješenja apelant je blagovremeno izjavio žalbu drugostepenom organu Vojnoj Pošti Sokolac koji je rješenjem int. Broj 04/2-2-6 od 7. jula 2004. godine odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. Nezadovoljan ishodom upravnog postupka, apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom....Apelant je tužio Ministarstvo odbrane Republike Srpske VP 7502 Sokolac (u daljnjem tekstu: tuženi) osporavajući zakonitost rješenja na osnovu kojih mu je prestao radni odnos. Tvrdio je da u odnosu na njega nisu pravilno primjenjeni kriteriji tuženog, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je po pitanju stručne spreme i radnog iskustva imao prednost u odnosu na kandidate koji su ostali u radnom odnosu kod tuženog.
5. Presudom Okružnog suda broj U-116/05 od 10. novembra 2005. godine tužba apelanta je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude navedeno je da su se organi tuženog u potpunosti držali kriterija iz Programa o zbrinjavanju otpuštenih lica iz sistema odbrane Republike Srpske koji je donijela Vlada Republike Srpske, te da su u svemu postupili u skladu sa Naredbom Ministra odbrane Republike Srpske broj 8/1-01-23/04 od 11. marta 2004. godine. Nadalje, Okružni sud konstatuje da apelant protiv citirane naredbe nije podnio tužbu kojom bi pokrenuo upravni spor, iako je po zakonu na to imao pravo.
6. Apelant je 30. januara 2006. godine protiv presude Okružnog suda broj U-116/05 od 10. novembra 2005. godine podnio apelaciju u kojoj osporava navedenu presudu smatrajući da je kao oficir-major, koji je završio školu rezervnih oficira imao prednost pri raspoređivanju na novu dužnost, odnosno prioritet na rad, da rješenje kojim mu je prestala profesionalna služba nezakonito, jer je doneseno u suprotnosti sa Programom zbrinjavanja viška državnih službenika u upravi Republike Srpske, da je tuženi propustio da u okviru kriterija iz Programa o zbrinjavanju otpuštenih lica iz sistema odbrane Republike Srpske vodi računa i o drugim uslovima kao što su učešće u ratu, veća službena ocjena, iskustvo na funkcionalnoj dužnosti i dobrovoljno prihvatanje otpremnine. U dopuni apelacije od 21. decembra 2006. godine, apelant na osnovu istih činjenica iznesenih u apelaciji, navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evorpske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je lišen imovine gubitkom plata kao posljedicom otpuštanja iz službe, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za koje smatra da je povrijeđeno time što su redovni sudovi primjenili propise na proizvoljan i diskriminatorski način.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. Kao opšte pravilo član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da postoji spor oko prava i obaveza i da oni budu građanske prirode. Evropski sud za ljudska prava je, u pogledu spora oko pitanja zaposlenja u javnoj službi, zaključio da se u pogledu primjene člana 6. stav 1. mora napraviti izuzetak u odnosu na specifičan vid zaposlenja koji povlači za sobom obavljanje poslova od javnog interesa. Na taj način iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije je isključen spor koji pokrenu javni službenici čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi i ako su ti službenici odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti (pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr.). Prema tome, spor između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlaštenja proizašlih iz javnog prava, ne povlači za sobom primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67. i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, odluka o prihvatljivosti broj CH/02/10476 od 1. aprila 2003. godine, tač. 19. i 20).
9. U konkretnom slučaju spor se odnosi na apelantova prava u vezi odluke o razrješenju od profesionalne službe u sistemu odbrane Republike Srpske. Apelant je imao visoki čin majora u Oružanim snagama Republike Srpske i na toj dužnosti je u skladu sa ustavima, zakonima i pravilima službe, učestvovao u donošenju i sprovođenju odluka na osnovu stručnog znanja i hijerarhijskih odnosa u oružanim snagama, sa ciljem obezbjeđenja provođenja državnog suvereniteta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantov položaj iziskuje, u smislu pripadajućih obaveza i dužnosti majora, sudjelovanje u vršenju javne vlasti koje ima za cilj zaštitu opštih interesa države (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 104/03 od 19. aprila 2004. godine).
10. Iz ovog proizlazi da Ustavni sud nema nadležnost da ispituje navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u postupku u kojem se apelant kao vršilac javne funkcije žali na odluku o prestanku profesionalne službe u oružanim snagama Republike Srpske. Slijedi da su apelanovi navodi inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelant se žali da mu je istom odlukom o prestanku profesionalne službe u oružanim snagama povrijeđeno i pravo na imovinu, obzirom da nakon te odluke ne prima više platu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju štiti samo postojeću imovinu a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije nisu primjenjivi na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu koju nije stekao, nego je prema njegovim očekivanjima tek mogao steči na osnovu plata iz radnog odnosa koju bi ostvarivao da mu odlukom koju osporava nije prestao radni odnos. Stoga, Ustavni sud smatra, pozivajući se pri tom na svoju praksu u sličnim slučajevima (vidi neobjavljena odluka Ustavnog suda, broj AP-211/05 od 12. aprila 2006. godine) da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Upogledu navoda apelanta koji se odnose na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32).
13. U konkretnom slučaju, apelant u dopuni apelacije navodi da je do povrede prava na nediskriminaciju došlo usljed povrede prava na pravično suđenje na taj način što su sudovi suprotno sopstvenoj praksi, diskriminatorski i proizvoljno primjenjujući propise donijeli odluke na njegovu štetu. Međutim, obzirom na činjenicu da se u ovom slučaju povreda prava na nediskriminaciju ne može razmatrati nezavisno od prava na pravično suđenje na koje se i apelant poziva i imajući u vidu zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju navodi apelanata o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović