Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3205/06 (Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. Zavidovići)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3205/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-3205/06, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-000 339 od 28. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-197/05 od 15. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Industrijsko preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 30. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-
0-Gž-06-000 339 od 28. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-197/05 od 15. decembra 2005. godine. Apelant je također tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da obustavi izvršne radnje u ovom predmetu koji se vodi pod brojem 042-0-I-06-004078 i drugim predmetima koji se vode protiv apelanta po ovom osnovu do okončanja postupka po apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-197/05 od 15. decembra 2005. godine, obavezan je apelant da tužiteljici E.S. isplati na ime razlike plaće za period 1. novembar 2003. godine do 7. decembra 2004. godine, ukupan iznos od 965,93 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. marta 2005. godine do isplate te joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 848,00 KM u roku od petnaest dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužiteljica u utuženom periodu bila zaposlena kod apelanta, koje poslove je obavljala i sa kojim koeficijentom, a što proizilazi iz ugovora o radu, te da je tužiteljica izvijesno vrijeme bila na bolovanju.
3. Sud je konstatirao da je među strankama sporno da li je apelant tužiteljici isplaćivao plaću u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), te da li je obzirom na rezultate poslovanja bio dužan isplaćivati tužiteljici veću plaću od one koju joj je isplaćivao. Sud je konstatirao da su plaće i naknade plaća regulirane Granskim kolektivnim ugovorom te da je članom 39. tog ugovora regulirano da osnovna najniža plaća za najjednostavnije poslove i zadatke ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku za puno radno vrijeme i puni učinak, a da je članom 40. Granskog kolektivnog ugovora definirana osnovna plaća kao najniži iznos koji se mora isplatiti za posao pripadajuće grupe složenosti za puno radno vrijeme i normalne rezultate rada, te da se utvrđuje po grupama složenosti kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. Sud je dalje naveo da je vještak finansijske struke utvrdio visinu plaće iz člana 40. Granskog kolektivnog ugovora množenjem 55% prosječne plaće, ostvarene u Federaciji BiH za svaki mjesec pojedinačno, sa koeficijentom radnog mjesta te da je na tako dobiven iznos dodao minuli rad, stim što je iz obračuna izuzeo sate koje je tužiteljica bila na bolovanju. Sud je konstatirao da način obračuna u nalazu vještaka stranke nisu osporile, a da je punomoćnik apelanta imao primjedbe koje je isticao u toku cijelog postupka u smislu da je članom 38. Granskog kolektivnog ugovora i članom 39. stav 1. Pravilnika o radu utvrđeno da se plaća radnika utvrđuje na osnovu ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uslova rada u skladu sa ostvarenom dobiti društva. Sud ovaj prigovor apelanta nije prihvatio zaključivši da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li poslodavac ostvaruje dobit ili ne. Sud je dalje konstatirao da je članom 42.Granskog kolektivnog ugovora regulirana mogućnost da se poslodavac dogovori sa zaposlenicima o isplati i manje najniže plaće za vrijeme realizacije programa konsolidacije, koji ne može biti duži od tri mjeseca, s tim da tako ugovorena plaća ne može iznositi manje od 80% iznosa najniže plaće iz člana 39. tog ugovora, pri čemu sindikat i poslodavac utvrđuju procenat odstupanja najniže plaće, vrijeme tog odstupanja i vrijeme realizacije programa konolidacije. Međutim, u protokolima na koje se pozivao apelant kao i u apelantovom Programu konsolidacije od 9. jula 2004. godine, nigdje nije preciziran iznos niti procenat plaće, niti mjeseci za koje će zaposlenicima biti umanjena plaća već se ti protokoli i program odnose na rokove isplate, te se isti akti ne mogu tumačiti u vezi sa članom 42. Granskog kolektivnog ugovora. Sud je zaključio da se odredba člana 39. apelantovog Pravilnika o radu, a koja sadrži istu odredbu kao član 38. Granskog kolektivnog ugovora, ne odnosi na osnovnu plaću iz čl. 39. i 40. tog ugovora, već bi ista bila mjerilo u pogledu plaće radnika preko iznosa osnovne plaće. Sud je ocijenio da apelantov prigovor zastare nije osnovan budući da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine a da se najstari potraživanje tužiteljice odnosi na mjesec novembar 2003. godine. Sud je odluku o kamati donio primjenom člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-06-000 339 od 28. septembra 2006. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda a tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. Obrazlažući svoju odluku Kantonalni sud je naveo da u prvostepenom postupku nije bilo sporno da je tužiteljica u utuženom periodu bila zaposlena kod apelanta te da je članom 6. Ugovora o radu broj 10-357/03 od 14. januara 2004. godine određeno da tužiteljica ostvaruje plaću u skladu sa koeficijentom radnog mjesta 1,80. Sud je dalje konstatirao da je prvostepeni sud za svoju odluku naveo potpune, uvjerljive i logične razloge, da je na pravilno utvrđene odlučne činjenice pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 68, 69. i
70. Zakona o radu, odredbe čl. 4. i 5. Općeg kolektivnog ugovora te odredbe čl. 39, 40, 42. i 44. Granskog kolektivnog ugovora. Sud je prihvatio obrazloženje Općinskog suda o razlozima kojim se rukovodio pri donošenju prvostepene odluke, te naveo da je isplata tzv. osnovne plaće najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li poslodavac ostvaruje dobit ili ne te se apelantovo pozivanje na tešku materijalnu situaciju uz nesačinjavanje programa konsolidacije, ne može odražavati na plaću radnika i isplata vršiti ispod minimuma predviđenog ugovorom za dati koeficijent. Sud je dalje naveo da su neosnovani žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na zatezne kamate, u smislu da iz odredbe člana 277. ZOO ne proizilazi kolika je stopa zatezne kamate, budući da je ta Zakonom o visini stope zatezne kamate propisano kako će se utvrditi visina stope za pojedina razdoblja te koja će se metoda obračuna primijeniti.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za postupak okončan ospornim presudama, poziva se na izvod i mišljenje ovlaštenog revizora, koje nije posjedovao u toku postupka, a kao dokaz o poslovanju apelanta, smatra da drugostepeni sud nije obrazložio žalbene navode te da je stoga drugostepena presuda zasnovane na povredi odredaba parničnog postupka, te navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud očigledno proizvoljno primijenili materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora, Granskog kolektivnog ugovora, ZOO i Zakona o parničnom postupku, obavezali apelanta da tužiteljici isplati razliku plaća u iznosu preciziranom u izreci presude sa kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.
9. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešnu utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 2898/06od 6. marta 2007. godine)..
10. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud proveo i dokaze na koje se poziva apelant (Pravilnik o radu od 10. maja 2002.godine, Protokol o prihvatanju obaveza i odgovornosti iz kratkoročnog programa konsolidacije materijalno-finansijskog stanja apelanta od 28. februara 2003. godine, Protokol broj GD-448 od 30. jula 2004. godine, Izvod iz programa konsolidacije broj GD-391/04 od 9. jula 2004. godine, Izvještaj o poslovanju za period 1. januar do 31. decembar 2002. godine i 1. januar do 31. decembar 2003. godine i Bilans uspijeha za period 31. decembar 2004. godine) te je naveo razloge zašto ti dokazi nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari. Redovni sudovi su također u obrazloženju konstatirali da apelant nije prigovarao načinu obračuna u nalazu vještaka. Sud je dao razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi vezani za primjenu člana 38. Granskog kolektivnog ugovora i člana 39. Pravilnika o radu. Sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor zastare budući da se radi o potraživanju iz radnog odnosa koje zastarijeva za tri godine. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud prihvatio razloge prvostepene presude vezane za primjenu člana 38. Granskog kolektivnog ugovora i člana 39. Pravilnika o radu, te člana 277. ZOO te je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Ovakvo postupanje Kantonalnog suda je u skladu sa njegovim ovlaštenjima iz člana 226. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da će drugostepeni sud presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
11. Iz navedenih razloga Ustavni sud u postupanju drugostepenog suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji u smislu da drugostepeni sud nije dao odgovor na sve žalbene navode. Stoga su navodi apelanta o proizvoljnoj primjeni prava, a imajući u vidu da su redovni sudovi cijenili i sve dokaze predložene od strane apelanta te naveli razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi vezani za ostvarenu dobit preduzeća, kao i prigovor zastare, po mišljenju Ustavnog suda apsolutno neosnovani. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović