Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-369/06 (S. S.)

Odluka donesena 20. 03. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-369/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, podpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, godine u predmetu broj AP 369/06, rješavajući apelaciju Steve Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Steve Savića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Bjeljini broj 179/05 od 26. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku broj K-91/2003. od 11. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stevo Savić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zvornika, koga zastupa Ozrenka Jakšić, advokatica iz Zvornika, podnio je 22. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-179/05 od 26. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku broj K-91/2003 od 11. juna 2005. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje kazne zatvora izrečene apelantu presudom presude Osnovnog suda u Zvorniku broj K-91/2003 od 11. juna 2005. godine do donošenja meritorne odluke Ustavnog suda.

2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku broj K-91/2003 od 11. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-179/05 od 26. decembra 2005. godine, apelant je osuđen za produženo krivično dijelo – zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 337 stav 3 Krivičnog zakonika Republike Srpske. Zbog učinjenog produženog krivičnog djela, apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci.

3. U toku krivičnog postupka je utvrđeno da je apelant, u vremenskom periodu od 17. maja 1999. godine do 26. aprila 2000. godine, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, a u svojstvu službenog lica, većem broju lica sa područja opštine Zvornik koja nisu imala status raseljenog lica ili povratnika obezbjedio donošenje pojedinačnih riješenja o dodjeli neizgrađenog uređenog ili neuređenog građevinskog i poljoprivrednog zemljišta bez naknade, iako je bio svjestan da je to suprotno odredbama Uredbe o uslovima i načinu dodjele građevinskog zemljišta bez naknade («Službeni glasnik RS», broj 11/99, u daljnjem tekstu: Uredba)).

4. Ustavni sud je donio odluku, broj AP 369/06 od 14. marta 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

5. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. On navodi da je sud povrijedio princip jednakosti strana u krivičnom postupku jer je zanemario i nije sa dovoljno pažnje cijenio dokaze koje je apelant iznosio i koji apelantu navodno idu u prilog. On smatra da optužba nije dokazala da lica kojima je zemljište dodijeljeno nisu imala priznat status izbjeglica odnosno raseljenih lica. Nije bilo neophodno, smatra apelant, da se taj status dokazuje isključivo «izbjegličkim legitimacijama», nego i drugim dokaznim sredstvima. U tom smislu trebalo je uzeti u obzir i izjave pojedinih svjedoka koji su iznosili da su posjedovali izbjeglički status. Apelant smatra da je taj status trebalo priznati i licima sa područja Opštine Zvornik, a čija imovina je uništena u toku ratnih sukoba i koja, pravno, potpadaju pod odredbe Konvencije o statusu izbjeglica i Protokol o statusu izbjeglica iz 1966. godine. Konačno, apelant smatra da su lica koja su obuhvaćena optužnicom, imala «faktički status raseljenog lica», a da optužba nije pružila suprotne dokaze. Obzirom da su rješenja o dodjeli građevinskog zemljišta upravni akti, njihovu zakonitost su mogli cjeniti i drugi nadležni organi Republike Srpske. S druge strane, bilo je elemenata da se primjeni i blaži zakon, a protivpravna imovinska korist koju bi ostvario apelant mogla bi biti ostvarena samo ako je zemljište, koje je određenim licima dodjeljivano, i uknjiženo.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

a) navodi o povredi prava lica da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana

3. Evropske konvencije

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jeste da spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koji državni organi ili pojedinci u njihovo ime sprovode nad nekim osobama. Pri tom intenzitet i trajanje tih postupak mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava. Apelant se, u konkretnom slučaju, žali na pogrešno utvrđene činjenice i proizvoljnu primjenu prava u krivičnom postupku povodom optužbe da je zloupotrebio službenu dužnost odnosno ovlašćenje. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu ovaj sudski postupak i povrede prava na koje se apelant poziva odnosno na navode o povredi ustavnog prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku, pa su navodi apelanta u tom smislu paušalne prirode i neosnovani, te zbog toga nema «opravdan zahtjev» niti je «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava koja je je naveo apelant.

9. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

b) navodi o povreda člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6.

Evropske konvencije

10. Osnovni prigovori koje apelant iznosi u apelaciji tiču se njegovih navoda da sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje iz čega je, navodno, proistekla i pogrešna primjena materijalnog prava. Suštinsko pitanje koje apelant navodi svodi se na ocjenu da je on, kao službeno lice, izbjeglicama i raseljenim licima dodjeljivao građevinsko zemljište, a ne osobama koja taj status nisu zakonski ostvarila kako je navedeno u presudama. Apelant zapravo spori utvrđenja iz presuda da lica kojima je u svojstvu predsjednika Izvršnog Odbora Skupštine Opštine Zvornik dodjeljivano građevinsko zemljište nisu imala status izbjeglih i raseljenih lica. Suprotno tome, iz stanja spisa i priložene dokumentacije je vidljivo da je apelant, a radi sticanja imovinske koristi, dodjeljivao to zemljište licima koja taj status nisu imala, a protivno odredbama navedene Uredbe. Svi provedeni dokazi, uvid u relevantnu dokumentaciju potvrđuju da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i da radnja izvršenja u kojoj lice iskorišćavanjem službenog položaja ili ovlašćenja, kao službeno lice, djeluje u okviru svojih ovlašćenja i preduzima službenu radnju koja spada u njegovu službenu dužnost, što su nesporno imao optuženi u ovom krivičnom predmetu. Izreka prvostepene presude je jasna i razumljiva, a u samom obrazloženju je dato dovoljno razumljivih, potpunih i određenih razloga o svim odlučnim činjenicama koje se odnose na radnju izvršenja i ostale bitne zakonske elemente bića krivičnog djela za koje je optuženi oglašen krivim. Apelant je osuđen za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 337 stav 3 Krivičnog zakonika Republike Srpske, koje predstavlja krivično djelo sa tzv. blanketnom dispozicijom, pošto se radnja opisa tog krivičnog djela poziva na druge, tzv. blanketne propise. Ni u jednom slučaju dodjele građevinskog zemljišta nije utvrđeno da lica kojima je to zemljište dodjeljeno imaju priznat i utvrđen status izbjeglica ili raseljenih lica, jer su sama takva lica u skladu sa propisima mogla konkuristi za dodjelu građevinskog zemljišta. I navodi apelanta koji iznosi da lica koja su obuhvaćena optužnicom, imala «faktički status raseljenog lica», a da optužba nije pružila suprotne dokaze su dati paušalno. Isto tako, navodi o tome da su rješenja o dodjeli građevinskog zemljišta kao upravnih akata i njihovu zakonitost mogli cjeniti i drugi nadležni organi Republike Srpske nisu u vezi sa učinjenim krivičnim djelom, nego samo utvrđivanja statusa izbjeglica i raseljenih što nije sporno u ovom krivičnom postupku. Nadalje, navodi apelanta da je mogao biti primjenjen i blaži zakon, a protivpravna imovinska korist koju bi ostvario apelant mogla bi biti ostvarena samo ako je zemljište, koje je određenim licima dodjeljivano i uknjiženo, takođe su neosnovani i bez jasnih pravnih i zakonskih utemeljenja. Kako iz svega proizilazi da apelant nije ponudio nikakve dokaze da je sud proizvoljno primjenio materijalno pravo, utvrđujući njegovu krivičnu opdgovornost na koju se poziva, to sledi da su navodi apelanta u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava dati paušalno i da nemaju osnovu u krivičnom zakonu.

11. U konkretnom slučaju, nesporno je da je prvostepeni sud izveo dovoljan broj dokaza kojima je utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost optuženog, a sam apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje navoda apelanta da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njegovu krivicu i da su pogriješili u procjeni njegove krivične odgovornosti. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlažu dokaze, daje svoje primjedbe, zatim apelant je tokom postupka imao branioca, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se opravda sumnja da je povređeno pravično suđenja prema apelantu.

12. U vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na svoju ustaljenu praksu prema kojoj «Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava, (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja obzirom da, po mišljenju Ustavnog suda, tako utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu Ustava, a apelant ne navodi da mu je tokom postupka povrijeđeno bilo kakavo procesno pravo garantirano članom 6. Evropske konvencije, te Ustavni sud smatra da, kad se uzme u obzir clelokupni provedeni krivični postupak kao i stanje spisa apelacije, apelant nema «opravdan zahrijev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović Sekretar Redakcione komisije Predsjednica Redakcione komisije Faris Vehabović Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-369/06 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio