Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-552/07 (Z. A. i A. A.)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-552/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-552/07, rješavajući apelaciju Zekerije Agića i Adnana Agića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zekerije Agića i Adnana Agića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Gž-06-000061 od 12.
decembra 2006. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-376/02-I od 28. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zekerija Agić i Adnan Agić (u daljnjem tekstu: apelanti ) iz Brčkog, koje zastupa advokat Milenko Marjanović, podnijeli su 9. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-0-Gž-06-000061 od 12. decembra 2006. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-376/02-I od 28. decembra 2005. godine. Apelanti su tražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Apelacionom i Osnovnom sudu Brčko da ne provode postupak izvršenja po osporenoj presudi Osnovnog suda do okončanja postupka apelacije. Apelanti su dopunili apelaciju 26. februara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-376/02-I od 28. decembra 2005. godine, obavezan je drugoapelant da sruši dio temelja porušenog stambenog objekta površine 2,8 m2 izgrađenih na srednjem dijelu nekretnine označene kao k.č. br. 881/1, sa opisom kao u tački jedan izreke presude, te da prvotužiocu Đemalu Zahiroviću (u daljnjem tekstu: prvotužilac) preda u posjed i slobodno raspolaganje oslobođenod svih lica i stvari dio predmetne nekretnine u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tačkom dva izreke presude obavezan je prvoapelant da sruši betonsku ogradu izgrađenu na dijelu nekretnine označene kao k.č. br. 881/3, sa opisom kao u tački dva izreke presude, te da drugotužiteljici Rukiji Zahiragić (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica) preda u posjed i slobodno raspolaganje oslobođen od svih lica i stvari dio predmetne nekretnine u površini od 2,7 m2 u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tačkom tri izreke presude apelanti su obavezani da tužiteljima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.971,00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je proveo čitav niz dokaza, između ostalog i vještačenje od strane dva vještaka geometra, koji su svaki zasebno dali svoj nalaz i dopunu nalaza. Sud je cijeneći provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja. Sud je u cjelosti prihvatio kao stručne i objektivne nalaze vještaka prema kojim je predmetni objekat porušen u toku rata, te da je važeća granica između parcela prvobitno označenih kao k.č. 882/16 i 881 utvrđena još 1964. godine i kao takva važeća i danas, da je prilikom parcelisanja 1979. godine međna biljega postavljena izvan te linije, te da iz nalaza vještaka jasno proizilazi da je dio temelja stare kuće drugoapelanta sagrađene na k.č.882/16 u površini od 2,8 m2 u parceli prvotužitelja, a da je dio parcele 881/3 u površini od 2,7 m2 koje je zahvaćeno postojećom ogradom u posjedu prvoapelanta. Budući da su nalazi vještaka saglasni te da su vještaci istakli da su nalaz u cijelosti radili prema pravilima struke sud je zaključio da je dopis Odjeljenja za javni registar-Pododjeljenja za katastarske knjige i arhiv od 1. aprila 2005. godine irelevantan za rješavanje konkretne pravne stvari. Sud je također utvrdio da je pravosnažnim sudskim rješenjem broj R-222/02 od 7. februara 2003. godine, uređena međa između parcela apelanata i tužitelja, te da je sud to rješenje donio na osnovu saglasnosti stranaka da se međe urede prema važećim katastarskim planovima (iz 1964. godine), a da je predmet ovog spora upravo zemljište u površini i granicama kako je to utvrđeno i pri uređenju međa.
4. Budući da se u konkretnom slučaju radi o zemljištu u društvenoj svojini na kojem gradnjom objekta ni apelanti a ni tužitelji nisu mogli steći pravo vlasništva sud je našao da je osnovan zahtjev tužitelja kao korisnika odnosno kao nosilaca prava građenja, shodno odredbama člana 205. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», br. 11/01 i 8/03-u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), za predaju u posjed zemljišta po uklanjanju dijelova objekata. Sud je zaključio da tužitelji shodno čl. 74. i 78. Zakona o vlasništvu imaju pravo da koriste predmetne parcele u granicama važećih katastarskih planova, da je članom 85. tog zakona propisano da se na zaštitu prava građenja shodno primjenjuju pravila o zaštiti prava služnosti, da je članom 143. tog zakona regulirano da vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da se prema vlasniku poslužne nekretnine utvrdi postojanje prava služnosti, da se na tužbu shodno primjenjuje odredbe člana 41. stav 2. navedenog zakona, kojim vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, te da shodno stavu 4. tog člana pravo na podnošenje ove tužbe ne zastarijeva. Obzirom na navedeno sud je smatrao irelevantnim navode apelanata da predmetno zemljište koriste na taj način dugi niz godina, što i nije sporno među strankama, ali isto nije od uticaja na rješenje konkretne pravne stvari obzirom da se na zemljištu u društvenoj svojini ne može steći pravo vlasništva. Sud je dalje zaključio da se u periodu od 1964. godine do 1979. godine kad je zemljište prešlo u društvenu svojinu može govoriti o savjesnosti apelanata, koji su vjerovali da je to zemljište njihovo i na taj način ga koristili ali ne i o zakonitom posjedu jer je vještačenjem jasno utvrđeno da je zemljište apelanata označeno kao k.č. 882/16 bilo do granice utvrđene pri formiranju parcela 1964. godine a ne i preko toga u parceli 881, pa ni u tom periodu shodno članu 28. tada važećeg Zakona o osnovnim-svojinsko pravnim odnosima, kojim je propisan rok od 20 godina za savjesnog posjednika nekretnine i deset godina za savjesnog i zakonitog posjednika, apelanti nisu mogli steći pravo vlasništva. Sud je dalje naveo da je 2001. godine stupio na snagu Zakon o vlasništvu, kojim je pravo korištenja preraslo u pravo građenja a budući da je stari objekat porušen to nije bilo potrebe, a niti su stranke to predlagale, utvrđivati vrijednost temelja u dijelu u kome je iste potrebno ukloniti u odnosu na vrijednost zemljišta, kao ni u pogledu vrijednosti ograde. Sud je na kraju zaključio da parcele kakve su sada na terenu nikada nisu mijenjale svoj oblik i površinu, pa u slučaju kad se jedan dio parcele ne nalazi u posjedu lica koja na istoj imaju pravo korištenja, odnosno sada pravo građenja, pripada im pravo da vrate u posjed i taj dio zemljišta shodno čl. 41. 85. i 143. Zakona o vlasništvu.
5. Presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-06-000061 od 12. decembra 2006.
godine, je odbijena žalba apelanata izjavljena iz svih žalbenih razloga i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je dopis Pododjeljenja za katastarske knjige i arhiv od 1. aprila 2005. godine, prema kojim su vještaci trebali kod pokazivanja međa koristiti skicu originalnih mjera koja nije korištena u postupku uređenja međa, irelevantan za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Apelacioni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud obzirom na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio Zakon o vlasništvu.
6. Apelanti smatraju da im je navedenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ističu da redovni sudovi nisu uopće cijenili da su apelanti kuću odnosno ogradu gradili prije četrdeset godina, te da tužitelji nisu apelantima osporili predmetnu gradnju niti pravo vlasništva na predmetnim objektima. Dalje, apelanti ističu da se vještačenje vještaka geometarske struke zasniva na digitalnim podacima i kordinatama skidanim sa katastarskih planova a nisu zasnovani na skicama originalnih mjera koje su geometri sačinjavali prilikom premjeravanja i cijepanja predmetnih parcela, te se pozivaju na dopis Pododjeljenja za katastarske knjige i arhiv od 1. aprila 2005. godine, te zaključuju da je sud prihvatio pogrešan nalaz vještaka premda je isti dijametralno suprotan stavu organa uprave.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
10. Ustavni sud konstatira da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelanti povredu prava na imovinu vide u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja odnosno obavezali apelante da poruše dio temelja porušenog stambenog objekta i ogradu izgrađenu na dijelovima nekretnina koje pripadaju tužiteljima te da im iste slobodne od svih lica i stvari preda u posjed i slobodno raspolaganje pri čemu su obrazloženju odluka dali detaljne razloge za svoje odlučenje. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava.
11. Ustavni sud, u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata. Naime, Ustavni sud podsjeća da su upravo apelanti u postupku uređenja međa, koji je okončan rješenjem broj R-222/02 od 7. decembra 2003. godine, koje je pravomoćno a koje rješenje nije predmet ove apelacije, kako to proizilazi iz obrazloženja presuda, postigli saglasnost sa tužiteljima da sud uredi međe po važećim katastrskim planovima u smislu člana 168. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, premda su shodno članu 168. stav 1. istog zakona mogli tražiti da se međe urede na drugačiji način (po jačem pravu, po posljednjem mirnom posjedu ili po pravičnosti). Obzirom na navedeno, u situaciji kada postoji pravomoćno rješenje o uređenju međa te kad su redovni sudovi proveli postupak i izveli predložene dokaz, a radi utvrđenja odnosno razjašnjenja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, proveli i vještačenje po vještacima geometrima, koji su dali saglasne nalaze i istakli da su nalaz u cijelosti radili prema pravilima struke, te kad su sudovi u obrazloženju odluka na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno Zakona o vlasništvu, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost odnosno okolnosti koje bi ukazivale da se sudovi svojim odlukama očigledno povrijedili ustavna prava apelanata. Ovo tim prije što se i u dopisu Pododjeljenja za katastarske knjige i arhiv od 1. aprila 2005. godine, a na koje se pozivaju apelanti kao dokaz o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova, navodi da je «Prilikom vještačenja vještaka geodetske struke kojeg angažuje Osnovni sud Brčko Distrikta BiH, isti je samostalan i nezavisan u svom radu, te samostalno i na osnovu iskustva donosi odluke na osnovu kojih podataka će izvršiti vještačenje u predmetu za koji je angažovan».
12. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović