Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3115/06 (Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. Zavidovići)

Odluka donesena 20. 03. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3115/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 03. 2007.

Tekst odluke

--Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-3115/06, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-000347 od 14.

septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-459/04 od 18. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Halid Šibonjić, dipl. pravnik iz Zavidovića, podnio je 17. novembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-000347 od 14. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-459/04 od 18. novembra 2005. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da obustavi izvršne radnje u predmetu koji se vodi pod brojem 042-0-I-06-004026 i drugim predmetima koji se vode protiv apelanta do okončanja postupka po apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-459/04 od 18. novembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-06-000347 od 14. septembra 2006. godine, IP «Krivaja» d.d. Zavidovići (pravni prednik apelanta) je kao tuženi obavezan da Nazimu Stračeviću kao tužitelju isplati iznos od 9.042,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počev od 15. oktobra 2004. godine do konačne isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 848,00 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod apelanta na poslovima električara-brigadira, te da je po ugovoru o radu, broj 235/01 od 19. aprila 2001. godine, za navedeno radno mjesto određen koeficijent 2,55. Također, među strankama nije sporan ni iznos plaće koju je apelant primio u utuženom periodu, ali je sporno da li je apelant u utuženom periodu isplaćivao tužitelju plaću u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), te da li je obzirom na rezultate poslovanja bio dužan isplaćivati tužitelju veću plaću od one koju mu je isplaćivao, bez obzira na rezultate poslovanja. Sud je konstatirao da je isplata visine plaća i naknada plaća regulisana Kolektivnim ugovorom te da je članom 39. tog ugovora precizirano da osnovna najniža plaća za najjednostavnije poslove i zadatke ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku za puno radno vrijeme i puni učinak, a da je članom 40. Kolektivnog ugovora definisana osnovna plaća kao najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za posao pripadajuće grupe složenosti za puno radno vrijeme i normalne rezultate rada, a utvrđuje se po grupama složenosti kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. Sud je naveo da je ugovorom o radu ugovoreno da je koeficijent složenosti radnog mjesta tužitelja 2,55, te da je osnovna plaća koja se tužitelju mora isplatiti proizvod osnovne najniže neto plaće iz člana 39. Kolektivnog ugovora, koeficijenta složenosti i minulog rada iz člana

44. Kolektivnog ugovora.

4. Sud je dalje, naveo da je vještak finansijske struke utvrdio visinu plaće za svaki mjesec pojedinačno prema članu 40. Kolektivnog ugovora, te da sam način obračuna u nalazu vještaka stranke nisu osporile. Sud je naveo da tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka dok je apelant i dalje ostao kod primjedbi koje je isticao u čitavom toku postupka, da je odredbom člana

38. Kolektivnog ugovora kao i člana 39. stav 1. Pravilnika o radu apelanta utvrđeno da se plaća zaposlenika utvrđuje na osnovu ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uslova rada u skladu sa ostvarenom dobiti društva odnosno poslodavca. Navedeni prigovor apelanta sud nije prihvatio jer je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li društvo odnosno poslodavac ostvaruje dobit ili ne. Sud je naveo da bez obzira kako je apelant poslovao da li je ostvario dobit ili gubitak dužan je zaposlenicima isplatiti osnovnu plaću. Sud je dalje konstatovao da je član 42. Kolektivnog ugovora dopustio mogućnost da se poslodavac dogovori sa zaposlenicima o isplati i manje najniže plaće za vrijeme Programa konsolidacije, koji ne može biti duži od tri mjeseca, s tim da ni tako ugovorena plaća ne može iznositi manje od 80% iznosa najniže plaće utvrđene u članu 39. tog ugovora. Sud je naveo da u Protokolima na koje se poziva apelant kao i u apelantovom Programu konsolidacije od 9. jula 2004. godine, nigdje nije preciziran iznos niti procenat plaće, niti mjeseci za koje će to biti učinjeno već se ti protokoli i program odnose uglavnom na dinamiku isplate plaće i rokove isplate, te se isti akti ne mogu tumačiti u vezi sa članom 42. Granskog kolektivnog ugovora. Sud je zaključio da se odredba člana 39. apelantovog Pravilnika o radu, a koja sadrži istu odredbu kao član 38. Kolektivnog ugovora ne odnosi na osnovnu plaću iz čl. 39. i 40. Kolektivnog ugovora, već bi ista bila mjerilo u pogledu plaće zaposlenika preko iznosa osnovne plaće. Sud je naveo da navod apelanta da se Kolektivni ugovor ne primjenjuje nakon proteka godine dana nije pravno relevantan jer bez obzira na odredbu člana 87. prema kojem se Kolektivni ugovor zaključuje na određeno vrijeme od godinu dana, član 91. stav 2. Kolektivnog ugovora predvidio je da će se odredbe navedenog ugovora primjenjivati i nakon proteka vremena na koje je zaključen sve do zaključenja novog ugovora. Prigovor zastare potraživanja koji je apelant istakao sud nije prihvatio. Sud je odluku o kamati donio primjenom člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da razloge koji su navedeni u prvostepenoj presudi, kao pravilne prihvata i drugostepeni sud jer po mišljenju tog suda navedeni razlozi imaju uporište u pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primjenjenom materijalnom pravu odnosno odredbama čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu, člana 4. st. 1. i 2. i člana 5. st. 1. i 2. u to vrijeme važećeg Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH i čl. 39. i 40. stav 1, čl. 42. i

44. Kolektivnog ugovora. Sud je naveo da je prema navedenim propisima apelant bio u obavezi da tužitelju isplati za njegov obavljeni rad u radnom vremenu i ostvarene rezultate rada osnovnu plaću, te da se pozivanje na tešku ekonomsku situaciju uz nesačinjavanje programa konsolidacije ne može odražavati na plaću radnika i vršiti isplata ispod minimuma predviđenog Ugovorom za dati koeficijent. Sud nadalje navodi da čak i da je sačinjen program konsolidacije i postignut dogovor o isplati manje najniže plaće za period ne duži od tri mjeseca poslodavac bi bio u obavezi da nakon konsolidacije poslovanja isplati dugovanja prema zaposlenicima. Stoga je sud zaključio da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li poslodavac ostvaruje dobit ili ne. U vezi prigovora apelanta da se prvostepeni sud u odnosu na zatezne kamate samo pozvao na odredbu člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, Kantonalni sud je našao da je prvostepenom presudom kojom je apelant obavezan da na iznos od 9.042,45 KM plati zakonsku kamatu počev od 15. oktobra 2004. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate obaveza dovoljno određena.

6. Tužitelj Nazim Starčević je podnio prijedlog za dozvolu izvršenja pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda, broj P-459/04 od 18. novembra 2005. godine, na osnovu kojeg je Općinski sud odredio izvršenje rješenjem o izvršenju, broj 042-0-I-06-004026 od 12. oktobra 2006. godine.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za postupak okončan ospornim presudama, poziva se na izvod i mišljenje ovlaštenog revizora, koje nije posjedovao u toku postupka, a kao dokaz o poslovanju apelanta. Smatra da drugostepeni sud nije obrazložio žalbene navode od odlučnog značaja za pravilno presuđenje, te da je stoga drugostepena presuda zasnovana na povredi odredaba parničnog postupka. Ističe da su prvostepeni i drugostepeni sud očigledno proizvoljno primijenili materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora. Navodi da osim predmetnog slučaja apelant vodi spor po istom osnovu sa još više od 3.000 tužilaca, te stoga ističe na važnost i hitnost rješavanja ovih sporova kako ne bi došlo do katastrofalnih i nesagledivih posljedica po apelanta i privredu Zavidovića.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juli 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora, Kolektivnog ugovora, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, obavezali apelanta da tužitelju isplati razliku plaća u iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos od dana podnošenja tužbe do isplate. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.

11. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešnu utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta.

12. Ustavni sud konstatuje da je Općinski sud proveo dokaze na koje se apelant poziva u apelaciji (Protokol o prihvatanju obaveza i odgovornosti iz kratkoročnog programa konsolidacije materijalno-finansijskog stanja apelanta od 28. februara 2003. godine, podnesak broj GD-391/04 od 9. jula 2004. godine izvod iz Programa konsolidacije preduzeća i protokol broj GD-448/04 od 30. jula 2004. godine), te je naveo razloge zašto ti dokazi nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari. Općinski sud je u obrazloženju naveo da stranke nisu osporile sam način obračuna u nalazu vještaka, a da je apelant ostao kod primjedbi koje je isticao u toku čitavog postupka, da je članom 38. Kolektivnog ugovora kao i članom 39. stav 1. Pravilnika o radu apelanta utvrđeno da se plaća zaposlenika utvrđuje na osnovu ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uslova rada u skladu sa ostvarenom dobiti društva odnosno poslodavca. Međutim, Općinski sud navedeni prigovor apelanta nije prihvatio navodeći da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li društvo odnosno poslodavac ostvaruje dobit ili ne. Ustavni sud također konstatuje da je Kantonalni sud kao pravilne prihvatio razloge prvostepene presude smatrajući da navedeni razlozi imaju uporište u pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primjenjenom materijalnom pravu pozivajući se pri tome na relevantne zakonske odredbe i zaključujući da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li poslodavac ostvaruje dobit ili ne.

13. Ustavni sud u postupanju prvostepeno i drugostepenog suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji. Na osnovu navedenog po mišljenu Ustavnog suda navodi apelanta o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava su neosnovani. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP-2898/06 od 6. marta 2007. godine). Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdatu tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3115/06 (Industrijsko preduzeće «Krivaja»… | Sudska praksa | Aktio