Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1510/06 (M. D.)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1510/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-1510/06, rješavajući apelaciju Metke Dropić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Metka Dropić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1364/05 od 27. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Metka Dropić (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Tuzle, koju zastupa advokat Subhija Đuzić, podnijela je 25. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1364/05 od 27. marta 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-
339/90 od 21. jula 2005. godine, u cjelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Šahima Zukića kojim je tražio da se obaveže apelantica da mu isplati iznos od 5.155,00 KM, uz obračun bankarske kamate po viđenju na devizna sredstva na iznos od 5.155,00 DM počev od 31. jula 1987. godine kao dana dospijeća pa do 1. decembra 1989. godine a od tog datuma u visini zakonske zatezne kamate obračunate na iznos od 5.155,00 KM, pa sve do isplate, kao i da naknadi troškove parničnog postupka u visini naknade za rad advokata i troškova suda. Sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi čitanjem i uvidom u pismo apelantice, uvidom u spise istog suda br. P-489/91, P-2888/87, P-821/89 i P-3275/87 te je saslušan tužitelj u svojstvu parnične stranke. Sud je naveo da iz apelanticinog pisma upućenog tužitelju, na kojem nije označen datum te da s toga sud nije mogao utvrditi kad je isto upućeno tužitelju, proizilazi da apelantica ima dug prema tužitelju ali da u istom nije navedeno koliki je taj dug niti u kojoj je valuti. Sud je naveo da iz iskaza tužitelja proizilazi da je apelantici u više navrata pozajmljivao novac i da je apelantica te pozajmice vraćala na vrijeme, ali da joj je jednom prilikom posudio iznos od 3.150,00 DM na ime radova za centralno grijanje, koji dug je obećala vratiti najduže za mjesec dana, da je deset dana nakon toga od apelanta posudila još 2.000,00 DM, tvrdeći da će mu sav dug vratiti za deset dana ali da je tužitelj sutradan u preduzeću saznao da je apelantica pobjegla u Njemačku, da je nakon toga tužitelj sa porodicom otišao na godišnji odmor te je po povratku u sandučetu zatekao apelanticino pismo. Sud je uvidom u navedene spise utvrdio da su drugi tužitelji protiv apelantice vodili slične postupke. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da tužitelj nije pružio dovoljno dokaza da mu apelantica duguje iznos naveden u tužbi, kao i da isti nije vratila budući da iz pisma sud nije mogao utvrditi kad je isto upućeno tužitelju niti da se radi o dugu u visini i valuti navedenom u tužbi a da spisi suda potvrđuju da je više osoba tužilo apelanticu sa sličnim tužbenim zahtjevom ali da isto ne dokazuje da je apelantica dužna tužitelju iznos naveden u tužbenom zahtjevu.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1364/05 od 27. marta 2006. godine, žalba tužitelja je uvažena i prvostepena presuda preinačena te je apelantica obavezana da tužitelju isplati dinarsku protuvrijednost iznosa od 5.155,00 DM po srednjem bankarskom kursu na dan 10. juli 1987. godine sa zakonskom zateznom kamatom koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju bez utvrđene namjene preko godinu dana počev od 1. avgusta 1987. godine pa do konačne isplate, kao i da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.443,51 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude. U obrazloženju presude sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbu člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) što je imalo za posljedicu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno presuđenje spora. Sud je naveo da je odlučivanje primjenom pravila o teretu dokazivanja supsidijarni metod utvrđivanja postojanja ili nepostojanja iznijetih spornih pravno relevantnih činjenica koji se primjenjuje tek onda kada sud ni primjenom načela slobodne ocjene izvedenih dokaza iz člana 8. ZPP nije mogao formirati konkretno uvjerenje o postojanju ili nepostojanju sporne pravno relevantne činjenice, te je sud ocijenio da je prvostepeni sud imao dovoljno uporišta u provedenim dokazima za primjenu člana 8. ZPP kao i da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja bilo potrebno pred drugostepenim sudom u smislu člana 217. stav 2. ZPP ponoviti već izvedene neposredne dokaze.
5. Na osnovu iskaza tužitelja datog pred drugostepenim sudom utvrđeno je da je tužitelj apelantici u julu 1987. godine posudio iznos od 3.150,00 DM radi plaćanja troškova montaže centralnog grijanja, a naknadno joj posudio i iznos od 2.005,00 DM radi pokrića negativnog salda u banci, da nije sačinio priznanicu o zajmu, ali da iskaz tužitelja potvrđuje apelanticino pismo koje je tužitelj zatekao u svom poštanskom sandučiću po povratku sa godišnjeg odmora u augustu 1987. godine, te je sud ocijenio da okolnost da apelantica u pismu ne navodi datum niti iznos ni valutu ne dovodi u pitanje iskaz tužitelja jer ako apelantica priznaje postojanje duga onda zna i šta je ugovorila sa tužiteljem. Kantonalni sud u iskazu tužitelja nije našao nelogičnosti, nedoslijednosti, protivrječnosti i površnosti koje bi dovele u sumnju tačnost iskaza a da spisi suda ne potvrđuju postojanje duga apelantice prema tužitelju ali potvrđuju da je apelantica posuđivala novac i od drugih lica zbog čega je pravosnažnim presudama u dva predmeta obavezana da vrati primljene iznose. Sud je naveo da je tužitelj dokazao postojanje usmenog ugovora o zajmu te da je apelantici predao iznos od 5.155,00 DM te je istakao da prema članu 16. Zakona o deviznom poslovanju u vezi sa članom 395. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zajmoprimac strane valute po ugovoru između domaćih lica zaključenog u SFRJ dužan da vrati zajam u dinarskoj protuvrijednosti po kursu na dan zaključenja ugovora sa zateznom kamatom od dospijeća obaveze. Sud je utvrdio da je tužitelj apelantici predao novac početkom jula 1987. godine, da je dogovoreno da apelantica vrati zajam do kraja jula 1987. godine, te da je dakle, u smislu člana 324. stav 1. ZOO, pala u docnju 1. avgusta 1987. godine pa je dužna da od tog datuma tužitelju plati kamate.
6. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi hronologiju događaja vezanu za donošenje odluka u predmetnom postupku, smatra da je odluka Općinskog suda pravilna budući da tužitelj nije pružio dovoljno dokaza da mu je apelantica dužna iznos naveden u tužbi. Budući da je Kantonalni sud svoju presudu zasnovao na istim dokazima koji su bili izvedeni i pred prvostepenim sudom apelantica u apelaciji daje svoju ocjenu tih dokaza te navodi kako je nepravilan stav Kantonalnog suda da je pravilo o teretu dokazivanja supsidijarni metod utvrđivanja postojanja ili nepostojanja iznijetih pravno relevantnih činjenica.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno ZPP od strane Kantonalnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
10. U kontekstu navedenog, budući da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelantice i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Ovo stoga što je žalbeni sud zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 126. ZPP kojim je propisano da ukoliko sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnosti utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, što je po drugostepenom sudu za posljedicu imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešno presuđenje spora. Naime, po shvatanju Kantonalnog suda navedena odredba ima supsidijarni karakter u odnosu na odredbu člana 8. ZPP prema kojoj sudovi odlučuju na osnovu slobodne ocjene dokaza pri čemu su dužni savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Dalje, prema članu 217. stav 2. ZPP drugostepeni sud može zakazati raspravu, ukoliko ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili izvesti već izvedene dokaze, kao i kad ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. U apelanticinom slučaju drugostepeni sud je dakle svoju odluku donio nakon održane rasprave na kojoj je izveo dokaze već izvedene pred Općinskim sudom (saslušanje tužitelja, čitanje apelanticinog pisma i uvid u spise Općinskog suda koji se odnose na postupke koje su protiv apelantice zbog ne vraćanja pozajmljenog novca vodila druga lica), koje je cijenio primjenom načela slobodne ocjene dokaza te je žalbeni sud utvrdio drugačije činjeničnoi stanje od onog kojeg je utvrdio prvostepeni sud. U ovakvom postupanju Kantonalnog suda, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost budući da načelo slobodne ocjene dokaza nesporno važi i za drugostepeni sud. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je tužitelj u konkretnom predmetu sudu predložio dokaze koji potvrđuju činjenične navode tužbe u smislu člana 53. ZPP, a koje dokaze je proveo kako prvostepeni tako i drugostepeni sud, a da apelantica nasuprot tome nije predložila, u smislu člana 71. ZPP, niti je sud izveo bilo kakve dokaze koji bi ukazivali da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Obzirom na navedeno, te imajući u vidu da je Kantonalni sud odluku o žalbi donio na osnovu ovlaštenja iz člana 229. stav 3. ZPP, kojim je propisano da će drugostepeni sud, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako je nakon održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza (o čemu se u konkretnom slučaju radi) utvrdio drugačije činjenično stanje nego ono što je u prvostepenoj presudi, to su po mišljenju Ustavnog suda navodi apelantice o proizvoljnoj primjeni prava apsolutno neosnovani.
11. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelanticinog prava na pravično suđenje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović