Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3398/06 (Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. Zavidovići)

Odluka donesena 20. 03. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3398/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-3398/06, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-001 028 od 27.

septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-95/05 od 17. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Halid Šibonjić, podnio je 22. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-001 028 od 27. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-95/05 od 17. februara 2006. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud u navedenom predmetu kao i u ostalim predmetima koji se vode protiv apelanta obustavio izvršene postupke do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-95/05 od 17. februara 2006. godine, obavezan je apelant da tužitelju F.J. na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 8.221,66 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 5.220,54 KM od 4. februara 2005. godine a na iznos od 3.001,12 KM od 17. februara 2006. godine do isplate, te mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 KM u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod apelanta na poslovima vitler građe, da je po ugovoru o radu za ovo radno mjesto određen koeficijent 1,70 te da nije sporan ni iznos plaća koji je tužitelj primao u utuženom periodu ali da je sporno da li je apelant u tom periodu isplaćivao tužitelju plaće u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), te da li je obzirom na rezultate poslovanja bio dužan isplaćivati tužitelju veću plaću od one koju mu je isplaćivao, bez obzira na rezultate poslovanja.

4. Sud je konstatirao da je isplata plaća i naknada plaća regulirana Granskim kolektivnim ugovorom, te da je članom 39. tog ugovora precizirano da osnovna najniža plaća za najjednostavnije poslove i zadatke ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku za puno radno vrijeme i puni učinak, a da je članom 40. Granskog kolektivnog ugovora definirana osnovna plaća kao najniži iznos koji se mora isplatiti za posao pripadajuće grupe složenosti za puno radno vrijeme i normalne rezultate rada, a utvrđuje se po grupama složenosti kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. Sud je naveo da je ugovorom o radu regulirano da je koeficijent složenosti radnog mjesta tužitelja 1,70 te da je osnovna plaća koja se tužitelju mora isplatiti proizvod osnovne najniže neto plaće iz člana 39. navedenog ugovora i koeficijenta složenosti i minulog rada. Sud je dalje konstatirao visinu prosječne mjesečne plaće u Federaciji BiH za svaki mjesec utuženog perioda te naveo da je vještak finansijske struke utvrdio koliko iznosi 55% prosječne mjesečne plaće te pomnožio sa koeficijentom radnog mjesta dodavši na taj iznos minuli rad te tako utvrdio visinu plaće za svaki mjesec pojedinačno, da sam način obračuna u nalazu vještaka punomoćnici stranaka nisu osporili a da je punomoćnik apelanta imao primjedbe koje je isticao u toku cijelog postupka u smislu da je članom 38. Granskog kolektivnog ugovora i članom 39. stav 1. Pravilnika o radu utvrđeno da se plaća radnika utvrđuje na osnovu ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova,cijene radne snage i uslova rada u skladu sa ostvarenom dobiti društva. Sud je ocijenio da je apelant neovisno kako je poslovao, odnosno da li je ostvario dobit ili gubitak, dužan uposlenicima isplatiti osnovnu plaću. Sud je dalje konstatirao da je članom 42. Granskog kolektivnog ugovora regulirana mogućnost da se poslodavac dogovori sa zaposlenicima o isplati i manje najniže plaće za vrijeme Programa konsolidacije, koji ne može biti duži od tri mjeseca, s tim da tako ugovorena plaća ne može iznositi manje od 80% iznosa najniže plaće iz člana 39. tog ugovora, ali da u Protokolima na koje se poziva apelant kao i u apelantovom Programu konsolidacije od 9. jula 2004. godine, nigdje nije preciziran iznos niti procenat plaće, niti mjeseci za koje će to biti učinjeno već se ti protokoli i program odnose uglavnom na dinamiku isplate plaće i rokove isplate, te se isti akti ne mogu tumačiti u vezi sa članom 42. Granskog kolektivnog ugovora. Sud je zaključio da se odredba člana 39. apelantovog Pravilnika o radu, a koja sadrži istu odredbu kao član 38. Granskog kolektivnog ugovora, ne odnosi na osnovnu plaću iz čl. 39. i 40. tog ugovora, već bi ista bila mjerilo u pogledu plaće zaposlenika preko iznosa osnovne plaće. Sud je kao neosnovan ocijenio i prigovor apelanta da se Granski kolektivni ugovor ne primjenjuje nakon isteka godine dana budući da je članom 91. stav 2 Granskog kolektivnog ugovora propisano da će se odredbe tog ugovora primjenjivati i nakon proteka vremene na koje je zaključen sve do zaključenja novog ugovora. Sud nije prihvatio apelantov prigovor zastare budući da potraživanja iz radnog odnosa shodno članu

106. Zakona o radu zastarijevaju za tri godine. Sud je odluku o kamati donio primjenom člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-06-001 028 od 27. septembra 2006.

godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena. Obrazlažući svoju odluku Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za presuđenje te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravopri čemu je za svoju odluku naveo jasne, potpune i uvjerljive razloge koje je prihvatio i drugostepeni sud budući da imaju uporište u primijenjenom materijalnom pravu i to odredbama čl. 68. i 69. Zakona o radu, odredbama čl. 4. i 5. Općeg kolektivnog ugovora te odredbama čl. 39, 40. stav 1. i člana 44. Granskog kolektivnog ugovora. Naime, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je tužitelj bio u radnom odnosu kod apelanta te da je obavljao poslove i radne zadatke sa koeficijentom radnog mjesta 1,70 te da apelant u utuženom periodu nije tužitelju isplaćivao plaću u skladu sa odredbama čl. 39. i 40. a u vezi sa članom 44. Granskog kolektivnog ugovora, te da dosuđeni iznos predstavlja razliku između isplaćene plaće tužitelja i osnovne plaće u utuženom periodu. Sud je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore prema kojim je prvostepeni sud bio dužan utvrditi kolika je apelantova dobit te u vezi s tim cijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva budući da je tužitelj radio puno radno vrijeme i ostvario očekivane rezultate rada te mu pripada osnovna plaća kao minimum prava koji mu garantira Granski kolektivni ugovor. Sud je dalje naveo da su neosnovani žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na zatezne kamate, u smislu da iz odredbe člana 277. ZOO ne proizilazi kolika je stopa zatezne kamate, budući da je Zakonom o visini stope zatezne kamate propisano kako će se utvrditi visina stope za pojedina razdoblja te koja će se metoda obračuna primijeniti te je neosnovanim ocijenio i žalbeni prigovor vezan za nalaz sudskog vještaka budući da je isti po stanovištu Kantonalnog suda jasan, stručan i objektivno sačinjen.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za postupak okončan ospornim presudama, poziva se na izvod i mišljenje ovlaštenog revizora, koje nije posjedovao u toku postupka, a kao dokaz o poslovanju apelanta, smatra da drugostepeni sud nije obrazložio žalbene navode te da j stoga drugostepena presuda zasnovane na povredi odredaba parničnog postupka, te navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud očigledno proizvoljno primijenili materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o radu, Općeg kolektibnog ugovora, Granskog kolektivnog ugovora, ZOO i Zakona o parničnom postupku, obavezali apelanta da tužitelju isplati razliku plaća u iznosu preciziranom u izreci presude sa kamatama na način naveden u izreci presude. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.

10. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se kršenje prava na pravično suđenje svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 2898/06 od 6. marta 2007. godine).

11. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud proveo i dokaze na koje se poziva apelant (Pravilnik o radu od 10. maja 2002.godine, Protokol o prihvatanju obaveza i odgovornosti iz kratkoročnog programa konsolidacije materijalno-finansijskog stanja apelanta od 28. februara 2003. godine, Protokol broj GD-448 od 30. jula 2004. godine, Izvod iz programa konsolidacije broj GD-391/04 od 9. jula 2004. godine, Izvještaj o poslovanju za period 1. januar do 31. decembar 2002. godine i 1. januar do 31. decembar 2003. godine i Bilans uspijeha za period 31. decembar 2004. godine) te je naveo razloge zašto ti dokazi nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari. Redovni sudovi su također u obrazloženju konstatirali da apelant nije prigovarao načinu obračuna u nalazu vještaka. Sud je dao razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi vezani za primjenu člana 38. Granskog kolektivnog ugovora i člana 39. Pravilnika o radu. Sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor zastare budući da se radi o potraživanju iz radnog odnosa koje zastarijeva za tri godine. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud prihvatio razloge prvostepene presude vezane za primjenu člana 38. Granskog kolektivnog ugovora i člana 39. Pravilnika o radu, te člana 277. ZOO te je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Ovakvo postupanje Kantonalnog suda je u skladu sa njegovim ovlaštenjima iz člana 226. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da će drugostepeni sud presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

12. Iz navedenih razloga Ustavni sud u postupanju drugostepenog suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji u smislu da drugostepeni sud nije dao odgovor na sve žalbene navode. Stoga su navodi apelanta o proizvoljnoj primjeni prava, a imajući u vidu da su redovni sudovi cijenili i sve dokaze predložene od strane apelanta te naveli razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi vezani za ostvarenu dobit preduzeća, kao i prigovor zastare, po mišljenju Ustavnog suda neosnovani. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3398/06 (Industrijsko preduzeće «Krivaja»… | Sudska praksa | Aktio