Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3141/06 (Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. Zavidovići)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3141/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-3141/06, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1692/05 od 18. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-248/04 od 24. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Industrijsko preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 22. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-
1692/05 od 18. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-248/04 od 24. oktobra 2005. godine. Apelant je također tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Zavidovićima da obustavi izvršene radnje u ovom predmetu koji se vodi pod brojem 042 -0-I-06-004065 i drugim predmetima koji se vode protiv apelanta po ovom osnovu do okončanja postupka po apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-248/04 od 24. oktobra 2005. godine, obavezan je apelant da tužitelju S.B. na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 6.583,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do konačne isplate, na način naveden u izreci presude, te mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.568,00 KM u roku od petnaest dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na troškove postupka iznad dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu bio zaposlen kod apelanta na poslovima alatničara sa koeficijentom složenosti radnog mjesta 2,15 u periodu od 1. septembra 2002. godine do 30. novembra 2003. godine, te da nije sporan ni iznos plaća koji je tužitelj primao u navedenom periodu ali da je sporno da li je apelant u tom periodu isplaćivao tužitelju plaće u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), te da li je obzirom na rezultate poslovanja bio dužan isplaćivati tužitelju veću plaću od one koju mu je isplaćivao, bez obzira na rezultate poslovanja. Sud je konstatirao da je isplata visine plaća i naknada plaća regulirana Granskim kolektivnim ugovorom, te da je članom 39. tog ugovora precizirano da osnovna najniža plaća za najjednostavnije poslove i zadatke ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku za puno radno vrijeme i puni učinak, a da je članom 40. Granskog kolektivnog ugovora definirana osnovna plaća kao najniži iznos koji se mora isplatiti za posao pripadajuće grupe složenosti za puno radno vrijeme i normalne rezultate rada, a utvrđuje se po grupama složenosti kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. Sud je naveo da je ugovorom o radu regulirano da je koeficijent složenosti radnog mjesta tužitelja 2,15, te da je osnovna plaća koja se tužitelju mora isplatiti proizvod osnovne najniže neto plaće iz člana 39. navedenog ugovora i koeficijenta složenosti i minulog rada. Sud je dalje, naveo da je vještak finansijske struke utvrdio visinu plaće za svaki mjesec pojedinačno, te je konstatirao da se dosuđeni iznos odnosi na razliku plaće između one koju je apelant isplaćivao i plaće koja tužitelju pripada po Granskom kolektivnom ugovoru, da sam način obračuna u nalazu vještaka stranke nisu osporile niti su imali primjedbi na nalaz vještaka, pa je glavna rasprava vođena u odsutnosti vještaka. Sud je ocijenio neosnovanim navode apelanta vezane za primjenu člana 38. Granskog kolektivnog ugovora, prema kojim se plaća uposlenika isplaćuje u skladu sa ostvarenom dobiti društva, sa obrazloženjem da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li društvo, odnosno poslodavac ostvaruje dobit ili ne. Sud je dalje, konstatirao da je članom 42. Granskog kolektivnog ugovora regulirana mogućnost da se poslodavac dogovori sa zaposlenicima o isplati i manje najniže plaće za vrijeme Programa konsolidacije, koji ne može biti duži od tri mjeseca, s tim da tako ugovorena plaća ne može iznositi manje od 80% iznosa najniže plaće iz člana 39. tog ugovora, ali da u Protokolima na koje se poziva apelant kao i u apelantovom Programu konsolidacije od 9. jula 2004. godine, nigdje nije preciziran iznos niti procenat plaće, niti mjeseci za koje će to biti učinjeno, već se ti protokoli i program odnose uglavnom na dinamiku isplate plaće i rokove isplate, te se isti akti ne mogu tumačiti u vezi sa članom 42. Granskog kolektivnog ugovora. Sud je zaključio da se odredba člana 39. apelantovog Pravilnika o radu, a koja sadrži istu odredbu kao član 38. Granskog kolektivnog ugovora ne odnosi na osnovnu plaću iz čl. 39. i 40. tog ugovora, već bi ista bila mjerilo u pogledu plaće zaposlenika preko iznosa osnovne plaće. Obzirom na navedeno sud je odbio prijedlog apelanta za saslušanje svjedoka M.S. jer je izvođenje tog dokaza smatrao irelevantnim budući da je saslušanje tog svjedoka bilo predloženo na okolnost apelantovog poslovanja u utuženom periodu. Sud je odluku o kamati donio primjenom člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1692/05 od 18. septembra 2006. godine, djelimičnno je uvažena apelantova žalba, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama na način da je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 6.583,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. juna 2004. godine pa do konačne isplate. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Obrazlažući svoju odluku Kantonalni sud je naveo da isplata plaće ima obilježje povremenog potraživanja, te tužitelju, u smislu člana 277. a u vezi sa članom 279. st. 2. i 3. ZOO, pripada pravo na zateznu kamatu počev od podnošenja tužbe 22. juna 2004. godine pa do konačne isplate, a ne od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa kako je odredio prvostepeni sud. Sud je dalje, konstatirao da je prvostepeni sud pravilno protumačio odredbe čl. 68. i 69. Zakona o radu, odredbe čl. 4. i 5. Općeg kolektivnog ugovora, te odredbe čl. 38, 39. i 40. Granskog kolektivnog ugovora. Sud je prihvatio obrazloženje Općinskog suda o razlozima kojim se rukovodio pri donošenju prvostepene odluke, te naveo da je isplata tzv. osnovne plaće obaveza apelanta utvrđena unaprijed navedenim odredbama Zakona o radu, te odredbama Općeg i Granskog kolektivnog ugovora i ista se tužitelju mora isplatiti neovisno o rezultatima poslovanja tuženog, jer su naprijed navedene odredbe obavezne za sve, te da teška materijalna situacija ne oslobađa apelanta obaveze isplate osnovne plaće utvrđene čl. 39. i 40. Granskog kolektivnog ugovora. Sud je na kraju konstatirao da je netačan navod apelanta da je u cjelosti osporio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, budući da je na ročištu za glavnu raspravu punomoćnik apelanta jasno i decidno izjavio da nema primjedbi na materijalne dokaze, pa dakle ni na nalaz i mišljenje vještaka, koji su izvedeni od strane tužitelja.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za postupak okončan ospornim presudama, poziva se na izvod i mišljenje ovlaštenog revizora, koje nije posjedovao u toku postupka, a kao dokaz o poslovanju apelanta, smatra da drugostepeni sud nije obrazložio žalbene navode te da je stoga drugostepena presuda zasnovana na povredi odredaba parničnog postupka, te navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud očigledno proizvoljno primijenili materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora, Granskog kolektivnog ugovora, ZOO i Zakona o parničnom postupku, obavezali apelanta da tužitelju isplati razliku plaća u iznosu preciziranom u izreci presude sa kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.
9. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešnu utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 2898/06od 6. marta 2007. godine).
10. Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud proveo i dokaze na koje se poziva apelant (Protokol o prihvatanju obaveza i odgovornosti iz kratkoročnog programa konsolidacije materijalno-finansijskog stanja apelanta od 28. februara 2003. godine, podnesak broj GD-391/04 od 9. jula 2004. godine izvod iz konsolidacije preduzeća, protokol broj GD-118/04 od 30. jula 2004. godine) te je naveo razloge zašto ti dokazi nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari. Redovni sudovi su također u obrazloženju konstatirali da apelant nije imao primjedbi na nalaz vještaka finansijske struke usljed čega je glavna rasprava i vođena u odsutnosti vještaka. Sud je odbio samo prijedlog apelanta za saslušanje svjedoka M. S. budući da je smatrao da su okolnosti na koje je svjedok trebao svjedočiti vezane za poslovanja apelanta, irelevantne za rješavanje predmetnog spora budući da je zaključio da je apelant, shodno čl. 4. i 5. Općeg kolektivnog ugovora te odredbama čl. 38, 39. i 40. Granskog kolektivnog ugovora, obavezan tužitelju isplatiti osnovnu plaću neovisno o rezultatima poslovanja tuženog. Ustavni sud također konstatira da je Kantonalni sud prihvatio razloge prvostepene presude vezane za primjenu člana 38. Granskog kolektivnog ugovora i člana 39. Pravilnika o radu, te da je prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o kamatama, a u preostalom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. Ovakvo postupanje suda je u skladu sa njegovim ovlaštenjima iz čl. 226. i 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku. Sud je naveo zbog čega je netačan žalbeni navod apelanta vezan za nalaz i mišljenje vještaka. Iz navedenih razloga, Ustavni sud u postupanju drugostepenog suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji u smislu da drugostepeni sud nije dao odgovor na sve žalbene navode. Stoga su navodi apelanta o proizvoljnoj primjeni prava, a imajući u vidu da su redovni sudovi cijenili i sve dokaze predložene od strane apelanta te naveli razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi vezani za ostvarenu dobit preduzeća, po mišljenju Ustavnog suda apsolutno neosnovani. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović