Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1651/06 (S. D. i dr.)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1651/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-1651/06, rješavajući apelaciju Siniše Dujkovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Dujkovića, Slavojke Kajganić, Mire Lazić, Zagorke Jović, Slavoljuba Hadžića, Jelice Đukić, Nenada Sunarića, Milenko Ivanović, Zorice Lazić, Bose Šaporac, Gordane Tucaković, Dušanke Stojanović, Velinke Đukić, Dušanke Ivančević, Dušanke Petrović, Branislava Todorovića, Slavojke Stamenić, Marte Maksimović, Mileve Mađerić, Ivana Mađerića, Slavice Radovanović, Slavice Simić, Nevenke Jović, Bosiljke Savić, Slađane Nikić, Slavke Ristić, Milana Ostojića, Mare Bijelić, Nade Ivanović, Drage Stojanovića, Ljubice Stojaković, Slavice Lukić, Vladimira Manojlovića, Radoja Perića, Milana Markuljevića, Milanka Ombašića, Grozde Lukić, Jelene Vukojević, Nedeljka Prodića, Miladina Stokića, Duje Tripića, Mila Ostojića, Srđana Mitrovića, Nade Trifković, Zorke Pejić i Vesne Pejić, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-
Pž-06-000 039 od 21. marta 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju, broj St-12/04 od 4. januara 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Siniša Dujković, Slavojka Kajganić, Miro Lazić, Zagorka Jović, Slavoljub Hadžića, Jelica Đukić, Nenad Sunarić, Milenko Ivanović, Zorica Lazić, Bosa Šaporac, Gordana Tucaković, Dušanka Stojanović, Velinka Đukić, Dušanka Ivančević, Dušanka Petrović, Branislav Todorović, Slavojka Stamenić, Marta Maksimović, Mileva Mađerić, Ivan Mađerić, Slavica Radovanović, Slavica Simić, Nevenka Jović, Bosiljka Savić, Slađana Nikić, Slavka Ristić, Milan Ostojić, Mara Bijelić, Nada Ivanović, Drago Stojanović, Ljubica Stojaković, Slavica Lukić, Vladimir Manojlović, Radoje Perić, Milan Markuljević, Milanko Ombašić, Grozda Lukić, Jelena Vukojević, Nedeljko Prodić, Miladin Stokić, Dujo Tripić, Milo Ostojić, Srđan Mitrović, Nada Trifković, Zorka Pejić i Vesna Pejić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, podnijeli su 1. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Pž-06-000 039 od 21. marta 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj St-12/04 od 4. januara 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj St-12/04 od 4. januara 2006. godine, donesenom u stečajnom postupku, potvrđen je stečajni plan reorganizacije kod stečajnog dužnika «Energoinvest» tvornica niskonaponske opreme a.d. Doboj, organizovano je novo privredno društvo pod nazivom «EN» TNNO a.d. Doboj u kome su jedini vlasnici kapitala 330 radnika stečajnog dužnika sa 100% udjela, koje društvo je od stečajnog dužnika preuzelo svu njegovu imovinu i prava. Stavom IV rješenja utvrđeno je da obaveze novog privrednog društva sačinjavaju isplate potaživanja iz višeg isplatnog reda, u koja potraživanja prvenstveno ulaze isplate potraživanja radnika stečajnog dužnika, te isplate potaživanja iz nižeg isplatnog reda, pri čemu su utvrđeni iznosi i rokovi dospijeća navedenih potraživanja. Stavom V rješenja utvrđeno je da za vrijeme trajanja nadzora predviđenog stečajnim planom novo privredno društvo ne može bez saglasnosti stečajnog upravnika i odbora povjerilaca raspolagati-otuđiti imovinu koja se nalazi u bilansu stanja, da je tu zabranu obavezno upisati u registar privrednih subjekata i u druge javne knjige te da mu se zabranjuje da samostalno, bez saglasnosti stečajnog upravnika u toku izvršenja stečajnog plana preuzima obaveze po osnovu kredita do 100.000,00 KM a preko tog iznosa bez saglasnosti odbora povjerilaca. Stavom VI rješenja je određeno da nadzor nad sprovođenjem stečajnog plana u trajanju od tri godine od dana stupanja na snagu stečajnog plana te je određeno da nadzor vrši stečajni upravnik, odbor povjerilaca i stečajni sud, pri čemu su u izreci navedeni zadaci i prava tih subjekata. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je odluku o potvrdi stečajnog plana donio nakon što je utvrdio da pri izradi stečajnog plana nisu bitno povrijeđene odredbe Zakona o stečajnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 67/02, 77/02, 38/03 i 96/03).
3. Okružni sud je rješenjem, broj 013-0-Pž-06-000 039 od 21. marta 2006. godine, odbio žalbe apelanata i potvrdio rješenje prvostepenog suda. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je pozivanje apelanata na povredu člana 2. stav 1. Zakona o stečajnom postupku neosnovano budući da je stečajni postupak vođen po odredbi stava 2. navedenog člana, kojim je propisano da se u toku stečajnog postupka može sprovesi i reorganizacija stečajnog dužnika, da je članom 142. stav 1. Zakona propisano da je nakon otvaranja stečajnog postupka dopušteno izraditi stečajni plan u kojem se može odstupiti od zakonskih odredbi o unovčenju i raspodjeli stečajne mase, da se shodno stavu 2. alineja 5. navedenog člana može izvršiti pretvaranje potraživanja u uloge te da je u konkretnom slučaju Skupština povjerilaca ovlastila stečajnog upravnika da može pristupiti izradi stečajnog plana. Sud je dalje naveo da su žalbeni navodi apelanata bez osnova i nemaju uporišta u sadržini spisa niti odredbama člana 2. stav 2. i člana 142. st. 1. i 2. alineja 5. Zakona budući da su u potvrđenom stečajnom planu, a kako je to navedeno u stavu II izreke rješenja, u iznosu od 100% vlasnici društva 330 radnika koji su radili prije otvaranja stečajnog postupka a koji i sada rade.
4. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud sud), broj 118-0-Rev-06-000 394 od 12. maja 2006. godine, odbačena je revizija apelanata budući da ista se prema članu 11. stav 6. Zakona u stečajnom postupku ne može izjaviti.
5. Apelanti navode da je prije otvarnja stečajnog postupka 330 radnika podnijelo tužbu Osnovnom sudu zbog neisplaćenih plata i regresa, a spor je okončan sudskim poravnanjem koje je postalo pravomoćno 14. septembra 2004. godine a kojim je tuženi obavezan da isplati zaostale plate, a što nije učinio do dana otvaranja stečajnog postupka 23. decembra 2004. godine. Dalje je navedeno da je stečajnim planom određeno da se šest plaća isplati u gotovom novcu a preostali dio neisplaćenih plata pretvori u akcije preduzeća koje će biti podijeljene radnicima premda apelanti na to nisu pristali već su tražili isplatu svih plaća u gotovom novcu ne sporeći pravo ostalih radnika da se opredijele za namirenje njihovih potraživanja podjelom akcija preduzeća. Apelanti su svoj stav iznijeli i na ročištu stečajnog suda. Apelanti smatraju da su pred redovnim sudovima Republike Srpske učinjene procesne povrede nepravilnom ocjenom dokaza, da je prekršeno niz važećih propisa te traže da Ustavni sud utvrdi pravnu ništavost svih procesnih i pravnih radnji stečajnog upravnika i stečajnog suda. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. U konkretnom slučaju, prije svega, postavlja se pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da iz navoda apelacije proizilazi da se apelanti žale na povredu prava na pravično suđenje, koja se navodno desila u stečajnom postupku.
8. Odluke donesene u stečajnom postupku, koje se tiču imovine dužnika, ulaze u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da dužnikova «određena građanska prava i obaveze u smislu člana 6. stav 1. mogu biti privremeno dovedena u pitanje» (vidi odluku bivše Evropske komisije, X. protiv Belgije, broj 8988/80 od 10. marta 1981. godine, Odluke i izvještaji, svezak 24, strana 202; ANCA protiv Belgije, broj 10259/83 od 10. decembra 1984. godine, Odluke i izvještaji, svezak 40, strana 177). Međutim, stečajni postupak, sam po sebi, ne predstavlja «spor» o «građanskim pravima i obavezama» povjerilaca u tom postupku, niti se radi o postupku u kojem se utvrđuje postojanje ili nepostojanje neke sporne činjenice ili prava povjerilaca od kojih zavisi ishod stečajnog postupka. Naime, prema članu 2. stav 1. Zakona o stečajnom postupku «Stečajni postupak se sprovodi radi grupnog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika, unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriocima» odnosno reorganizacija stečajnog dužnika «radi uređivanja pravnog položaja stečajnog dužnika i njegovog odnosa prema povjeriocimaa naročito radi održavanja njegovog poslovanja» (stav 2.). U takvom postupku se, dakle, ne radi o «odlučivanju» o «građanskim pravima i obavezama» povjerilaca kao pojedinaca, niti rješavanje određenog spora, već o zaštiti grupe povjerilaca istovremeno, na jednak način, u smislu iznalaženje najboljeg modaliteta namirenja svih povjerilaca u smislu člana 151. Zakona kojim je izričito propisano da se svim učesnicima pojedine grupe povjerilaca stečajnim planom moraju osigurati ista prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP-2362/05 od 12. septembra 2006. godine) odnosno da je različito postupanje prema učesnicima iste grupe dopušteno samo uz saglasnost svih lica koji su tim pogođeni.
9. Budući da su apelanti (njih 46) u apelaciji naveli da su tražili isplatu svih plaća u gotovom novcu ne sporeći pravo ostalih radnika (ukupno sa apelantima 330 radnika) da se opredijele za namirenje njihovih potraživanja podjelom akcija preduzeća, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi (vidi navedenu odluku broj AP-2362/05 ) utvrdio da je način donošenja odluka u stečajnom postupku, obzirom na postojanje skupštine povjerilaca i odbora povjerilaca, suštinski različit od načina na koji se odluke donose u građanskom postupku ( član 28. stav 4. i član 29. stav 10. Zakona), u smislu da se u stečajnom postupku ne radi o utvrđivanju činjenica u smislu materijalne istine i prava pojedinaca u odnosu na tako utvrđenu istinu, već o postupku u kojem se odluke donose većinom glasova. Obzirom na dokumentaciju predočenu Ustavnom sudu proizilazi da su i u predmetnom postupku odluke donesene na osnovu glasanja, da je većina radnika ( njih oko 280) podržala stečajni plan, budući da u rješenju Osnovnog suda navedeno da je odbor povjerilaca stečajnog dužnika 1. novembra 2005. godine dostavio sudu pismeni podnesak kojim je dao saglasnost odbora povjerilaca na stečajni plan te da je na ročištu održanom 21. decembra 2005. godine, na kojem prisustvovali i apelanti, održano glasanje te je stečajni plan prihvaćen u svim grupama od 1 do 5.
10. Dalje Ustavni sud podsjeća da i sami apelanti u apelaciji tvrde da su protiv stečajnog dužnika, zajedno sa ostalim radnicima, vodili parnični postupak koji je okončan sudskim poravnanjem te su s toga prava apelanata na isplatu plaća i regresa utvrđena u tom parničnom postupku. Imajući u vidu odgovarajuće odredbe Zakona o stečajnom postupku kojim je reguliran postupak reorganizacije stečajnog dužnika nesporno je da je u postupcima koji su okončani osorenim rješenjima zapravo odlučivano o načinu rješavanja statusa privrednog subjekta «radi uređivanja pravnog položaja stečajnog dužnika i njegovog odnosa prema povjeriocimaa naročito radi održavanja njegovog poslovanja», a ne o postupku u kojem se utvrđuju prava i obaveze apelanata.
11. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stečajni postupak ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanta, a što je uslov za primjenu garancija u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konevcnije, za pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović