Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-397/06 (M. P.)

Odluka donesena 20. 03. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-397/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-397/06, rješavajući apelaciju Marijana Petrovića, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i član 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Marijana Petrovića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-590/05 od 30. decembra 2005. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-8/04-I od 26. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marjan Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjih Hrgova, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt ), koga zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta, podnio je, 23. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-590/05 od 30. decembra 2005. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-8/04-I od 26. oktobra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-8/04-I od 26. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Gž-590/05 od 30. decembra 2005. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik nekretnina označenih kao k.č. broj 58., oranica «Bara-Vrbica» u površini od 10.000 m, upisana u zk.ul broj 269 KO Bijela. Istom presudom je utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Osnovni sud je utvrdio da su sporne nekretnine vlasništvo tuženog Brčko Distrikta, a da se samo posjed vodi na imenu apelanta. Na utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je primjenio odredbe Zakona o upisu stvarnog prava na nekretninama u svojini Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta», broj 26/04 ) u kojem je predviđeno da će «Osnovni sud Brčko Distrikta po službenoj dužnosti izvršiti upis prava svojine i bilo kojeg drugog stvarnog prava u korist Brčko Distrikta na kojima je do stupanja na snagu ovog Zakona kao svojina bila upisana Opštenarodna imovina, društvena svojina, državna svojina, svojina zemljišnog fonda Agrarne reforme i kolonizacije, svojina Društveno-političkih organizacija, mjesnih zajednica i drugih pravnih lica u državnoj ili društvenoj svojini ili bilo koji drugi vid svojine osim privatnih». U smislu ove odredbe, Osnovni sud je pouzdano utvrdio da je do stupanja na snagu navedenog zakona kao vlasnik spornih nekretnina u listu «B» upisan Zemljišni fond Agrarne reforme i kolonizacije sa vlasništvom 1/1 (u daljnjem tekstu: Zemljišni fond).

4. Presudom Apelacionog suda, broj Gž-590/05 od 30. decembra 2005. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepena pesuda potvrđena. Ovom presudom je utvrđeno da je apelant kupoprodajnim ugovorom stekao imovinu koja je upisana pod drugim katastarskim česticama, a ne sporne nekretnine, pa kad je apelant ustanovio da sporna imovina ne pripada toj imovinu koja je upisana pod drugim katastarskim česticama, pokrenuo je parnični postupak da mu se prizna pravo vlasništva i na spornom zemljištu.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On navodi da je sud proizvoljno ocjenio spis ARIK 1180/46 od 11. augusta 1946. godine u kojem postoji službena zabilješka da su sporne nekretnine «ekspropisane još 1924 godine i dodjeljene po tada važećim propisima agrarnim interesentima». Slijedom navedenog, apelant navodi da sporne nekretnine nisu mogle pripasti Zemljišnom fondu, radi čega apelant smatra da su osporenim presudama povređena njegova prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant u svojoj apelaciji navodi da su sudovi na utvrđene činjenice proizvoljno primjenili materijalno pravo, tačnije odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta , utvrđujući da su sporne nekretnine vlasništvo tuženog Brčko Distrikta, a da se samo posjed vodi na imenu apelanta, a prema osnovu Zakona o upisu stvarnog prava na nekretninama u svojini Brčko Distrikta BiH. Apelant smatra da se na konkretan slučaj nije mogao nikako primjeniti Zakon o upisu stvarnog prava na nekretninama u svojini Brčko Distrikta BiH koji određuje da će «Osnovni sud Brčko Distrikta po službenoj dužnosti izvršiti upis prava svojine i bilo kojeg drugog stvarnog prava u korist Brčko Distrikta na kojima je do stupanja na snagu ovog Zakona kao svojina bila upisano Opštenarodna imovina, društvena svojina, državna svojina, svojina zemljišnog fonda Agrarne reforme i kolonizacije, svojina Društveno-političkih organizacija, mjesnih zajednica i drugih pravnih lica u državnoj ili društvenoj svojini ili bilo koji drugi vid svojine osim privatnih». Međutim, Osnovni sud je pouzdano utvrdio da je do stupanja na snagu navedenog zakona kao vlasnik u listu «B» upisan Zemljišni fond, pa, na osnovu citiranih odredbi Zakona koji je primjenjen, nije bilo osnova da se vlasnička prava priznaju apelantu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtijev» da se poziva na povredu navedenih ustavnih prava, jer nije uspio sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na priznavanje prava vlasništva na spornim nekretninama, s obzirom da su sporne nekretnine upisane u zemljišnim knjigama kao vlasništvo Brčko Distrikta. U konkretnom slučaju Ustavni sud, dakle, nije našao da postoji proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova.

9. U vezi navedenog, Ustavni sud naglašava da je van nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu tumačenja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko se isto ne doima očito proizvoljnim. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i na takve primjenili određeno pravo. Zadatak Ustavog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtjeva član 6. stav 1. Evropske konvencije te da li odluke redovitih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine). U konkretnom slučaju, redovni sudovi su u dvije instance utvrđivali odnosno razmatrali činjenice koje su od značaja za ocjenu o kakvom se institutu konkretno radi, pri tome oba puta uzimajući u obzir navode apelanta da mu pripadaju sporne nekretnine, te u sklopu činjenica utvrđenih saslušanjem svjedoka, vještaka geodetske struke i uvidom u potrebnu dokumentaciju, detaljno obrazložili zašto su se opredijelili za odbijanje apelantovog zahtjeva, kvalificirajući ga neosnovanim. Iz svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u provedenim postupcima nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava od strane redovnih sudova, odnosno da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega apelaciju u ovom dijelu smatra očigledno (prima facie) neosnovanom.

10. Što se tiče navoda apelanta koji se odnosi na povredu prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evrospkog suda i Ustavnog suda, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja svoje imovine. Drugo se pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi na lišavanje imovine i podvrgava se izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu, sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu.

11. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-397/06 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio