Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3116/06 (Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. Zavidovići)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3116/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-3116/06, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-000323 od 14. septembra 2006. godinei presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-582/04 od 9. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Halid Šibonjić, dipl. pravnik iz Zavidovića, podnio je 17. novembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-000323 od 14. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-582/04 od 9. decembra 2005. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da obustavi izvršne radnje u predmetu koji se vodi pod brojem 042-0-I-06-004034 i drugim predmetima koji se vode protiv apelanta do okončanja postupka po apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-582/04 od 9. decembra 2005. godine, Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.d. Zavidovići (pravni prednik apelanta) je kao tužena obavezana da Amiri Tadić kao tužiteljici isplati iznos od 5.424,41 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počev od 1. novembra 2002. godine do isplate, te da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 128,00 sve u roku od 15 od dana donošenja presude.
3. U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužiteljica u utuženom periodu bila zaposlenica kod apelanta na poslovima rukovodilac Službe kupaca i dobavljača sa koeficijentom radnog mjesta 3,50 te u periodu od 1. avgusta 2002. godine do 30. septembra 2002. godine na poslovima i radnim zadacima rukovodilac Sektora računovodstva sa koeficijentom radnog mjesta 3,60 sa punim radnim vremenom u trajanju od 40 sati sedmično. Sud je naveo da nije sporna ni činjenica da je tužiteljici kod apelanta na njen pismeni zahtjev prestao radni odnos sa 30. septembrom 2002. godine. Međutim, među strankama je sporno da li je apelant u utuženom periodu tužiteljici isplaćivao plaću u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), te da li je obzirom na rezultate poslovanja bio dužan isplaćivti tužiteljici veću plaću od one koju joj je isplaćivao. Sud je konstatirao da je isplata visine plaća i naknada plaća regulisana Kolektivnim ugovorom te da je članom 39. tog ugovora precizirano da osnovna najniža plaća za najjednostavnije poslove i zadatke ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku za puno radno vrijeme i puni učinak, a da je članom 40. Kolektivnog ugovora definisana osnovna plaća kao najniži iznos koji se zaposlniku mora isplatiti za posao pripadajuće grupe i složenosti za puno radno vrijeme i normalne rezultate rada, a utvrđuje se po grupama složenosti kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti.
4. Sud je naveo da je na osnovu podataka o prosječnoj plaći koji se objavljuju u Službenim novinama Federacije BiH vještak utvrdio koliko iznosi 55% prosječne mjesečne plaće u pojedinom mjesecu, te taj iznos pomnožio sa koeficijentom radnog mjesta tužiteljice, dodavši na taj iznos minuli rad, te tako utvrdio visinu plaće za svaki mjesec pojedinačno prema članu 40. Kolektivnog ugovora. Sud je naveo da stranke nisu osporile sam način obračuna u nalazu vještaka, te da je sud tužiteljici i dosudio iznos kojeg je utvrdio vještak. Sud je ocijenio neosnovanim navode apelanta vezane za primjenu člana 38. Kolektivnog ugovora kao i člana 39. stav 1. Pravilnika o radu apelanta, prema kojim se plaća zaposlenika utvrđuje na osnovu ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uslova rada u skladu sa ostvarenom dobiti društva odnosno poslodavca, te da stoga tužiteljici ne pripada plaća u iznosu koji potražuje tužbenim zahtjevom već u iznosu koji joj je apelant isplaćivao u utuženom periodu u skladu sa svojom dobiti. Sud je naveo da navedeni prigovor apelanta nije prihvatio jer je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li društvo odnosno poslodavac ostvaruje dobit ili ne. Sud je dalje konstovao da je članom 42. Kolektivnog ugovora regulisana mogućnost da se poslodavac dogovori sa zaposlenicima o isplati i manje najniže plaće za vrijeme Programa konsolidacije, koji ne može biti duži od tri mjeseca, s tim da tako ugovorena plaća ne može iznositi manje od 80% iznosa najniže plaće iz člana 39. Kolektivnog ugovora. Sud je naveo da u Protokolima na koje se poziva apelant kao i u apelantovom Programu konsolidacije od 9. jula 2004. godine, koji se ne odnose na utuženi period jer su zaključeni iza tog perioda, a čak da se isti eventualno mogu primjeniti na konkretan slučaj nigdje nije preciziran iznos niti procenat plaće, niti mjeseci za koje će to biti učinjeno već se ti protokoli i program odnose uglavnom na dinamiku isplate plaće i rokove isplate, te se navedeni akti ne mogu tumačiti u vezi sa članom 42. Kolektivnog ugovora. Sud je zaključio da se odredba člana 39. apelantovog Pravilnika o radu, a koja sadrži istu odredbu kao član 38. Kolektivnog ugovora ne odnosi na osnovnu plaću iz čl. 39. i 40. Kolektivnog ugovora, a da bi parametri iz navedenih članova Pravilnika o radu apelanta i Kolektivnog ugovora bili mjerila u pogledu plaće zaposlenika preko iznosa osnovne plaće. Sud je naveo da također ni izvještaj o poslovanju apelanta za period od 1. januara do 31. decembra 2002. godine nije mogao uticati na drugačiju odluku suda odnosno na ostvarenje prava tužiteljice jer ono što tužiteljica potražuje je njena osnovna plaća odnosno najniži iznos koji se tužiteljici mora isplatiti bez obzira da li je tuženi ostvario dobit ili je poslovao sa gubitkom. Obzirom na navedeno sud je odbio prijedlog apelanta za saslušanje svjedoka M.S. jer je izvođenje tog dokaza smatrao irelevantnim budući da je saslušanje tog svjedoka bilo predloženo samo na okolnost apelantovog poslovanja u utuženom periodu odnosno da li je ostvario dobit ili ne. Sud je odluku o kamati donio primjenom člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a o troškovima postupka je odlučeno u skladu sa odredbama člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH.
5. Rješenjem Općinskog suda, broj P-582/04 od 11. januara 2006. godine apelantu je naloženo da na ime sudske takse na izjavljenu žalbu protiv presude Općinskog suda, broj P-582/04 od 9. decembra 2005. godine, plati iznos od 300,00 KM i 5,00 KM na ime opomene.
6. Protiv prvostepene presude i prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu koju je Kantonalni sud presudom, broj 004-0-Gž-06-000323 od 14. septembra 2006. godine, djelimično uvažio, te prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o početku toka zakonske zatezne kamate, tako da je apelant obavezan da tužiteljici na dosuđeni iznos od 5.424,41 KM isplati kamatu počev od 30. novembra 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe do isplate. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Žalba na rješenje je odbijena i navedeno rješenje je potvrđeno.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da razloge koji su navedeni u prvostepenoj presudi, kao pravilne prihvata i drugostepeni sud jer po mišljenju tog suda navedeni razlozi imaju uporište u pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primjenjenom materijalnom pravu odnosno odredbama čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu, člana 4. st. 1. i 2. i člana 5. st. 1. i 2. u to vrijeme važećeg Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH i čl. 39, 40. stav 1, čl. 42. i 44. Kolektivnog ugovora. Sud je naveo da je prema navedenim propisima apelant bio u obavezi da tužiteljici isplati za njen obavljeni rad u radnom vremenu i ostvarene rezultate rada osnovnu plaću, te da se pozivanje na tešku ekonomsku situaciju uz nesačinjavanje programa konsolidacije ne može odražavati na plaću radnika i vršiti isplata ispod minimuma predviđenog Ugovorom za dati koeficijent. Sud nadalje navodi da čak i da je sačinjen program konsolidacije i postignut dogovor o isplati manje najniže plaće za period ne duži od tri mjeseca poslodavac bi bio u obavezi da nakon konsolidacije poslovanja isplati dugovanja prema zaposlenicima. Stoga je sud zaključio da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li poslodavac ostvaruje dobit ili ne. U vezi prigovora apelanta da se prvostepeni sud u odnosu na zatezne kamate samo pozvao na odredbu člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, Kantonalni sud je našao da je prvostepenom presudom isplata zakonskih zateznih kamata dovoljno određena. U pogledu plaćanja sudske takse sud je naveo su neosnovani prigovori apelanta da se u radnim sporovima ne plaća taksa s obzirom da taksu u radnim sporovima ne plaćaju samo radnici, a kako je žalbu protiv prvostepene presude podnio apelant kao poslodavac, a ne tužiteljica kao radnica to apelant nije oslobođen plaćanja sudske takse prema odredbi člana 10. stav 1. tačka 2. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona.
8. Tužiteljica Amira Tadić je podnijela prijedlog za izvršenje pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda, broj P-582/04 od 9. decembra 2005. godine, te je Općinski sud odredio izvršenje rješenjem o izvršenju, broj 042-0-I-06-004034 od 12. oktobra 2006. godine.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za postupak okončan ospornim presudama, poziva se na izvod i mišljenje ovlaštenog revizora, koje nije posjedovao u toku postupka, a kao dokaz o poslovanju apelanta. Smatra da drugostepeni sud nije obrazložio žalbene navode od odlučnog značaja za pravilno presuđenje, te da je stoga drugostepena presuda zasnovana na povredi odredaba parničnog postupka. Ističe da su prvostepeni i drugostepeni sud očigledno proizvoljno primijenili materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora. Navodi da osim predmetnog slučaja apelant vodi spor po istom osnovu sa još više od 3.000 tužilaca, te stoga ističe na važnost i hitnost rješavanja ovih sporova kako ne bi došlo do katastrofalnih i nesagledivih posljedica po apelanta i privredu Zavidovića.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juli 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora, Kolektivnog ugovora, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, obavezali apelanta da tužiteljici isplati razliku plaća u iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos od dana podnošenja tužbe do isplate. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.
13. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešnu utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta.
14. Ustavni sud konstatuje da je Općinski sud proveo dokaze na koje se apelant poziva u apelaciji (Protokol o prihvatanju obaveza i odgovornosti iz kratkoročnog programa konsolidacije materijalno-finansijskog stanja apelanta od 28. februara 2003. godine, podnesak broj GD-391/04 od 9. jula 2004. godine izvod iz Programa konsolidacije preduzeća i protokol broj GD-448/04 od 30. jula 2004. godine), te je naveo razloge zašto ti dokazi nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari. Općinski sud je u obrazloženju naveo da stranke nisu osporile sam način obračuna u nalazu vještaka, te da je neosnovan navod apelanta da je članom 38. Kolektivnog ugovora kao i članom 39. stav 1. Pravilnika o radu apelanta utvrđeno da se plaća zaposlenika utvrđuje na osnovu ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uslova rada u skladu sa ostvarenom dobiti društva odnosno poslodavca jer je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li društvo odnosno poslodavac ostvaruje dobit ili ne. Općinski sud je odbio prijedlog apelanta za saslušanje svjedoka M.S. jer je smatrao da je nepotrebno izvođenje tog dokaza obzirom da je saslušanje navedenog svjedoka predloženo samo na okolnosti kako je poslovao apelant u utuženom periodu odnosno da li je ostvario dobit ili ne, a sud je te činjenice smatrao irelevantnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Ustavni sud također konstatuje da je Kantonalni sud kao pravilne prihvatio razloge prvostepene presude smatrajući da navedeni razlozi imaju uporište u pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primjenjenom materijalnom pravu pozivajući se pri tome na relevantne zakonske odredbe i zaključujući da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li poslodavac ostvaruje dobit ili ne. Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio samo u pogledu odluke o početku toka zakonske zatezne kamate.
15. Ustavni sud u postupanju prvostepeno i drugostepenog suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji. Na osnovu navedenog po mišljenu Ustavnog suda navodi apelanta o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava su neosnovani. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP-2898/06 od 6. marta 2007. godine). Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović