Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1469/06 (S. H. i S. S.)

Odluka donesena 20. 03. 2007.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1469/06

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1469/06, rješavajući apelaciju Seada Henića i Selvete Sušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Seada Henića i Selvete Sušić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Prijedoru broj P-3213/99.

Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da hitno okonča postupak u predmetu broj P-3213/99 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sead Henić i Selveta Sušić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora podnijeli su 19. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-3213/99. Apelanti su apelaciju dopunili 9. oktobra 2006. godine i 30. januara 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 26. maja i 10. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je 13. juna 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju s kopijom spisa tog suda broj P-3213/99. Pravobranilaštvo je odgovor na apelaciju dostavilo 15. augusta 2006. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda i Pravobranilaštva su dostavljeni apelantu 23. februara 2007. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelanti su 5. novembra 1999. godine podnijeli Osnovnom sudu tužbu protiv Republike Srpske i Općine Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Apelanti su u tužbi naveli da su naslijedili umrlu Zuhru Henić sa po ½ nekretnina upisanih u Pl. br. 1255/04 k.o. Prijedor I, te su dakle bili vlasnici predmetnih nekretnina, između ostalog i porodične kuće u kojoj je stanovala prednica apelanata koja je iseljena 1992. godine, a kuća srušena. Apelanti su tužbenim zahtjevom tražili da sud obaveže tužene da im solidarno isplate na ime naknade štete iznos od 45.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od maja 1992. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

7. Podneskom od 17. jula 2001. godine apelanti su urgirali uzimanje predmeta u rad.

8. Dnevnom naredbom od 27. jula 2001. godine sud je zakazao pripremno ročište za 14. septembar 2001. godine, te zatražio od apelanata plaćanje takse na tužbu.

9. Podneskom koji je sud primio 23. augusta 2001. godine apelanti su, s obzirom na slabo imovno stanje te činjenicu da su raseljena lica, od suda zatražili da ih oslobodi od plaćanja takse, a podneskom od 12. septembra 2001. godine su sudu dostavljene punomoći kojim apelanti ovlašćuju advokaticu Sandu Zubanović da ih zastupa u ovom predmetu.

10. Na ročište održano 14. septembra 2001. godine je pristupio prvoapelant, a nije pristupila uredno obaviještena drugoapelantica koja, po izjavi prvoapelanta, nije pristupila iz zdravstvenih razloga. Na raspravu je pristupio punomoćnik zastupnika tuženih. Sud je konstatirao da se u spisu nalazi punomoć za advokaticu Sandu Zubanović. Prvoapelant je ostao kod tužbe, a tuženi su dali odgovor na tužbu. Rješenjem suda ročište je odloženo i novo zakazano za 12. oktobar 2001. godine, o čemu su usmeno obaviještene prisutne stranke, a naloženo je da se pismenim putem pozove punomoćnica apelanata.

11. Na ročištu održanom 12. oktobra 2001. godine pristupili su apelanti u pratnji punomoćnice, te punomoćnik zastupnika tuženih. Apelanti su u spis uložili rješenje iz 1991. godine o eksproprijaciji predmetnih nekretnina i rješenje iz 1997. godine o promjeni korisnika u katastarskom operatu, te predložili da se pribavi spis Općinskog sekretarijata za urbanizam SO Prijedor, broj 06-473-30/90 od 3. jula 1991. godine. Punomoćnik tuženih je ostao kod istaknutog prigovora zastare. Sud je donio rješenje kojim je odredio da će od SO Prijedor zatražiti dostavu spisa, te konstatirao da će novu glavnu raspravu zakazati pismenim putem.

12. Sud je dopisom od 16. oktobra i 6. decembra 2001. godine tražio od SO Prijedor dostavu navedenog spisa, a apelanti su podneskom od 26. oktobra 2001. godine i 25. februara 2002. godine obavijestili sud, odnosno dostavili kopiju pasoša prvoapelanta a na okolnosti apelantovog povratka u BiH predlažući da o tome sud vodi računa prilikom odlučivanja o prigovoru zastare.

13. Apelanti su podneskom od 22. maja 2002. godine urgirali zakazivanje novog ročišta u konkretnoj pravnoj stvari, a podneskom od 2. jula 2002. godine obavijestili sud o promjeni adrese prvoapelanta.

14. Sud je zatim 15. novembra 2002 godine održao glavnu raspravu na kojoj je bio prisutan zakonski zastupnik tuženih. Sud je konstatirao da ispred apelanata nije pristupio niko premda je prema dostavnici u spisu punomoćnica apelanata Sanda Zubanović uredno pozvana. Na prijedlog zastupnika tuženih sud je donio rješenje o mirovanju postupka sa 15. novembrom 2002. godine, kojim je utvrđeno da se prijedlog za nastavak postupka ne može staviti prije nego što proteknu tri mjeseca od dana kad je nastupilo mirovanje, te da će se ako niti jedna stranka u roku od četiri mjeseca od dana kad je nastupilo mirovanje postupka ne stavi prijedlog da se postupak nastavi, smatrati da je tužba povučena. Predmetno rješenje je dostavljeno punomoćnici apelanata 25. novembra 2002. godine.

15. Punomoćnica apelanata je sudu 20. februara 2003. godine podnijela prijedlog za nastavak umirovljenog postupka, te urgenciju da se, s obzirom da je zaduženi sudija na bolovanju, predmet da u rad drugom sudiji, nakon čega je zamjenik predsjednika suda 21. februara 2003. godine dao nalog da se predmet prezaduži sudiji koji je na redu po upisniku i odmah uzme u rad.

16. Na glavnu raspravu održanu pred izmijenjenim vijećem 20. marta 2003. godine pristupili su i apelanti i tuženi te je punomoćnica apelanata izjavila da nije lično primila poziv za ročište 15. novembra 2002. godine, a prema njenim saznanjima primila ga je bivša punomoćnica apelanata advokatica Slavica Bajić, te je predložila, s obzirom da SO Prijedor nije dostavio spis koji se odnosi na eksproprijaciju predmetnih nekretnina, da sud ponovo zatraži dostava spisa. Sud je donio rješenje da će se novo ročište zakazati naknadno pismenim putem nakon pribavljanja spisa od nadležnog sekretarijata. Dopisom od 20. marta 2003. godine sud je od Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka-Područna jedinica Prijedor tražio dostavu spisa eksproprijacije sa napomenom da je, po saznanju suda, prednica apelanata protiv rješenja o eksproprijaciji izjavila žalbu.

17. Podneskom od 27. aprila 2004. godine apelanti su uredili tužbu, te kako su naveli precizirali-povećali tužbeni zahtjev tražeći osim stvarne štete, budući da se u predmetnim nekretninama nalazio i ugostiteljski objekat prvoapelanta u kojem je sa svojom suprugom radio sve do maja 1992. godine, i naknadu izmakle dobiti. Apelanti su stoga preinačili tužbeni zahtjev tražeći da se naloži tuženim da uspostave pređašnje stanje izgradnjom srušene stambeno-poslovne porodične zgrade, te isplatom na ime izgubljene dobiti u iznosu od 66.000,00 KM sa kamatom od dana podnošenja tužbe do konačne isplate. Apelanti su postavili i alternativni tužbeni zahtjev kojim su tražili da se tuženi obavežu da apelantima solidarno isplate prouzrokovanu štetu u ukupnom iznosu od 166.000,00 KM sa kamatom od dana podnošenja tužbe do konačne isplate, te da apelantima naknade troškove postupka.

18. Apelanti su podneskom od 23. novembra 2004. godine ponovo urgirali uzimanje predmeta u rad i zakazivanje ročišta, navodeći da se radi o starom predmetu koji nije raspoređen nikom od parničnih sudija.

19. Podneskom od 13. juna 2005. godine punomoćnica apelanata advokatica Sanda Zubanović je obavijestila sud da otkazuje punomoć koju su joj dali apelanti, nakon čega su apelanti 14. juna 2005 godine ovlastili pravnika iz NVO «Vaša prava» da ih zastupa u ovom predmetu. Apelanti su zatim ponovo 19. septembra 2005. godine ovlastili Sandu Zubanović da ih zastupa u ovom predmetu, ali je imenovana podneskom od 29. decembra 2005. godine obavijestila sud da otkazuje punomoć budući da je apelante zastupala ispred NVO «Vaša prava» Prijedor te da joj nije produžen ugovor koji je zaključila sa NVO.

20. Apelanti su podneskom od 26. januara 2007. godine urgirali zakazivanje ročišta u ovom predmetu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelanti smatraju da im je nepostupanjem suda po tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode hronologiju događaja vezanu za dosadašnji tok postupka. Ističu da sud do podnošenja apelacije nije zakazao pripremno ročište u skladu s novim Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da su slali više urgencija za uzimanje predmeta u rad, da sud od donošenja rješenja da će se postupak nastaviti nakon pribavljanja spisa o eksproprijaciji (20. marta 2003. godine, a ne kako apelanti pogrešno navode 14. septembra 2003. godine) nikada nije zakazao novo ročište. Time je prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje jer njihov predmet nije uzet u rad premda je on i pokrenut zbog drastične povrede njihovih imovinskih prava budući da je njihovu imovinu srušila i uklonila Općina Prijedor bez ikakve naknade. Apelanti nisu postavili zahtjev za dodjelu nematerijalne štete zbog kršenja navedenih ustavnih prava.

b) Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda se ističe da je sud prilikom reorganizacije pravosuđa 15. marta 2004. godine navedeni predmet preuzeo kao neriješen sa još 6.464 nezavršena predmeta. Pošto trenutno u radu ima 8.739 predmeta (dostavljena tabela u prilogu), sačinjen je raspored i usvojeni prioriteti rada na rješavanju starih predmeta, a aktivan rad po predmetu apelanata se može očekivati krajem 2006. godine.

23. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo navodi da su od podnošenja tužbe u ovom predmetu 5. novembra 1999. godine do sada održana četiri ročišta, da predmetni sud (koji je nastao spajanjem Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici i Osnovnog suda u Prijedoru) ima 8.739 predmeta u radu. Pošto je napravljen plan rada za rješavanje predmeta iz ranijih godina smatra da, imajući u vidu iznesene činjenice i objektivne okolnosti, nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje budući da je i ponašanje punomoćnice apelanata u konkretnom predmetu uticalo na dužinu postupka.

V. Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) «Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»

25. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03 i 85/03) «Član 69.

Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.

Član 70. stav 1.

Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da, najkasnije u roku od 30 dana, dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu.

Član 75. st. 1. i 4.

Po prijemu odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protutužbu, sud će zakazati pripremno ročište.

Pripremno ročište održat će se, po pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu.

Član 94. stav 2.

Glavna rasprava će se po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.

Član 115. st. 1. i 2.

Ročište za glavnu raspravu se ne može odgoditi niti odložiti na neodređeno vrijeme. Ročište za glavnu raspravu ne može se odgoditi ili odložiti na period duži od 30 dana, osim u slučaju iz člana 129. ovog zakona.

Član 184. stav 1.

Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.

Član 454. st. 1. i 3.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, dalji postupak provest će se po odredbama ovog zakona.

U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava, sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi po odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, po odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta.»

VI. Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

29. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01).

30. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantove tužbe nije donio meritornu odluku.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva.

VII. Meritum

32. Apelanti smatraju da im je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku po njihovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).»

34. Ustavni sud konstatira da je parnični postupak povodom tužbe apelanata spor građansko-pravne prirode u kojem se utvrđuju građanska prava apelanata koji su zainteresirani da se konačna odluka o njihovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u konkretnom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

35. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se prema njegovoj i praksi Evropskog suda razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Period koji se uzima u obzir

36. Predmetnu tužbu apelanti su podnijeli 5. novembra 1999. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, Osnovni sud do sada nije donio odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje sedam godina i tri mjeseca i još uvijek nije okončan.

b) Složenost predmeta

37. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.

38. Prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom apelanti su zatražili da Osnovni sud obaveže tužene da im solidarno isplate na ime naknade štete iznos od 45.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Preinačenim tužbenim zahtjevom, koji je postavljen alternativno, apelanti su tražili da se naloži tuženim da uspostave pređašnje stanje izgradnjom srušene stambeno-poslovne porodične zgrade, te isplatom na ime izgubljene dobiti u iznosa od 66.000,00 KM sa kamatom od dana podnošenja tužbe do konačne isplate, odnosno da tužene obaveže da apelantima solidarno isplate prouzrokovanu štetu u ukupnom iznosu od 166.000,00 KM sa kamatom od dana podnošenja tužbe do konačne isplate i naknade troškove postupka.

39. Generalno gledajući postupak utvrđivanja visine štete u pravilu pretpostavlja angažiranje vještaka, međutim iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu niti apelant a niti tuženi u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu od 5. novembra 1999. godine nisu predložili provođenje ovog dokaza. Apelanti su tek u podnesku od 27. aprila 2004. godine predložili po potrebi angažiranje vještaka građevinske i finansijske struke. Ustavni sud smatra da postojeće okolnosti ukazuju na to da se ovaj postupak ne može smatrati osobito složenim.

c) Ponašanje apelanta

40. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi bivšu Evropsku komisiju za ljudska prava, Odluku broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati jesu li apelanti svojim ponašanjem uticali da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je činjenica da na glavnoj raspravi održanoj 15. novembra 2002. godine ispred apelanata nije pristupio niko te je sud donio rješenje o mirovanju postupka, ali se donošenje tog rješenja ne može pripisati propustu apelanata budući da je sud poziv za tu raspravu dostavio bivšem a ne aktuelnom punomoćniku apelanata, a što je izjavila punomoćnica apelanata na narednom ročištu održanom 20. marta 2003. godine. Činjenica je da su apelanti konačno precizirali - preinačili tužbeni zahtjev podneskom od 27. aprila 2004. godine, ali je preciziranje praktično predstavljalo uređivanje tužbe u skladu sa novim ZPP i to nije doprinijelo odugovlačenju postupka budući da je sud, prema odredbi člana 454. stav 3, a budući da je glavna rasprava već bila otvorena, trebao na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi po odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Stoga, Ustavni sud smatra da navedeno nije uticalo na dužinu postupka u ovoj pravnoj stvari. Apelanti su dalje, u pet navrata, urgirali uzimanje predmeta u rad i to podnescima od 17. jula 2001. godine (na osnovu kojeg je i zakazano prvo ročište u konkretnoj pravnoj stvari), 22. maja 2002. godine, 20. februara 2003. godine, 23. novembra 2004. godine i 26. januara 2007. godine, te su dakle tri od ukupno četiri ročišta održana tek po urgencijama apelanata.

42. Okolnost da je tokom 2005. godine punomoćnica apelanata više puta otkazivala punomoć apelantima također nije doprinijela odugovlačenju postupka, budući da u tom periodu sud nije preduzimao nikakve procesne radnje.

43. Iz navedenog se može zaključiti da apelanti svojim radnjama nisu bitno uticali na dužinu trajanja parničnog postupka.

d) Ponašanje suda

44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19).

45. Kad je riječ o ponašanju Osnovnog suda, Ustavni sud je utvrdio da, nakon što su apelanti podnijeli tužbu 5. novembra 1999. godine, sud nije preduzeo nikakvu procesnu radnju punih dvadeset mjeseci sve do 27. jula 2001. godine kada je izdao dnevnu naredbu za zakazivanje ročišta za 14. septembar 2001. godine. Zatim, sud je na ročištu održanom 15. novembra 2002. godine donio rješenje o mirovanju postupka konstatirajući da je uredna dostava punomoćnici apelanata, što je ona osporila na glavnoj raspravi održanoj 20. marta 2003. godine. Na tom ročištu rasprava je praktično odložena na neodređeno vrijeme, a prema činjenicama predočenim Ustavnom sudu još uvijek nije zakazana nova rasprava.

46. Dakle, skoro pune četiri godine od zadnje rasprave održane 20. marta 2003. godine Osnovni sud u konkretnom predmetu nije preduzeo nikakvu procesnu radnju.

47. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svim licima pravo da bilo koji zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznesu pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud je u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35) zauzeo stav da bi bilo «neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije obezbijeđene strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka.» Stav Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu element sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je utemeljeno na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna načela: (1) načelo po kojem se građanska tužba može podnijeti sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načelo međunarodnog prava koji zabranjuje odricanje pravde.

48. Pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, odluka iz 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Stoga, Ustavni sud u stvari ima zadatak baviti se ostvarivanjem prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom.

49. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da Osnovni sud ima veliki broj predmeta u rješavanju (8.739 predmeta) od kojih je značajan broj (6.464 predmeta) preuzeo prilikom reorganizacije pravosuđa 15. marta 2004. godine, te da je sačinjen raspored i usvojeni prioriteti rada na rješavanju starih predmeta a da se aktivan rad po predmetu apelanata može očekivati krajem 2006. godine.

50. Ustavni sud je svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini, pa i Osnovni sud, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je dosljedno tome država obavezna da svim licima pod svojom jurisdikcijom osigura prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji te da svoj pravni sistem organizira tako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenjem u razumnom roku. Formalno, odredbama novog ZPP, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni preduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev.

51. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Zimmermann i Steiner od 13. jula 1983. godine zaključio da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači međunarodnu odgovornost države, pod uvjetom da država preduzme djelotvorne i hitne mjere za otklanjanje takve situacije. Međutim, u konkretnom slučaju, očigledno je da nadležni organi Republike Srpske nisu preduzeli konkretne, ne samo formalne već i suštinske, mjere na rješavanju problema koji se tiču velikog broja predmeta pred Osnovnim sudom. Naime, premda su novim ZPP propisani konkretni rokovi za preduzimanje svake pojedine procesne radnje očigledno je da se Osnovni sud u apelantovom slučaju nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od njih. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da su apelanti tužbu podnijeli 1999. godine još za vrijeme važenja ranijeg ZPP kojim je također bilo regulirano da je sud dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja. Dalje, mada su po odredbama novog ZPP, koji je stupio na snagu prvog augusta 2003. godine i koji se prema odredbi člana 454. ZPP primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi u kojima sud i stranke mogu preduzimati procesne radnje, od stupanja na snagu tog zakona sud nije preduzeo niti jednu radnju te se, praktično, postupak apelanata još uvijek nalazi u fazi zakazivanja pripremnog ročišta i krajnje je neizvjesno kad će biti donesena odluka o tužbenom zahtjevu apelanata.

52. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi propusti suda za posljedicu imali kršenje prava apelanata na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencija prema kojim «svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku» tako da se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja a radi ostvarenja pravne sigurnosti kao temeljnog principa svakog modernog pravnog sistema, što je u konkretnom slučaju, budući da prvostepena odluka još uvijek nije donesena, bez obzira što je tužba podnesena prije više od sedam godina, izostalo.

53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke po tužbi od 5. novembra 1999. godine došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

54. U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

55. Činjenice da predmetni postupak traje više od sedam godine, te da ponašanje apelanata nije uzrok što postupak toliko traje, da nadležni organi nisu kašnjenje opravdali prihvatljivim razlozima, dovoljne su Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

56. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1469/06 (S. H. i S. S.) | Sudska praksa | Aktio